Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Kakav bi bio život da je SFRJ opstala sa istim političkim sistemom, i istim odnosima među republikama kao za vreme Titove vlasti?
Generacija ’71. je bila jedna od poslednjih koje su odrasle i formirale se kao ličnosti u bivšoj Jugoslaviji a, sa druge strane, generacija ‘91 je prva koja je odrastala u samostalnim državama, nastalim raspadom SFRJ. Reč je, dakle, o dve generacije sa potpuno različitim socijalnim okruženjem, koje su, kako se kaže u istraživanju, ipak snažno povezane: „Raspad Jugoslavije i ratovi koji su usledili predstavljaju središnji događaj u životima obeju proučavanih grupa, pri čemu je starija generacija prošla kroz njih, a mlađa živi sa posledicama.“
Kroz odgovore na politička, ekonomska, društvena i kulturološka pitanja, došlo se do dva osnovna zaključka: najpre, ne može se govoriti o međugeneracijskoj povezanosti i sličnosti razmišljanja vršnjaka u regionu. Rezultati istraživanja pokazuju mnogo veće podudaranje odgovora dveju različitih generacija u istoj zemlji, nego što se poklapaju odgovori istih generacija kroz region. Velike razlike u odgovorima vršnjaka sa različitih teritorija se, po autorima istraživanja, objašnjavaju „nasleđem prošlosti i nacionalnim kontekstom“, koji su u mnogome uticali na formiranje individualnog mišljenja. Drugo, posmatrane zemlje se, barem prema dobijenim odgovorima, nikako ne mogu posmatrati kao jedinstven kulturni prostor, čak ni kao jezikom podeljena „Jugo-sfera“ i „Albanska sfera“, jer se veoma veliki značaj u obe generacije pridaje nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. Najzad, u jednoj od zemalja regiona (Bosna i Hercegovina), razlike u odgovorima između bošnjačke, hrvatske i srpske etničke grupe su bile tolike, da su istraživači bili prinuđeni da i rezultate posmatraju odvojeno, za svaku etničku grupu – po generacijama i po entitetima.
Žal za prošlošću
„Kakav bi bio život da je SFRJ opstala sa istim političkim sistemom, i istim odnosima među republikama kao za vreme Titove vlasti?“, jedno je od pitanja na kome se prelamaju razmišljanja ispitanika o bivšoj zajedničkoj državi. Više od tri četvrtine mlađe i čak 86 odsto starije generacije bosanskih Srba smatra da bi se sada živelo bolje, da je SFRJ „pretekla“; ne zaostaju mnogo ni Bošnjaci (76 odsto starije i 64 odsto mlađe generacije), kao ni građani Srbije (75 i 62 odsto). Sa druge strane, najveći procenat ispitanika koji smatraju da bi u nekoj današnjoj SFRJ živeli lošije su građani Kosova – preko polovine u obe generacije (tabela 1).
I poređenje kvaliteta sopstvenog života sa životima svojih roditelja, rečito govori u prilog zaključku istraživača – da generalno uzev, „većina ljudi u regionu još uvek žali za gubitkom zajedničke države“, što se povezuje sa razočaranjem u sadašnje države. Osim obe generacije u Albaniji i Kosovu (skoro polovina ispitanika), i mlađe generacije u Hrvatskoj, u svim ostalim zemljama ispitanici misle da je život njihovih roditelja bio bolji u poređenju sa njihovim – taj stav je najviše izražen u generaciji ‘71 u Srbiji, čak 76 odsto (tabela 2). Dodatno, oblast u kojoj se ogleda taj bolji roditeljski život je mogućnost zaposlenja – izuzev starije kosovske generacije, svi ostali ispitanici sa ubedljivom natpolovičnom većinom smatraju da su njihovi roditelji imali bolje šanse za zaposlenje.
Kada je reč o odgovornosti za rat, za građane Albanije, Crne Gore, Makedonije i Srbije, i sve tri etničke grupe u BiH, ona najviše leži na Međunarodnoj zajednici. U Hrvatskoj, pak, 51 odsto anketiranih smatra da su za rat krive političke vođe, a na Kosovu je 45 odsto ispitanika odgovornost prebacilo na kolektiv – naciju, odnosno narod. Kod građana koji najviše krive političke vođe, najviše „glasova“ od svih je dobio Slobodan Milošević (92 odsto ispitanih građana Kosova, 69 odsto Federacije BiH, 65 odsto Makedonije, 64 odsto Hrvatske, 54 odsto Albanije i 42 odsto građana Srbije smatraju Miloševića najvećim pojedinačnim krivcem; jedino u Republici Srpskoj je to Franjo Tuđman, sa 46 odsto odgovora).
Standard, budućnost, integracije i pesimizam
Uprkos podacima CIA World Factbooka, koji kažu da je 2011. procenat nezaposlenih na Kosovu bio iznad 45 odsto, a da skoro trećina ljudi živi ispod granice siromaštva, jedino su na Kosovu generacije ‘71 i ‘91 ocenile svoj životni standard kao „dobar“: u svim ostalim zemljama oko polovina ispitanika svoj standard ocenjuje kao „prosečan“. Slično, na pitanje „Da li se slažete sa tvrdnjom da za vašu generaciju u vašoj zemlji dolaze bolji dani?“, najveći broj pozitivnih odgovora su dali stanovnici Kosova, za kojima slede građani Albanije. Najpesimističnija je generacija ‘71 iz Srbije, koja se u 65 odsto odgovora ne slaže sa ovom tvrdnjom, a sledeće su po nepovoljnoj percepciji budućnosti takođe generacije ‘71. kod bosanskih Srba, i u Hrvatskoj. Štaviše, i u mlađim generacijama ove tri grupacije više je negativnih nego pozitivnih odgovora (tabela 3).
Osim bosanskih Hrvata, građana Kosova i Makedonije, generacija ‘71. kod ostalih etničkih grupa smatra da bi život, u manjoj ili većoj meri, bio bolji u SFRJ nego u EU; građani Hrvatske, pak, smatraju da ni EU ni SFRJ nije dobar izbor za njihovu zemlju. Mlađa generacija Srbije i Republike Srpske pretpostavlja život u SFRJ životu u EU, dok su, kao i u 20 godina starijoj generaciji, građani Kosova ubedljivo za EU opciju. Pomalo začuđujuće, ali, iako je Hrvatska jedina od posmatranih zemalja koja je primljena u EU, čak 39 odsto njene starije generacije se protivi članstvu svoje zemlje u EU. Skoro jednodušnu podršku članstvu svojih zemalja u EU daju ispitanici sa Kosova i Albanije, a ove dve grupacije u većini smatraju i da će učlanjenje u EU ojačati njihov nacionalni identitet. Sasvim suprotno mišljenje o tome imaju građani Hrvatske, Srbije i Republike Srpske – obe posmatrane generacije u ovim zemljama imaju utisak da će članstvo u EU ugroziti njihov nacionalni identitet (tabele 4 i 5).
Devetog marta u beogradskom Medija centru je na konferenciji za novinare predstavljeno istraživanje pod nazivom „20 godina posle 1991: Priča o dve generacije“. Predmet istraživanja koje je obavio Evropski fond za Balkan, u saradnji sa IPSOS – Strateškim marketingom, bili su stavovi i razmišljanja dve generacije građana zapadnog Balkana: rođenih 1971, i rođenih dve decenije kasnije, u godini početka raspada bivše Jugoslavije. U istraživanju je učestvovalo skoro dve i po hiljade građana iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije, a teme o kojima su ispitanici govorili su percepcija ratova i raspada SFRJ, prošlost, budućnost i trenutno stanje regiona, evropske integracije, poređenje svog sa životom svojih roditelja, te hipotetička pitanja o kvalitetu života da je, kojim slučajem, Jugoslavija preživela.
Zašto je istraživanje rađeno baš na ovim dvema generacijama? Broj dvadeset se višestruko ponavlja: dvadeset godina života deli dve generacije ispitanika, a tokom septembra i oktobra 2011, kada je ispitivanje vršeno, potonja generacija je napunila dvadeset godina, onoliko koliko je prošlo od početka ratova i raspada zemlje. No, nije reč o simbolici brojeva.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve