Osnove rasizma: Firer iz subotičkog sokaka

Srbija je zemlja sporta i humanosti. Uspjesima sportaša se ponosi, humanih djela stidi. Na primjer, gradonačelniku Subotice Stevanu Bakiću nikako ne ide u glavu kako neko može primiti izbjeglice u svoj dom, pa apelira na građane da im uskrate svaku pomoć. Zašto? Zato da bi shvatili da su nepoželjni.

Čovječe božji, pa gdje su te izbjeglice poželjne? U svojim zemljama do temelja razvaljenim ratovima, intervencijama, terorizmom, vjerskim fanatizmom, neizrecivom bijedom, klimatskim promjenama, bezakonjem i svim mogućim pošastima? Na istoku Evrope gdje institucionalni rasizam samo što nije ugrađen u ustave? Na zapadu kojeg se očajnički žele dokopati da bi mizerno plaćeni radili poslove kakve niko od domicilnog stanovništva ne prihvaća ni u ludilu? Gdje god krenuli, za izbjeglice nema zemlje.

Izjava Stevana Bakića o uskraćivanju pomoći nije ogavna samo u ovom kontekstu. Sigurno je gradonačelnik Subotice mnogo puta prošao pored grupica izbjeglica – uključujući i djecu – dok spavaju na goloj zemlji. Istu sliku mogao je vidjeti 1995. poslije „Oluje“ ili bombardovanja 1999 – da se ne vraćamo dublje u istoriju.  Razlika je samo jedna: tada su to bili Srbi, a danas Arapi, Paštuni i drugi sa Bliskog istoka. I što Bakić radi? Poziva narod koji je toliko puta prošao muke izbjeglištva da ljudima druge vjere i boje kože u istom položaju stavi do znanja da su nepoželjni. Ni jedna kiša ne može sprati ovu sramotu.

Da ne bude nesporazuma: ilegalni šverc ljudi je grana međunarodnog organiziranog kriminala. U tom lanacu svi žive kao bubreg u loju – od šefova krijumčarskih klanova u poljima kod mađarske granice, do korumpiranih policajaca, pripadnika službi, birokrata… Koplja se lome isključivo preko leđa sirotinje koja želi samo da živi bez straha za život, sutrašnji obrok, čistu vodu i nešto za obući.

Nema tog izbjeglice kome neko nije pomogao. Stevan Bakić to ne razumije, kao ni kako izgleda život bez kuće, elementarne izvjesnosti, sa cjelokupnom imovinom u nekoliko torbi…Ono što ovaj firer iz subotičkog sokaka i te kako shvata jesu demagogogija krvi i tla, dehumanizacija, liste nepoželjnih na osnovu boje kože, protjerivanja… Nažalost, nije jedini – eno mu uzora preko granice.

Bez obzira na razna zastranjivanja pod naprednjacima, lupetanja Bakića i opskurnih desničara, današnjoj Srbiji se ipak mora priznati jedna velika stvar. A to je imunost velike većine građana na rasistički krstaški rat koji hara Evropom.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com