Ratni zločini

Zavera ćutanja duga dve decenije 1

BOSNA 1992: Bošnjaci u logoru

foto: ron haviv

4. 12. 2013. / 14.25

Zavera ćutanja duga dve decenije

U grobnici Tomašica kod Prijedora, lokalitet nekadašnjeg rudnika gvožđa, masovno su likvidirane stotine bošnjačkih i hrvatskih žrtava iz Bosanske Krajine, među njima i deca i starci. Mnogi su ubijeni kod kuće, a nekoliko stotina i u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm. Pretpostavlja se da je najveći broj ubijenih i sahranjenih iz okolnih sela Bišćani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Rakovčani i Zecovi, u kojima su živeli Bošnjaci

Piše: Tanja Topić

Grobnica je otkrivena nakon 21 godinu, i to zahvaljujući informacijama dvojice lokalnih Srba, koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske i sami učestvovali devedesetih godina u uklanjanju tijela ubijenih.

"Nije tačno da im je za to dat novac. Radili su potpuno besplatno. Oni koji su ranije tražili novac, ispostavilo se da ništa nisu znali. Mi smo najprije došli do saznanja o osobama koje su učestvovale u prebacivanju i sklanjanju osoba na Tomašicu. Sa dvojicom njih smo uspostavili kontakt. Radili smo na tome ne bi li im proradila savjest. Jedan od te dvojice Srba je kasnije bio važniji, jer je upravo on otkrio gdje se tačno nalazi grobnica. Čovjek je naprosto došao na lice mjesta i pokazao nam gdje se grobnica nalazi. Pošto je padala kiša, dali smo mu samo kabanicu. Taj čovjek je kazao kako mu je nakon otkrivanja informacije o Tomašici ‘nekako postalo lakše’, te da se rasteretio otkrivši mračnu tajnu koju je tako dugo čuvao u sebi", rekao je jedan od istražilaca.

ZELENO SVETLO: Tomašica je sada najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini, smještena je oko dvadesetak kilometara jugoistočno od Prijedora. Uz žrtve na Jakarinoj kosi kod Prijedora, koje su prethodno bile ukopane u Tomašici, ovdje su bila sakrivena tijela preko osam stotina žrtava. Uz tijela su pronađena i lična dokumenta, pasoši, svjedočanstva, fotografije, sitan novac, lični predmeti, koji ukazuju na to da je riječ o civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su ubijeni na području Prijedora i u logorima u Prijedoru i oko njega.

Edin Ramulić, predsjednik Udruženja Izvor iz Prijedora, smatra da je ova "lokacija masovne grobnice Tomašica nepristupačna i zabačena, te je iz tih razloga i izabrana da bude mjesto gdje će prijedorski zlikovci u udruženom zločinačkom poduhvatu sakriti tijela". Nekoliko kilometara prije grobnice put je uzak, makadamski i jedva prohodan.

Tomašica je, prema Ramulićevim riječima, i sada otkrivena "nakon što je dato zeleno svjetlo policije i ljudi koji su ovdje veoma uticajni da se može otkriti taj lokalitet". "Neko je ovdje procijenio da bi trebalo skinuti taj pritisak sa Prijedora. Sama ta šutnja pokazuje da je strategija da se pretrpi nekih pola godine, da se ekshumacije izvrše i da u vremenu poslije Prijedor ne bi imao taj balast nestalih osoba, kako bi mogli da kažu da su i to riješili", istakao je Ramulić.

TIŠINA NASTAVAK ZLOČINA:Tijela žrtava na području Tomašice zakopavana su 1992. godine tri mjeseca i u njihovom zakopavanju učestvovale su stotine ljudi. Neki od zatočenika su i sami prenosili leševe, da bi poslije i sami bili likvidirani. Forenzičari koji su radili na izvlačenju tijela iz masovne grobnice Tomašica opisali su ono što su zatekli prilikom iskopavanja žrtava:

"Između ostalih, ljudi su izvođeni iz logora u Trnopolju i Omarskoj i tjerani da tijela ubijenih skidaju sa kamiona i bacaju ih u grobnicu. Kada bi to obavili, bili su ustrijeljeni na licu mjesta, kako ne bi bilo svjedoka zločina."

"Ta najstrašnija noć bila je kad je pobijena kompletna spavaona, 208 ljudi. Svi su potovareni u taj kamion, slagali su ih kao vreće. Damir Došen, koji je osuđen u Haškom tribunalu na tih pet godina zato što je priznao krivicu, rekao nam je a će ta grupa biti odvedena i ukopana u Tomašicu. Znači u ono vrijeme se znalo, a što se krilo – ja ne znam", rekao je bivši logoraš Fikret Alić.

Tokom 1996. godine istražitelji su došli do saznanja da se u Tomašici nalazi masovna grobnica. Prema nekim navodima, lokalno srpsko stanovništvo bunilo se kako u ratu tako i poslije njega, tražeći premještanje grobnice. Tijela su dijelom izmještena u Jakarinu kosu, također u prijedorskoj opštini, što nije moglo biti urađeno bez znanja vojnog i političkog vrha Prijedora.

"Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati strijeljanje, ubijanje, masakriranje tih ljudi, njihov transport – recimo, moje selo je Bišćani, tridesetak kilometara udaljeno od Tomašice – znači toliko dugo je neko vozio kamione sa stotinama ljudi na jedno kamionu – s tih kamiona je bukvalno krv lila čitavom trasom – i odvezao ih je u neku jamu koju je prethodno napravio, dubine 10 metara, i onda najvećim mogućim rudničkim mašinama gurao kao najveći otpad – i na kraju o svemu tome je 21 godinu šutio. Ne znamo šta je teže – od samog načina ubistva do te šutnje", kazao je Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša Prijedora.

Statistika zločina u Prijedoru

Na području Bosanske Krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega samo u Prijedoru i okolini 61. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata za zatočenje. Utvrđeno je kako je na području ovog grada ubijeno blizu 3500 osoba, uglavnom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Haški sud je osudio 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na ovom području. Najteži zločin nad Hrvatima Prijedora počinjen je u selu Briševu gdje je u julu 1992. godine likvidirano oko 70 ljudi.

Za zločine u Prijedoru i njegovoj okolini sudilo se ili se još uvijek sudi Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić.

Glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc istakao je kako će otkrića iz Tomašice biti uključena u optužnice protiv ratnih lidera Republike Srpske:

"Tužilaštvo ICTY blisko prati otkopavanje masovne grobnice Tomašica kod Prijedora, a novi dokazi će nam pomoći u procesima protiv Karadžića i Mladića. Naravno, blisko pratimo sve u vezi s Tomašicom, jer nam možda može pomoći da identifikujemo dodatne žrtve, da otkrijemo odakle su dolazile, da li iz kampova ili direktno iz opština. Ovo ne može promijeniti optužnicu, jer su ti zločini veći dio optužnice, ali koliko god možemo, uključit ćemo nova otkrića u dokaze u optužnicu."


Tišina umesto saosećanja

Kako je zavjera šutnje pratila ovaj strašni zločin decenijama, isti je i nakon otkrivanja obavijen velom šutnje predstavnika institucija sistema i najvećeg dijela javnosti u Republici Srpskoj. Građani ovog bosanskoherecegovačkog entiteta će bez ustručavanja govoriti o propaloj privredi, lošim investicijama, građanima koji odlaze i gradovima koji nestaju. Izuzeci su oni koji će se usuditi da govore o ratnim zločinima i ratnoj prošlosti.

"Mogu donekle da razumijem ljude u Prijedoru koji su 1992. godine ćutali kada su im hapsili i ubijali komšije. Mogu to da razumijem jer u ratu budale kolo vode i zbog sitnica se gubila glava. Ali nemam razumijevanja niti opravdanja da se o masovnoj grobnici veličine pola fudbalskog igrališta ćuti 17 godina nakon završetka rata. Mogu da razumijem da stanovnici Prijedora imaju hiljadu problema koji ih muče, ali ne mogu da razumijem da ne saosjećaju sa ljudima čiji su najmiliji pobijeni i kojima se za grob ne zna", kaže socijalni psiholog Srđan Puhalo. U danima iskopavanja žrtava u Tomašici ovdašnjim medijima bile su puno važnije teme poput one da je Milorad Dodik odlikovao neke Kozake, da će u srednjim školama u Republici Srpskoj biti uvedena vjeronauka.

Tomašicu jeste posjetio sadašnji gradonačelnik Marko Pavić, tvrdeći kako su "ovdje poginuli i sahranjeni ljudi". Masovnu grobnicu je poistovjetio sa činom sahrane. Istina, bio je jedan od rijetkih političara i zvaničnika koji je iskazao duboko žaljenje zbog svega što se dogodilo, a posebno porodicama žrtava i nestalih osoba.

Vlasti Republike Srpske nisu pokazale poštovanje prema tuđim žrtvama, iskazuju ga samo prema svojima, dok najveći dio javnosti svojim ćutanjem pokriva i opravdava zločine sopstvene strane, bivajući tako saučesnik zavjere u zločinu. Političari iz Federacije su u otkopavanju masovne grobnice u Tomašici vidjeli dobru priliku, koja se ne smije propustiti u predvečerje narednih opštih izbora. Kako Prijedorčani kažu, "masovne grobnice su se vratile u modu", kao mjesto prikupljanja političkih poena. Predstavnici političkih partija, od člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, preko predstavnika entiteta i kantona, sve do načelnika susjednih opština, masovno pohrlili u nekadašnji rudnik da pred novinarskim ekipama odaju počast žrtvama rata…


Protiv zaborava

Život protiv sudbine: Pred strašni sud

("Vreme" br. 128, 5. april 1993)

Krajem marta 1993, novinari "Vremena" razgovarali su sa jednim od neposrednih svedoka ratnih zločina iz Prijedora i okoline. Njegov detaljan, ozbiljan i objektivan iskaz ostavio je dubok i težak utisak u redakciji i objavljen je u sledećem broju; tu je prvi put pomenuta i Tomašica kao mesto kod koga se nalaze masovne grobnice civila. Vreme posle dvadeset godina ponovo donosi delove iz tekstova Filipa Švarma i Alekasndra Ćirića nastalih na osnovu pomenutog svedočenja iz 1993. Možda se tada nije znalo sve, ali najvažnije jeste

Sve do 25. juna trajala je velika igra živaca. Već dan kasnije Vojska Republike Srpske je zatražila da sva naoružana muslimanska sela predaju oružje. Predala su ga sela Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići, Bišćani, Čaraher, Donja i Gornja Raska, Donja i Gornja Ljubija, Lišići, Gornja i Donja Ćela, Gornja i Donja Puharska, te Brezičani, a vojne i civilne vlasti obećavaju mir i sigurnost svim građanima. Pripadnici Vojske Republike Srpske patroliraju kroz muslimanska sela. No, priča naš svjedok, na raskrsnici kod sela Bišćani, uskoro je pronađen jezivo masakriran leš u uniformi srpskih jedinica. Tvrdi da postoje očevici i da ih on dobro pozna, koji garantiraju da je leš prethodne večeri dovežen vojnim kombijem, a izjavu potkrepljuje navodeći da Radio Prijedor nikad nije objavio ni ime ni porijeklo ubijenog. Slijedi napad četiri hiljade pripadnika srpskih vojnih formacija iz Majdana (općina Sanski Most) i Prijedora, tvrdi on, ojačanih Arkanovim "tigrovima" i "crvenim beretkama" na ta sela i masovan pokolj civilnog stanovništva. Za sve to vrijeme, navodi dalje, transportni helikopteri JNA i "Gazele" dovoze oružje i municiju srpskim snagama, a JNA je dijelila naoružanje po srpskim selima poput Marićke Tomašica i Rakelića i prije izbijanja rata.

(…)

Svjedok ističe da su gotovo sva muslimanska sela bila napadnuta od okolnih srpskih sela. Tvrdi da je oko osam hiljada ljudi na duži ili kraći period bilo zatvoreno u logoru Omarska. Najkraći boravak, po njemu, bio je osam dana, a najduži vječan. Smatra da su lijevi kop rudnika Omarska, kod Tomašica, Glinokop i Pašinc, masovne grobnice.

(…)

Kaže da je i sam bio zatvoren u logoru "Keraterm" više od mjesec i pol. Izvukli su ga prijatelji Srbi. Dok je bio zatvoren, saznao je da su u Omarskoj ubijeni Nedžad Šarić, predsjednik suda u Prijedoru, Senadin Ramadanović i Asif Kiki, dvojica najbogatijih privatnika u Prijedoru. Kaže kako su u istom logoru zatvorenici mlaćeni vrećama s pijeskom, crijevima od "dempera" (vozilo), osušenim spolovilom od bika, metalnim šipkama i drvenim palicama rasječenim na vrhu, tako da pri svakom udarcu otkidaju po komad mesa. Prema njegovim riječima, cijena za puštanje iz logora iznosila je 10 000 DEM, a uspio ju je platiti samo izvjesni Ćuko, vlasnik dobro uhodane picerije u Prijedoru, inače oženjen Srpkinjom.

Rukopis mrtvih

Stanje u Prijedoru, prikazano na mapi, crtano je rukom svedoka koji je imao sreće da prođe kroz "srpsko čistilište" živ. Ko zna kakva vrsta "istorijskog" cinizma učinila je da svedok bude Srbin, koga su kao dete usvojili Muslimani; tragediju da vidi kako mu ubijaju roditelje (usvojitelje) priredili su mu – sunarodnici, Srbi. Neki drugi Srbi su mu, kasnije, spasli život; no, to je, za celu priču o prošlogodišnjem uništavanju Prijedora, mala uteha. Ako ima utehe.

Sredinom juna 1992. srušen je, praktično, ceo Stari grad (1) i Ciganska mala (2): ljudi koji su pobegli pred oružjem, potom pred bagerima i rovokopačima ili su odmah "nestali", ili su, ako je bilo sreće, nekoliko meseci kasnije, kada je postojanje srpskih logora "otkriveno", oslobođeni iz logora Omarska. Deo muškaraca – stanovnika muslimanske mahale Skela (3) pobijeno je odmah, na licu mesta, deo je završio u logoru napravljenom od bivše fabrike pločica "Keraterm". Deo uz obalu Sane (4) i naselja porodica Cepići i Husići (5) očišćen je do mere da su neke porodice (Ališić, Ališković, Mujadžić, Mujkanović, Rešić, Trto…) potpuno zatrte. U noći 21/22. juna u glavnoj ulici zapaljene su tri (od četiri) kuće: jedna muslimanska ćevabdžinica i dve "šiptarske" radnje nestale su u požaru, koji su vatrogasci kontrolisali pažljivo, da se vatra ne proširi na četvrtu kuću, srpsku kafanu. Sutradan, Bageri su poravnali tri zgarišta, kamionima je dovezen beli tucanik s Potkozarja i iste večeri je vlasnik kafane nad zgarištima – besplatnim slavljem otvorio novu letnju baštu.

Glavni štab srpskih "oslobodilaca" Prijedora (navodnici su nužni jer Prijedor nije bio napadnut) nalazio se u zgradama opštine i SUP. Ispred njih su se nalazili tenkovi iz kojih su gađani Stari grad i Skela. Po ovom svedočenju, najveća zlodela u Prijedoru počinili su Srbi iz okolnih sela, a ne čaršijski Srbi. Džamija, hodžina kuća (6) i katolička crkva (7) dinamitom su – količinom ne manjom od 300 kg za svaki objekat – srušene do temelja. Teren je potom poravnat i na njemu je posejana trava.

Na području opštine Prijedor nekad je bilo 28 džamija (najveći deo, ukupno 11, nalazio se na području Kozarca i Kozaruše); danas nema tragova nijednoj od njih. Muslimanska sela Bišćani, Rakovčani, Rizvanovići, Hambarine, Čarakovo, Zecovi, Islamska Ljubija i hrvatska Donja i Gornja Rovska, Žune i Stara Rijeka danas više ne postoje; Gornja Ljubija jedina je ostala pošteđena, ali – bez stanovništva.

Iz istog broja

Lični stav

Na haškom brvnu

Prof. dr Zoran Ivošević

»Moja desetka«

Zaradite kroz osiguranje

 

Vreme uspeha! (decembar 2013)

Poslovne vesti

 

Intervju – Slobodan Petrović, generalni direktor Imleka

Primarni cilj – uvek kvalitetna sirovina

 

Intervju – Franc Vajler, predsednik IO UNIQA osiguranja u Srbiji

Da građani sami brinu o svojoj budućnosti

 

Kriminal i policija

Žandarmerijski klan

Miloš Vasić i Dokumentacioni centar "Vreme"

Referendumska Hrvatska

Zašto kažeš peder kad misliš na ćirilicu

Tatjana Tagirov

Zima naše netrpeljivosti

Nema zemlje za izbeglice

Mirko Rudić

Start predizborne kampanje

Dinkićeva kontraofanziva

Dimitrije Boarov

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu