Do konačnog useljenja u Užičku, Ambasada NR Kine prošla je trnovit put tražeći krov nad glavom
Pre nešto više od dve godine, kineska ambasada u Beogradu dobila je novu adresu. Zgrada u Užičkoj ulici broj 25, u beogradskom naselju Dedinje, do tada u vlasništvu Republičke direkcije za imovinu, odlukom Vlade Srbije razmenjena je za objekat u ulici Trešnjin cvet, nekadašnju zgradu kineskog diplomatskog predstavništva. Do konačnog useljenja u Užičku, Ambasada NR Kine prošla je trnovit put tražeći krov nad glavom.
Šestog maja 1999, usred bombardovanja SR Jugoslavije, Grupa 8 koju čini sedam najrazvijenijih svetskih zemalja i Rusija, prihvatila je principe za rešenje kosovske krize. Predloženo rešenje bilo je dosta slično onom koje je kasnije na Kosovu i primenjeno, a građani SRJ ponadali su se da je kraj bombardovanja blizu. A onda je, u noći između sedmog i osmog maja, američki avion bacio bombe na kinesku ambasadu u kojoj se u tom trenutku nalazilio pedesetak državljana Kine. Njih dvadeset šestoro je povređeno, a poginuli su novinarka agencije „Sinhua“ Šao Junhuan, novinar lista „Guangming žibao“ Su Sinhu i njegova supruga Džu Jing. Tako je u NATO bombardovanju, pored teritorije SRJ, napadnuta i Narodna Republika Kina, budući da je zgrada bila u njenom vlasništvu. U pokušaju da se objasni incident kakav do tada nije viđen nigde u svetu, iz NATO-a je u prvom trenutku saopšteno da je avion pogodio pogrešan cilj. Nešto kasnije stiglo je objašnjenje da je ipak pogođen pravi cilj, ali su podaci govorili da se tu ne nalazi kineska ambasada nego Direkcija vojnih rezervi. Pogođena zgrada podignuta je 1996. godine i u njoj se nikada nije nalazilo ništa drugo osim kineske ambasade. Opravdavanje nečega što se teško može opravdati dostiglo je vrhunac kada je NATO saopštio da je CIA raspolagala zastarelim podacima, a i da su zgrade ambasade i Direkcije vojnih rezervi – slične. Nakon toga, zapadni mediji objavljivali su da Pentagon neće nuditi dalja objašnjenja ovog događaja, kako ne bi suviše otkrio o „procesu biranja ciljeva“.
BOMBAMA NA AMBASADU: Jedan od neeksplodiranih projektila
KUĆNAVARIJANTA: Nakon što je zgrada ambasade uništena, kineske diplomate bile su smeštene po privatnim kućama. Polovinom 2001. godine privremeno su se uselili u kuću u Lackovićevoj ulici na Dedinju. Trajan ostanak na ovoj adresi nije bio moguć, jer jednospratnica od par stotina kvadrata sa malim dvorištem teško da ispunjava potrebe jedne ambasade. Početkom 2002. učinilo se da će se kineska ambasada konačno skućiti. S obzirom na to da je Regulacionim planom koji je Skupština Beograda usvojila u decembru 1999. predviđeno da se park između Šekspirove ulice i Bulevara mira na Dedinju pretvori u građevinsko zemljište, Kinezima je ponuđena ova lokacija, što su oni prihvatili. Iako je, na prvi pogled, procedura po kojoj je kineskoj ambasadi dodeljen ovaj plac poštovana do tančina (konsultovana su tadašnja savezna ministarstva spoljnih poslova i pravde, Regulacioni plan i Direkcija za izgradnju), podigla se velika prašina oko predloga da umesto parka na Dedinju nikne ambasada. Pre svega, nije bilo jasno čija je ideja da ambasada bude podignuta na ovoj lokaciji, odnosno da li su se toga setile gradske vlasti ili su sami Kinezi izrazili želju još pre usvajanja Regulacionog plana, oko čega je takođe bilo spekulacija. U vreme izglasavanja Regulacionog plana, lokalna vlast u Beogradu bila je u rukama Srpskog pokreta obnove. Plan je trebalo da bude usvojen još 8. oktobra 1999. godine ali, što zbog političkih razmirica, što zbog konkretnih primedaba na Regulacioni plan, odbornici Socijalističke partije Srbije, Jugoslovenske udružene levice i Demokratske stranke napustili su sednicu. Dva meseca kasnije, odbornici su telegramom obavešteni da sednica hitno mora da bude okončana zbog važnosti za funkcionisanje grada. Regulacioni plan je potom usvojen, a za njega su glasali i oni odbornici koji su ranije upozoravali na ozbiljne nedostatke. Na kraju, u februaru 2002. godine, kada je potvrđeno da će kineska ambasada biti izgrađena na mestu parka, pobunili su se i stanovnici Dedinja i Senjaka, kojima pripadaju najveće zasluge za to što ona nije podignuta na uglu Šekspirove i Bulevara mira. Park koji se prostire između ove dve ulice star je više od sto godina i zauzima površinu od 5,2 hektara. Da su gradske vlasti istrajale u nameri da ga pretvore u građevinsko zemljište, bilo bi posečeno preko tri stotine stabala, a Beograd bi ostao bez još jedne zelene površine, u čemu i inače oskudeva. Protesti građana trajali su oko tri meseca, a priključili su im se brojni urbanisti i arhitekte. Konačno, krajem maja 2002. godine, nekako baš u vreme kada su pobunjeni građani najavili masovno okupljanje na spornom placu, visoka delegacija ambasade NR Kine posetila je Direkciju za gradsko građevinsko zemljište i izgradnju grada Beograda i tamošnje rukovodstvo obavestila da odustaje od ove lokacije, te da će zgrada diplomatskog predstavništva biti izgrađena na nekom drugom mestu. Kao obrazloženje za odustajanje naveli su „tehničke probleme s kojima bi se susreli pri izgradnji tako važnog objekta“.
STAROZANOVO: Trajno mesto prebivališta kineska ambasada dobila je početkom avgusta 2003, kada je Vlada Srbije donela odluku da objekat u Užičkoj 25 razmeni za zgradu oštećenu tokom bombardovanja. Ugovor o zameni nepokretnosti sa kineskom vladom zaključila je Republička direkcija za imovinu. Građevinski radovi na novoj zgradi još traju tako de se, iako je zvanično otvorena 29. jula 2004. godine, kada je organizovan prijem povodom 77. godišnjice formiranja Narodnooslobodilačke vojske Kine, još uvek ne može reći da je ambasada potpuno završena. Ali, dok se za ovaj objekat bar zna da će jednog dana biti završen, niko sa sigurnošću ne može da kaže šta će se desiti sa bivšom zgradom kineske ambasade koja je uništena u bombardovanju. Sedam i po godina kasnije, ruševina i dalje stoji netaknuta, na više nego atraktivnoj lokaciji – u centru Novog Beograda. Revoltirani zbog toga, stanari okolnih zgrada tvrde da je bivša kineska ambasada postala okupljalište narkomana i „sumnjivih tipova“, kao i da se noću trude da zaobilaze ovo mesto. Nakon razmene sa Kinezima, zgrada je prešla u vlasništvo Republike Srbije. Trenutno je u nadležnosti Republičke direkcije za imovinu koja ju je dala na korišćenje beogradskoj Direkciji za gradsko građevinsko zemljište. U junu 2004. godine, kada je uklonjena jedna neeksplodirana avionska bomba, tadašnji direktor Direkcije Siniša Nikolić najavljivao je prodaju ovog prostora dodajući da postoje kupci zainteresovani da tu otvore poslovni centar. Dve godine od tada ništa od najavljenog nije ostvareno. Direkcija za gradsko građevinsko zemljište tražila je pre izvesnog vremena od vlasnika, Republičke direkcije za imovinu, saglasnost za prodaju javnim nadmetanjem. Ovaj zahtev trenutno je u fazi razmatranja, u Direkciji za imovinu kažu da će u narednih mesec dana biti doneta odluka, a da će potom biti održana javna licitacija na kojoj neće biti razmatrana samo cena već i vrsta i namena budućeg objekta, čime će ovaj problem konačno biti rešen.
Bombardovanje
U bombardovanju Ambasade NR Kine poginulo je troje a povređeno 26 ljudi. Od petoro koji su bili smešteni na intenzivnoj nezi Urgentnog centra u Beogradu, troje je bilo u životnoj opasnosti. Vojni ataše kineske ambasade Ren Bao, i sekretari ambasade Lin Jingrong i Cao Lungfe zadobili su teške povrede glave, kontuzije celog tela, prelome i opekotine. Prevodilac Lin Sinčvak i sekretar za kulturu Džang Hajfeng zadobili su prelome potkolenice i „blast“ povrede (povrede nastale usled eksplozije) celog tela. Srećom, svi su se oporavili. Američka vlada izvinila se porodicama nastradalih i isplatila im pomoć u ukupnom iznosu od nekoliko miliona dolara.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.