Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Da se istina više poštuje, antifašizam se ne bi dovodio u pitanje, već bi bio temelj na kome izgrađujemo društvo, narodnim herojima ne bi se odrubljivale glave, ne bi se brisala imena ulica, partizanska groblja ne bi zarastala u korov, na jevrejskom groblju ne bi se crtali kukasti krstovi. Mrtvi bi imali mir. A živi bi bili zagledani u sadašnji trenutak i budućnost”
Istorija koja nije prošla, istina, kolektivna krivica, politika koja proizvodi neprijatelja, neke su od tema predstave Naš razred Tadeuša Slobođaneka, koju je u Narodnom pozorištu upravo režirala Tatjana Mandić Rigonat. Svaka je aktuelna i očigledna.
Za Tatjanu Mandić Rigonat je i ova predstava, kao i njene dosadašnje, bila platforma da društvo stavi pred ogledalo i kaže mu – evo u ovakvom svetu živimo. U nadi da će reagovati.
“VREME”: Da li je aktuelnost ove drame bio razlog zbog kojeg ste je režirali?
TATJANA MANDIĆ RIGONAT: Dramu Naš razred – istorija u 14 časova režirala sam zbog njene poetske snage, životne i umetničke istinitosti, zbog pitanja koja ona postavlja, tematske aktuelnosti koja boli, zbog nemoći koju osećam kad razmišljam o svetu i vremenu u kome živim. Kako pozorište doživljavam kao važno društveno mesto dijaloga i ličnog preispitivanja, mislila sam da Naš razred treba prevesti, igrati ga i misliti današnji trenutak kroz tu dramu, kroz sudbine desetoro Poljaka i Jevreja, od polaska u školu 1925, pa sve do prve decenije XXI veka. To je priča o tragičnosti i apsurdu ljudske egzistencije u istorijskim okolnostima koje bude i najlepše i najmonstruoznije u čoveku. O dobru i zlu. Drama je spoj fikcije i dokumentarnog. Inspirisana je konkretnim istorijskim događajem – pogromom, istrebljenjem poljskih Jevreja u gradiću Jedvabne, koji su počinili Poljaci. Žive su spalili sve svoje sugrađane Jevreje u štali. Naš razred je metafora za zajednicu koja prolazi put od ljubavi do mržnje i zločina. U svakoj multietničkoj sredini, ili tamo gde je bilo rata, gde postoje sukobi na nacionalnoj, verskoj osnovi, tamo gde politika proizvodi neprijatelje negujući i hraneći strah od bilo koje različitosti, Naš razred je savremena domaća drama i lako je prepoznati njene dubine.
Jedna od tema Našeg razreda s kojom je nemoguće ne poistovetiti se, jeste – istina. Da li bi nam istina o, na primer, Drugom svetskom ratu i o ratu devedesetih, pomogla da bolje živimo? Mirnije?
I predstava je kao ritual inicijacije istine. Svaki lik ispoveda svoju životnu istinu. Pitanja koje se najviše čuju su: zašto? Zašto se dogodio zločin? Šta sam mogao-mogla da uradim? Čujemo i: istina se ne može zakopati. Ali šta sa istinom? Kome je ona potrebna? Živima? Mrtvima? Istina je kao igračka u rukama politike. Na ruskom reč istina znači pravda. Da se istina više poštuje, živeli bismo u sredini s jasno postavljenim vrednosnim sistemom koji ostavljamo mladim generacijama. Antifašizam se ne bi dovodio u pitanje, već bi bio temelj na kome izgrađujemo društvo, narodnim herojima ne bi se odrubljivale glave, ne bi se brisala imena ulica, partizanska groblja ne bi zarastala u korov, na jevrejskom groblju ne bi se crtali kukasti krstovi. Mrtvi bi imali mir. A živi bi bili zagledani u sadašnji trenutak i budućnost.
Već više od trideset godina traje prerežiravanje istine o Drugom svetskom ratu kroz negaciju dokumentovane istorije. U miru, strpljivim radom na propagandi, poraženi postaju kreatori popularnog narativa. Kolaboracionisti sa nacističkom Nemačkom rehabilitovani su na razne načine, jer se kolaboracija sa imperijalnim silama afirmiše kao poželjni oblik političkog ponašanja u sadašnjosti. Mržnja prema komunistima garantuje uspeh: prihvatljvo je biti sa nacistima u borbi protiv komunista! I stigli smo do toga da, recimo, u Novom Sadu građani stražare kako bi sprečili podizanje spomenika nevinim žrtvama 1944/45, a u žrtve su svrstane i žrtve i njihovi dželati – osuđeni ratni zločinci, organizatori i izvršioci Novosadske racije, ustaše, mađarski fašisti. U osnovi toga je rehabilitacija fašista. To je toliko morbidno i zločinački da pamet staje. Da li mi živimo u miru ili u pomirenosti sa zlom, zločinima i nepravdom?
Osim toga, Evropski parlament je izjednačio komunizam i nacizam kao totalitarne sisteme. To jesu totalitarni sistemi, ali s različitim idealima, vrednostima i posledicama po čovečanstvo, i nema znaka jednakosti među njima. Osudio je upotrebu kukastog krsta i petokrake. Danas se 9. maj slavi kao Dan Evrope, i to slavlje je potisnulo prvobitni praznik: Dan pobede nad fašizmom, dan kada je nacistička Nemačka potpisala kapitulaciju. Evropa je na razne načine otvorila vrata rehabilitaciji mračne ideologije XX veka nastale na njenom tlu. Devedesete su živa rana. Dejton je doneo mir, ali se nisu smirili duhovi zla. Niti je prošlost- prošlost.
Poslednjih godina, a naročito nekako u vreme premijere filma Dara iz Jasenovca, u Srbiji je aktuelizovana priča o Jasenovcu. Podsetila je da susede treba doživljavati kao neprijatelje, da su kolektivno krivi.
Neosporno je da u današnjoj Hrvatskoj ima ustašluka, kao što ima i otpora tome. Neosporno je da postoje tendencije da se Jasenovac predstavi isključivo kao radni logor. Stalno se raspravlja o broju stradalih. Istoričar Jan Tomaš Gros, koji je napisao knjigu Susedi, i u njoj dokumentovao zločin u gradiću Jedvabne, naveo je da je spaljeno 1600 Jevreja. Kad taj broj osporavaju, on pita: da je broj ubijenih manji, da je stradalih 340, da li bi to promenilo suštinu zločina? Suština zločina je bitna, a razmera zločina govori o sistemu koji ga je omogućio i sproveo. Suština Jasenovca je genocid. Istrebljenje Srba, Jevreja, Roma, komunista. Stradali su i Hrvati-komunisti.
O Jasenovcu je moja generacija i znala i učila, nije bio prećutan. Dokumentarni film Krv i pepeo Jasenovca Lordana Zafranovića nije ćutanje o Jasenovcu. Ta priča o prećutanosti lansirana je za potrebe reklame filma Predraga Antonijevića, koji, iako počiva na istorijskim činjenicama, ne doseže umetničku istinu. I za potrebe dnevne politike koja počiva na taktici povremenog raspaljivanja paklene mržnje. Uglavnom oko godišnjice “Oluje”, kada svi iz Srbije koji letuju u Hrvatskoj postaju izrodi i saučesnici u zločinu, a svi Hrvati ustaše. “Oluja” je tragedija i etničko čišćenje za Srbe, dok je za Hrvate legitimna akcija oslobađanja dela Hrvatske, koja se slavi. To je kao svadbeni ples na groblju.
Zajedničko svima u ratovima devedesetih je da za sebe žele da zadrže ekskluzivitet stradalnika i žrtve, i da svoje zločince čuvaju kao najmilije. Jednog dana nestaće svi koji su u ime krvi i časti, krvavog novca, nacionalističkog karasevdaha, učestvovali u tragediji ubijanja SFRJ. Pitanje je samo hoće li zajedno sa njima nestati i narativ koji su uspostavili. Jer istoričare i istoriju kao nauku niko baš mnogo ne zarezuje, dok političari i njihovi propagandisti pričaju šta im odgovara. Kolektivno smo uključeni u nešto što Jaspers naziva metafizičkom i moralnom krivicom.
Zašto ste izabrali mlade glumce? Da li je predstava poruka njihovoj generaciji?
To je koncept. U godinama su kao i likovi u drami u trenutku kada će se dogoditi zločin koji će ih odrediti kao ljude. Ovaj komad je u svetu rađen s podelama koje uglavnom čine glumci različitih generacija. Naša predstava je generacijska i ona jeste neka vrsta opomene mladim ljudima, koji su najdraži plen za one što podstiču večni plamen mržnje, zla, osvete i smrti.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve