Pre desetak godina Novi Pazar je u Srbiji predstavljao ekonomsku silu pa su ovde na posao dolazili radnici iz čak sto kilometara udaljenog Kraljeva. Novopazarska pijaca slovila je za najjeftiniju i najbolje opremljenu tu su se mogli videti puni autobusi trgovaca iz mnogih gradova Srbije i Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore. Proizvodnja tekstila i obuće je cvetala baš kao i pijaca. Danas Novi Pazar ne može niko da prepozna. Na hiljade nezaposlenih beznadežno šeta ulicama
PRIZORI SADAŠNJICE: Novi Pazar
Radnici preduzeća „Vojin Popović“ štrajkuju glađu i prete da će zapaliti sebe i fabriku ukoliko Trgovinski sud u Užicu ne poništi, kako kažu, nepravednu privatizaciju. Oko hiljadu radnika tekstilnog preduzeća „TK Raška“ zaboravilo je šta je to lični dohodak. Fabrika obuće „Ras“ nestala je u plamenu, ali su ostali nezbrinuti radnici. Oko 300 Roma iz prigradskog naselja Blaževo svakodnevno se muči pešačeći četiri kilometra na kvantašku pijacu da bi natočili vodu u balone. Osobe sa invaliditetom, njih gotovo 8000, ne mogu da ostvare svoja elementarna prava. Siromaštvo je sve veće i u kategoriji mladih, koji svoje poglede sa čežnjom upiru prema zapadnoj Evropi koja deportuje i vraća na hiljade ovdašnjih žitelja. Takva i slična slika može se videti ne samo u Novom Pazaru već i u celom Sandžaku. Od ekonomskog cara, Novi Pazar je postao državni sluga u predizbornim kampanjama za neki glas više.
Predsednica Nevladine organizacije Urban-In Aida Ćorović, koja sa vladom Srbije sarađuje na „Strategiji za smanjenje siromaštva“, kaže da je stanje zabrinjavajuće za skoro celu populaciju Sandžaka. Najugroženija grupa su mladi ljudi koji ne mogu da nađu zaposlenje, zatim Romi koje niko ne želi da integriše u obrazovanje, osim deklarativno. Tu su i osobe s invaliditetom koje skupo plaćaju pomagala, a pri tom im je i ograničeno kretanje zbog arhitektonske neprilagođenosti visokogradnje i niskogradnje. Starija populacija je takođe ugrožena zbog niskih primanja i nemogućnosti da dodatno zarade. Aida kaže da se njena nevladina organizacija bavi uglavnom problemima mladih, ali da u Urban-In svraća sve više sindikalaca i žene koje trpe nasilje u porodici, a da su sve to indikatori koji ukazuju na porast siromaštva u Sandžaku.
Na pitanje šta je uradila lokalna samouprava za Novi Pazar, Ćorovićeva kratko odgovara: „Ništa.“ Kaže da, iako rade na tako važnom dokumentu kao što je „Strategija za smanjenje siromaštva“ (SSS), lokalna samouprava i mediji koji su pod njihovom ingerencijom ignorišu sve njihove akcije i ne vide ih kao resurs za pomoć pri rešavanju problema te da teško dolaze do podataka koji su im potrebni za izradu dokumenata. Ona kaže da je lokalna samouprava otišla toliko daleko da joj je čak i fizički zabranila pristup opštinskoj zgradi, ali da će dokument završiti i predati ga lokalnoj samoupravi da vide sa kakvim se problemima suočavaju građani Novog Pazara kada je reč o siromaštvu. „U saradnji s privrednicima i nevladinim organizacijama koje nisu pod opštinskom kapom polako stvaramo front koji će lokalnoj samoupravi, koja nema sluha za svoje građane, ukazati na probleme ovog grada. Svi želimo bolju sutrašnjicu i mirniji san. Sa ovim dokumentom želimo lokalnoj samoupravi da ukažemo na to kako i gde treba konkretno rešavati probleme siromaštva“, kaže Aida.
Informativna služba Opštine Novi Pazar nije nam odgovorila na nekoliko jednostavnih pitanja o siromaštvu u opštini.
TUČAZAVODUIOTPAD: U selu Blaževo, nadomak Novog Pazara, živi oko 300 Roma. U naselju od sklepanih drvenih šupa ima i luksuznih kuća koje su sagradili oni iz dijaspore. Ima lepo uređenih dvorišta, ali i onih punih otpada prikupljenog za prodaju. U jednom dvorištu iz garaže gleda „mercedes“, dok je u drugom za drvo vezana raga koja teško podnosi visoke tempereture. Svega ima, sem onoga što zadovoljava elementarne potrebe. Pijaća voda može se natočiti na četiri kilometra, na kvantaškoj pijaci u Novom Pazaru. Mnogi na tu daljinu peške vuku kante, balone, kanistere i flaše na plus 40 °C da bi se održali u životu, ukoliko je to uopšte moguće u ovakvim uslovima.
Šezdesetogodišnji Alija Džudžević, s licem izmučenog osamdesetogodišnjaka, kaže da živi po tuđim kućama, garažama, a često i u zaklonima od kartona i najlona. Kaže da ne zna da li mu je gora zima ili leto. Pokazujući gomilicu starog gvožđa govori kako živi od sekundarnih sirovina i 5000 dinara socijalne pomoći, sa ženom koja je zbog problema s nogama jedva izašla iz garaže u kojoj žive. Kažu da se sve teže živi od prodaje sekundarnih sirovina, jer „ovi mlađi sve pokupe“. Nisu u stanju ni da odu po vodu, još manje da se oko skupljanja starog gvožđa utrkuju s mnogo mlađom i sve brojnijom konkurencijom. „Teško živimo, a vlast gradi kuće izbeglicama. Nas koji smo ovde niko ne vidi. Ako imaš pare, možeš u Opštini da središ da dobiješ socijalnu pomoć, a ako nemaš, onda baš ih briga. Da imam rodbinu u Opštini ne bih skupljao gvožđe po smetlištima“, žali se Alija.
Predsednica lokalnog veća Evropskog pokreta u Novom Pazaru i ekonomistkinja Bisera Šećeragić navodi kako ovaj region Srbije zaslužuje veću pažnju jer predstavlja jedinstvenu koncentraciju tekstilnih i kožarsko-prerađivačkih kapaciteta, ne samo na području Balkana već se slobodno može reći i u Evropi, nastalih kao rezultat privatne preduzetničke ideje, ali i borbe ljudi za preživljavanje u teškim vremenima. Ona se pita kako se ovde odvija borba sa životom i kako se celokupna populacija Sandžaka „snalazi“ u prilagođavanju procesima tranzicije države i društva? „Mi jesmo priča za sebe, koju niko ne želi ili ne može da razume“, kaže zabrinuto.
Po njenom mišljenju, najveći potencijal ovde leži u ljudima i njihovom malom i velikom biznisu. Na ovom prostoru postoji, kao nigde u svetu, velika sklonost ka ulaganju i riziku u oblasti proizvodnje džinsa i lake konfekcije, proizvodnje obuće, tapaciranog nameštaja i lake metalne industrije. Privatni preduzetnici su tokom svih ovih godina naučili da rade bez oslanjanja na tuđu pomoć. Međutim, vodeće grane koje su bile oslonac na lokalnom nivou danas se nalaze u fazi duboke recesije i veliki broj privatnih preduzetnika nema aktivnu proizvodnju. Kapaciteti malog biznisa u prioritetnim granama prevazilaze domaće, kao i tržište bivše SFRJ. Prema stepenu tehnološke opremljenosti i nivou poslovanja, pojedini proizvođači u okviru malog biznisa postižu evropski i svetski kvalitet. Preduzetnici su ulagali u opremu i objekte, povećavajući proizvodnju i nadajući se proširivanju tržišta po zaključivanju Ugovora o tekstilu u martu 2005. godine, kao i sređivanju situacije na domaćem tržistu. Međutim, ova preduzeća su postala zatočenici nedostatka preko potrebnog spoljneg tržista. Pored uvođenja određenih zakonskih poboljšanja u sferi poreza i carina, proizvođači džinsa nisu u stanju da odgovore na poplavu konkurentne robe sa istoka u situaciji veoma niske kupovne moći stanovništva.
PREDVIĐANJE GORE BUDUĆNOSTI: Bisera Šećeragić
MERAPROPASTI: Rezultat je da se ukupan broj radnika u proizvodnji džinsa sveo na svega 5000-6000 zaposlenih prema 15.000 sredinom devedesetih, stepen iskorišćenosti kapaciteta je pet do deset odsto, što znači da se proizvodnja na godišnjem nivou od 20 miliona komada džinsa svela na oko dva miliona i da je zbog nemogućnosti realizacije zarobljeno više od 20 miliona evra kapitala. Cifra je prevelika ne samo za Sandžak nego i za Srbiju. Gotovo identični problemi prate i kožarsko-prerađivačku industriju, proizvodnju tapaciranog nameštaja, te ostale dominantne grane privatnog preduzetništva u Sandžaku.
Postoji težnja, gotovo pokret – potekao od samih preduzetnika u Novom Pazaru preko Unije proizvođača tekstila, odeće, kože i obuće – da se radi legalno i da se izmiruju obaveze prema državi. Proizvođači smatraju da država treba da stvori poslovni ambijent koji će biti stimulativan za legalno poslovanje kako preduzeća ne bi bežala u sivu ekonomiju. „Međutim, država se, od lokalnog do republičkog nivoa, uopšte ne interesuje za proizvođače niti ih zanimaju ekonomski problemi“, kaže Bisera Šećeragić. Ona smatra da se život u Srbiji, posebno u Sandžaku, odvija u drugom i u trećem sektoru. Dakle, u realnim sferama života: na robnim i robno-zelenim pijacama, na ulicama, u i oko zatvorenih proizvodnih hala nekadašnjeg društvenog sektora, u i oko polupraznih instaliranih kapaciteta privatnog preduzetništva spremnih za „velika tržišta“, po baštama, restoranima i kafićima, kao i među malim, ali upornim nevladinim organizacijama. „Ova tužna priča o Sandžaku može biti savršeni političko-ekspertski izazov za dokazivanje kako se može početi sa ispunjavanjem obećanja datih u predizbornim kampanjama… Ili ćemo reinkarnirati Vuka Karadžića da u srpski jezik uvrsti nove reči, izraze ili fraze, da bi nas razumeli“, zaključuje naša sagovornica.
Mnogi pijačni prodavci, privrednici i trgovci slažu se da je kupovna moć opala i da se sve teže preživljava. Jedan proizvođač cipela i privrednik kaže da više ne može da podnese lošu privrednu situaciju i pad proizvodnje, da će vrlo brzo početi da prosi na novopazarskom mostu. Insistirao je na anonimnosti kako se ne bi pročulo da loše posluje (kao i većina drugih sagovornika), jer to bi moglo negativno da se odrazi na njegovo ionako propalo preduzeće, koje će „prodati nekom Kinezu“, kaže ljutito.
Socijalna radnica Nelica Marković kaže da je na osnovu svih pokazatelja siromaštvo u Sandžaku u porastu. S obzirom na to da se zemlje u svetu razlikuju prema ekonomskoj i ukupnoj društvenoj razvijenosti, tako se i siromaštvo različito ispoljava. Što se tiče velike nezaposlenosti, ona je najteži ekonomski, socijalni i politički problem. „Nezaposlenost je društveni problem, koji izaziva ličnu i porodičnu ugroženost, beznađe i besperspektivnost, socijalnu nesigurnost, asocijalna ponašanja, društvenu i političku nestabilnost, a Sandžak sve to ima.“
Svet siromašnih
– 850 miliona ljudi zahvaćeno je najtežim siromaštvom
– 1,5 milijardi ljudi zarađuje manje od jednog dolara dnevno
– 600 miliona ljudi je gladno
– 25 miliona ljudi godišnje umire od gladi ili posledica gladi
– Najsiromašnije zemlje sveta su Senegal, Jemen, Gvineja, Burundi, Mali, Etiopija, Sijera Leone i Nigerija.
– U Srbiji devet odsto stanovništva živi u bedi ili apsolutnom siromaštvu
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!