Stjepan Mesić u SCG

13. 7. 2005. / 19.47

Zatvaranje knjige rata

Ono što Mesićevu posetu čini drugačijom od svih prethodnih poseta bilo kog državnika "s ovih prostora" jeste činjenica da je prvi put neko s te visine odlučio da se spusti među populaciju o kojoj se stalno u međudržavnim susretima priča, ali apstraktno, kao o duhovima – među Srbe izbegle iz Hrvatske

Zatvaranje knjige rata 1
PRVI PUT POSETA SA NAJVIŠEG NIVOA: Mesić i Tadić sa izbeglicama iz Hrvatske

Usprkos tome što je nedavno, razljućen vladinim pokroviteljstvom četničkog okupljanja na Ravnoj gori, otkazao pripreme za svoj dogovoreni posjet Srbiji i Crnoj Gori, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je, u razmaku od samo deset dana, čak dvaput pohodio ove krajeve.

Prvi puta na poziv Igmanske inicijative, mreže oko 140 nevladinih organizacija iz Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kad je obraćajući se okupljenima jasno i glasno rekao da su nevladine organizacije često imale više hrabrosti od vlasti država u kojima djeluju da se jasno založe za mir i ljudska prava. Priznanje je to koje nevladin sektor jako rijetko čuje iz usta "nosilaca vlasti", koje još i danas – deset godina nakon Dejtonskog sporazuma i prestanka rata u tim dijelovima bivše Jugoslavije – većina na vlasti, ali i izvan nje, vidi kao "remetilački faktor", izdajnike, Sorosove plaćenike itd.

Samo nekoliko dana potom, Mesić je ponovo s Beogradom – gdje je došao na poziv predsjednika Borisa Tadića – započeo svoju trodnevnu turneju, koja je obuhvatila i Suboticu, Prištinu, Podgoricu i Tivat.

U razgovorima s državnim vrhom u Beogradu (s predsjednikom državne zajednice Svetozarom Marovićem, predsjednikom Tadićem i premijerom Vojislavom Koštunicom, sve se vrtilo oko suradnje usprkos ratnim ožiljcima. "Zatvoriti knjigu rata", glasila je Mesićeva poruka, a naglašena je u svim razgovorima i potreba individualizacije krivnje za ratne zločine i neophodnost suradnje s Haškim tribunalom. Naravno, i suočavanja sa zločinima koji su počinjeni, posebno sa Srebrenicom, najvećim ratnim zločinom počinjenim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ali i ubojstvom ratnih zarobljenika na Ovčari kod Vukovara 1991. godine.

O Srebrenici je govora bilo i u ponedjeljak, nakon skupa u Potočarima gdje je sahranjeno još 600 identificiranih žrtava pokolja 1995. godine: Mesić je, naime, kako je izjavio, očekivao da će se njegov kolega Tadić ispričati u Srebrenici, a Tadić nije ispunio Mesićeva očekivanja. Samo Tadićevo prisustvo na komemoraciji isprika je, odnosno poruka, izjavio je Mesić, ali bi bilo puno važnije da se Tadić javno ispričao. Reakcija je zasad stigla samo od Tadićevog savjetnika Branka Radujka, koji je izjavio da očekuje da će hrvatski predsjednik vlastiti savjet Tadiću poslušati prilikom obilježavanja desetgodišnjice Oluje…

MILOZVUČJE: No, Mesićev posjet – drugi službeni – Srbiji i Crnoj Gori obilježile su dvije činjenice. Prva, da je svuda gdje je bio kazao upravo ono što je toj sredini bilo milozvučno. U Beogradu je govorio o nužnosti suradnje i normalizacije, koju još uvijek neki u svim sredinama žele osujetiti. U Subotici je ponavljao svoju već klasičnu priču o manjinama koje su "most suradnje među državama" i unutarnje bogatstvo svake od njih.

O konačnom statusu Kosova trebaju odlučiti njegovi građani, koji imaju institucije za pregovore s Beogradom kako bi se konačno rješenje pronašlo isključivo mirnim putem, kazao je Mesić u Prištini, precizirajući: "O nezavisnosti Kosova trebaju odlučiti njegovi građani. Političko rješenje treba naći u dogovoru njihovih institucija, institucija Kosova, i Beograda, a uz pomoć međunarodne zajednice. Ali nijedno rješenje ne smije biti nametnuto silom", dodajući da su zvaničnici u Beogradu s kojima je razgovarao bili jednodušni u tome da rješenje za Kosovo mora biti pronađeno mirnim putem, odnosno političkim pregovorima. Rješenje je u europeizaciji cijele regije, kazao je Mesić: "Neka i ovdje pobijedi evropski pogled na svijet, koji nudi rješenje prihvatljivo svima: otvorene granice, svaki narod živi u svojem ukupnom nacionalnom korpusu, a rat je isključen kao političko sredstvo."

U Crnoj Gori, pak, Mesić je dobio obećanje koje je u sadašnjim odnosima postjugoslavenskih država inače nezamislivo: Crna Gora platit će Hrvatskoj naknadu za dio ratne štete počinjene u Konavlima, obećao je crnogorski predsjednik Filip Vujanović nakon susreta s hrvatskim kolegom. Do kraja ovog mjeseca, kako je rečeno, dvije bi vlade trebale dogovoriti konkretne oblike isplate u dvije faze: prva, isplata odštete za uništeni stočni fond u Konavlima, te druga, isplata naknade za opremu opljačkanu iz dubrovačke zračne luke Ćilipi. Iako o iznosima ni konkretnim načinima i rokovima isplate nije bilo riječi, neslužbeno se za nadoknadu uništenoga stočnog fonda spominje svota od oko dva milijuna dolara. Bilo kako bilo, Mesić je konstatirao da se "isplata ratne štete za Konavle rješava" te kako "ima samo još nekoliko lako rješivih problema".

"Tim činom je aktualna vlast u Podgorici priznala tko je bio agresor a tko žrtva 1991. godine", primijetili su komentatori u Zagrebu. Ali, ne samo to: hvaleći Mesićevo iskazano mirotvorstvo na Kosovu, riječki "Novi list" najavu Filipa Vujanovića "da će Crna Gora referendum o nezavisnosti održati u martu ili aprilu slijedeće godine, nastavi li Srbija odbijati razgovor o crnogorskom prijedlogu preustroja SCG u savez neovisnih država", tumači konstatacijom da je "Podgorica politički danas bliže Zagrebu nego Beogradu". "Njegoševi nasljednici dobro su procijenili kako je svrsishodnije u Hrvatskoj imati saveznika za ulazak u Evropsku uniju, baš kao što je i Petar II Petrović, pod nosom Turcima, od Cetinja napravio najjužniju evropsku prijestolnicu, negoli se potčinjavati pročetničkoj Koštuničinoj vladi. Integracija, a ne izolacija, modus je vivendi opstanka ‘malih’ naroda, a da bi se tim putem krenulo potrebno je priznanje krivice, isprika i, napokon, reparacija, što će, kad-tad nakon Crne Gore morati učiniti i Srbija", piše komentator riječkog dnevnika.

Pitanje je koliko je međunarodno-pravno važeće Vujanovićevo obećanje. Hrvatska je, naime, Srbiju i Crnu Goru (tadašnju SR Jugoslaviju) tužila za genocid Međunarodnom sudu pravde u Den Hagu, i s pravom pita stručnjak za međunarodno pravo Vojin Dimitrijević da li to znači da će Hrvatska smanjiti iznos koji potražuje na ime ratne štete za onaj dio koji je Crna Gora sama spremna isplatiti. Da ne govorimo o tome da je crnogorska rezervistička banda koja je razarala Dubrovnik i pljačkala Konavle bila dio tadašnje JNA, da je Milo Đukanović tad obilazio rezerviste u Nikšiću prije njihova pohoda na Dubrovnik, da je Svetozar Marović dubrovačke JNA operacije nazivao "ratom za mir", da je Crna Gora bila drugo oko u glavi…

S druge strane, priznanje – u skladu s novokomponiranom narodnom "Sa Cetinja vila kliče, oprosti nam Dubrovniče" – tih mračnih događaja naše nedavne prošlosti, sasvim sigurno treba pozdraviti. Isprike – da, hvala, ma koliko ih izricali teško i jedva i oni koji su i sami bili dijelom ratnih vlada i parlamenata (na kraju krajeva, i sam Mesić je Franju Tuđmana i HDZ napustio tek 1994. godine), ali i oni koji su u vrijeme ratova bili na drugim stranama, u opoziciji. Ponuda isplate ratne štete također – da, hvala i neka se počne taj porez za ratove u bivšoj državi ubirati što prije, da najveći teret ipak podnesu generacije koje su u tome sudjelovale i podržavale svoje velike vođe i ratne heroje sa zasluženom haškom naljepnicom na biografijama.

IZBEGLICE: Ono drugo što Mesićev posjet obilježava drugačijim nego sve prethodne posjete bilo kojeg državnika "s ovih prostora" jest činjenica da je prvi puta netko s te visine odlučio spustiti se među populaciju o kojoj se stalno u međudržavnim susretima priča, ali apstraktno, kao o duhovima – među Srbe izbjegle iz Hrvatske. Mesić je, naime, nakon što je obišao manjinske Hrvate u Subotici, otišao – zajedno s Borisom Tadićem, koji je nota bene prvi srbijanski zvaničnik koji se u posljednjih 15 godina susreo oči u oči s tim nesretnicima – u izbjeglički centar u Bajmoku, jedini preostali kolektivni centar u okolini Subotice, u kojem živi 27 izbjeglica iz Hrvatske, uglavnom s područja Siska. "Nama je svejedno. I da nam u posjetu dođu tri predsjednika, ovdje se ništa neće promijeniti", izjavio je jedan od izbjeglih Srba, kojega nije dirnuo Mesićev poziv da se vrate kući, iako ima i onih koji bi to učinili kad bi im bili ispunjeni osnovni uvjeti za povratak.

Činjenica je, međutim, i to da niti hrvatske niti srbijanske medije taj dio Mesićeva boravka u Srbiji i Crnoj Gori nije zanimao, jer su to uglavnom tek uzgred spomenuli, usprkos tome što su svaki puta uoči posjeta predsjednika Mesića ili onomad kad se lani očekivalo premijera Ivu Sanadera objavljivali proteste silnih udruženja izbjeglih Srba iz Hrvatske zato što u nabijenoj satnici državničkih susreta nije bilo ni sekunde predviđene i za njih. Kad su dvojica predsjednika, Tadić i Mesić – posve različito od svojih prethodnika Tuđmana i Miloševića kojega ič nisu zanimali oni koji su vlastitom kožom platili njihovu ratnu politiku – otišli zajedno među tu napaćenu raju, to većini medija ili političara s obje strane "grane" nije bila vijest niti povod za komentar.

To što je Mesić, usprkos upamćenoj izjavi da je "njegov zadatak obavljen, Jugoslavije više nema" s početka 90-ih godina sad već prošlog vijeka i milenija, svuda u SCG rado viđen gost, i danas nije dobra preporuka za dio hrvatske javnosti. Jest za onaj drugi dio, koji mu je svojim glasovima nedavno povjerio drugi petogodišnji mandat, koji hoće "zatvoriti knjigu rata" i u miru i razumijevanju živjeti sa svojim susjedima. Mesićeva turneja po SCG prošloga tjedna tom cilju zasigurno pridonosi, jer je on još uvijek među onim rijetkim "nosiocima funkcije" koji govore razumno i otvoreno, priznajući i bar poneke vlastite greške i zablude iz proteklog desetljeća i pol, ma koliko to javnost ne prepoznavala ili negirala.

Kako je najavljeno, uskoro bi trebali uslijediti uzvratni posjeti službenom Zagrebu: već je prilično dugo na snazi poziv Ive Sanadera premijeru Vojislavu Koštunici, a Mesić je prošloga tjedna u Zagreb pozvao predsjednike Tadića i Marovića. Već je to napredak: više ne ratuju, već razgovaraju. Malo li je!

Iz istog broja

Reorganizacija NIS-a

Otpuštanje dogovorne ekonomije

Dimitrije Boarov

Intervju - ing. Milomir Kuzmanović, generalni direktor Termoelektra a.d.

Na vratima berze

Zoran Majdin

Ekskluzivno

Sve ispovesti Radomira Markovića

Dejan Anastasijević

Suđenje za atentat na premijera Đinđića

Svedok-saradnik i kontrola štete

Miloš Vasić

Film Srpske radikalne stranke

Zaboravljeno vojvodstvo

Slobodan Kostić

Skelani - pomen srpskim žrtvama

Možda smo i mi…

Dragan Todorović

Na licu mesta

Srebrenica, deset godina posle

Slobodanka Derić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu