U petak, u 18 časova, u galeriji Artget Beogradskog kulturnog centra biće otvorena izložba "Fotograf Zoran Đinđić" autorke Goranke Matić, urednice fotografije u nedeljniku "Vreme". Na izložbi će biti predstavljeno 14 fotografija nastalih u periodu od 1989. do 2002. koje je snimio ubijeni srpski premijer
Da je Goranka Matić ponudila Zoranu Đinđiću da mu za života napravi izložbu fotografija, on bi zasigurno to odbio. Pre svega verovatno ne bi imao ni vremena za tako nešto, a smatrao bi i da njegove privatne fotografije nemaju nikakve veze s njim kao javnom ličnošću, a posebno da njegove amaterske fotografije ne zavredjuju da se stave u neki galerijski kontekst i uvažavaju kao da se radi o „umetničkim delima“ prema čemu svaki misleći čovek mora imati rezervu. Verovatno bi sve to doživeo i kao neku vrstu udvorištva, zbog čega danas, posle svega što se dogodilo, i što će nam se izleda dogoditi, ne moramo da strahujemo. Možemo samo da strahujemo da ovo neće biti dokument političkog udvorištva već političkog gubitništva kada gledamo kako je završila još jedna ideja, još jedan pokušaj, i to najozbiljniji do sada, da se čitavo srpsko društvo učini sudeonikom moderne epohe. Danas kada pokušavamo da formulišemo uspomene na prvog istinski modernog srpskog političara koji je uspeo da vodi ovu zemlju makar i u jednom kratkom periodu, više nisu dovoljne samo novinske fotografije, video i audio zapisi njegovih legendarnih javnih nastupa: potrebno je ne samo videti njega kako je izgledao i kako je govorio već i videti kako je on video. U izvesnoj meri to i jeste zavirivanje u nečiji privatni život, u „zonu prostora, i vremena, u kojoj nismo slika, objekt“, kako kaže Bart. Ali fotografija je trag koji služi sećanju, i to ne samo sećanju na ono ili onoga što je na njoj prikazano već i na „pristrasnost“ fotografa, uspomenu na prirodu njegovog pogleda.
Kosovo Polje, na Vidovdan 1989.
Kada danas gledamo bilo koju fotografiju ili video zapis na kom se nalazi Zoran Đinđić, vidimo uvek i njegovu smrt. Vidimo uvek onaj snimak kada ga unose u automobil nakon što je pogođen hicima ubica i njihovih ideologa koji Srbiju nisu videli Đinđićevim očima, onih koji i danas od akvarijuma prave riblju čorbu, da parafraziramo jednu od čuvenih Đinđićevih metafora o srpskom društvu. Ali smrt je prejaka metafora. Đinđić, poput najvećeg umetnika XX veka Marsela Dišana, nije imao vremena da razmišlja o smrti, ili je o njoj razmišljao „što je manje moguće“, na šta nas duhovito upućuje i rečenica „Uostalom, uvek su drugi ti koji umiru“ upisana na Dišanovoj nadgrobnoj ploči u Ruanu.
Među Đinđićevim porodičnim fotografijama, na kojima se on nikad ne nalazi, čak ni u vidu slučajne refleksije fotografa u ogledalu ili uglačanoj površini stola, u vidu uobičajene „greške“ svakog fotografa-amatera, nalaze se specifični kurioziteti. Skoro misteriozne fotografije neke peščane pustinje, prizori praznine, anticipacije smrti nalik vizijama u nekim Hercogovim filmovima. Tu je i fotografija mnoštva ljudi na plaži, kadrirana u formi izduženog „sinemaskopa“, nalik nekom renoarovskom prizoru moderne dokolice i kod Ogista, slikara, i kod Žana, reditelja. Tu je i nevešti „snapshot“ njegovog premijerskog kabineta u kom na stolicu odložena tašna svedoči o njegovom prisustvu koliko ponajviše i o njegovoj smrti. Ovo je i jedina fotografija koja aludira na njegov „javni položaj“ ili na bilo kakvu potrebu da predstavi sopstveni status van uobičajene fotografske orijentacije na porodični život. Ali konačno, među sačuvanim Đinđićevim „fotografskim radovima“, Goranka Matić je pronašla i pet crno-belih fotografija iz jednog očigledno obimnijeg fotografskog poduhvata u kom se Đinđić pojavljuje i kao fotoreporter, i kao „umetnički fotograf“ i kao budući političar. Fotografisani motivi i situacije nisu ništa drugo do scene miloševićevskog hadžiluka na Kosovo Polje 1989. godine. Ogoljeni pejsaž, a u njemu kolone, mase sveta, sva ona popularna energija upotrebljena ne da bi se ovo društvo modernizovalo već da bi se još jednom prikucalo za osušeno stablo nacionalne mitologije. Strašni su to prizori. Ali iza njih, s one strane fotoaparata, jeste pre svega radoznao čovek, čovek koji je tu boravio privatno, sa suprugom Ružicom, koju fotografiše usred gomile kao da je hteo da potvrdi pravu želju svog vlastitog pogleda u situaciji nekontrolisanog izliva masovnih frustracija u javnom spektaklu.
Iz porodičnog albuma
Pridodati Zorana Đinđića fotografa uz Đinđića filozofa, Đinđića političara i Đinđića porodičnog čoveka, ne znači samo još jednom potvrditi njegovu svestranu ličnost. Ovo je više pokušaj da se bar malo približimo jednoj neviđenoj energiji koju svako ko pravi slike, u kakvom god mediju, nužno ima kako bi bio spreman da se suoči sa svetom oko sebe. Ova izložba je i omaž jednog fotografa, Goranke Matić, svom potencijalnom kolegi, čoveku koji je mogao da bude fotograf, ali je izabrao put zahvaljujući kom smo svi mi makar za jedno kratko vreme poverovali da se jedna ideja i u ovom društvu može ostvariti. Fotografija može biti mnogo više od traga sećanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Na pitanje da li se radi na reviziji i kontroli biračkih spiskova, slobodi medija i migratornim prijavama za prebivalište, odgovor je da se ne radi. Mi, kao opozicija vlasti – koalicija ‘Srbija protiv nasilja’ i koalicija NADA, uputili smo pismeni poziv strankama na vlasti da hitno reaguju na zahteve, ali nismo dobili nikakav odgovor osim nekih vazdušastih reagovanja, ništa napismeno i zvanično. A vreme teče”
U susret lokalnim izborima: Režimska kampanja straha
Aktuelni režim nastoji da se opoziciono nastrojeni birači obeshrabre i pasiviziraju. Govore im da nema nikakvog smisla bilo kakvo aktivnije učešće u političkom životu – naprednjaci će svakako pobediti i nastaviti sa svojom agendom! U tu svrhu šalju poruku da od izbornih prevara neće odustati ni za korak, a predsednik saopštava i vrlo sumnjive rezultate istraživanja po kojem podrška opoziciji u glavnom gradu – opada
Poznavaoci sektora bezbednosti upozoravaju da je van pameti i zdravog razuma slati ljude u uniformama da sprečavaju terorističke napade. Logičnije je da se to radi kako je uobičajeno – u civilu i bez privlačenja pažnje. Ali u tom slučaju izostali bi političko-marketinški efekti
“Na fakultetima se vrlo često dešava situacija koja je još gora nego sa neregularnim lokalnim i parlamentarnim izborima. Ovde se sprečava sam nastanak novih organizacija”, kaže za “Vreme” profesor FPN Filip Ejdus
Već godinama javnost sluša o pokvarenim kočnicama, otpalim prozorima i vratima, pa sve do zapaljenih gradskih autobusa, a nedavno je, nažalost, izgubljen i život zbog takvog stanja u GSB-u. U kakvom stanju saobraćaju vozila javnog prevoza? Čija je odgovornost i kuda sve to vodi
Zastanite i razmislite kad nosioci vlasti i njihovi mediji udare u priče o poštenju, pravdi, istini, razvoju, patriotizmu, pristojnosti, Ustavu, zakonu i narodu. Niko od njih nije tu zbog pobrojanog. Naprotiv
Dvogodišnja Danka Ilić nestala je pre tri dana. Kolege i kvazi-kolege, sklonite se i umuknite. Bar jednom uradite ispravnu stvar. Već ste jednom dozvolili sebi da vas policija goni kao stado da bi mogli iz OŠ “Vladislav Ribnikar” da iznesu ubijenu decu. Šta je vama
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.