Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite
Lena Petrovicfoto:privatna…
U Nacionalnoj galeriji u Vašingtonu, između Bele kuće i Kongresa, postavljena je retrospektivna izložba Filipa Gastona (rođen kao Goldštajn, 1913–1980), kanadsko-američkog slikara. Pišem o ovoj izložbi ne zbog njene umetničke vrednosti – Gaston je jedan od najuticajnijih umetnika poslednjeg stoleća – već zbog njenih centralnih tema, a to su nasilje i zlo. Postavljanju izložbe pod naslovom “Filip Gaston sada” prethodilo je dosta otpora, ali ona je ipak organizovana, u centru političke moći.
Gaston je poreklom iz jevrejske porodica koja je iz Ukrajine emigrirala u Montreal, a zatim u Los Anđeles. Voleo je stripove i renesansno slikarstvo i bio u velikoj meri samouk. Opsesivno je slikao i svoju tehniku doveo do fotografske preciznosti. Družio se sa vodećim slikarima apstraktnog ekspresionizma Džeksonom Polokom, Markom Rotkom i Vilijamom De Kuningom. Zbog antisemitizma promenio je prezime.
Menjao je stil, od figurativnog do apstraktnog i nazad, i jednom izjavio: “Jedina tehnika koju treba naučiti jeste sposobnost promene”. U ranim radovima, koji liče na De Kirikoove nadrealne pejzaže, na rubu apokalipse, prikazuje razaranja u Drugom svetskom ratu, kao i rasizam, progon komunista i homoseksualaca u Americi. Zatim se potpuno okreće apstraktnom slikarstvu. Doživljava veliki uspeh u Njujorku, ali na njegovim platnima ostaju bol i mučnina, što se najbolje vidi u seriji crvenih slika koju je Nacionalna galerija označila kao “užasnu lepotu”.
Međutim, 1970. godine Gastonove slike izložene u njujorškoj galeriji šokiraju javnost jer pokazuju banalnost zla. Na velikim platnima su pripadnici Kju-kluks-klana (KKK) koji, kao obični (čak simpatični) građani, ležerno konzumiraju izobilje i vozikaju se ulicama u potrazi za žrtvama koje će linčovati. Ruka Mikija Mausa ih zaustavlja. Kao pravda-šarada. To je bio Gastonov odgovor na rasizam, nasilje i rat u Vijetnamu. Ovako objašnjava promenu svog stila: “Američka apstraktna umetnost je laž, prevara, prikrivanje siromaštva duha… to je bekstvo od stvarnih osećanja koja imamo – od sirovosti – primitivnih pogleda na svet – i na nas u njemu”. Gastonov stav razbesneo je ljude iz visoke umetnosti. Jedino ga je De Kuning podržao primetivši da je sloboda istinski predmet njegovog rada. Gaston je prigrlio tu slobodu i ostao joj veran do kraja života.
PINK NERED
Njegova paleta mi je posebno privukla pažnju. Gaston je koristio kadmijum crvenu uz pomoć koje je pravio posebnu nijansu ružičaste. Rekao je da ga pink nered primorava da slika. Pink kao simbol razdraganog nereda – nažalost, odmah sam pomislila na Srbiju. Na to šta “Pink” predstavlja od devedesetih do danas: šminkanje stvarnosti, zatupljivanje naroda u cilju prikrivanja kriminala i lošeg kvaliteta života. Nedavno mi je jedna Amerikanka rekla da je Vašington whitewashed. Što znači: okrečen, sa prikrivenim neprijatnostima. I kad se kreč pomeša sa crvenom, dobijemo pink. Pink je još uvek dominantna boja u Srbiji jer se broj ružičastih medija uspešno umnožava. O tome sam mislila dok sam gledala Gastonove slike. I kao da više nisam videla Ameriku na platnima, nasilje je postalo moje nasleđe, univerzalno. Gaston nije predstavio zlo kao nešto strano, uvezeno, iako je bio svedok Holokausta u Evropi. Slikao je svoj autoportret sa kapuljačom pripadnika KKK da bi upoznao i proradio sopstveno zlo i nagon za uništenjem. Mislim da je to pravi put ka prevenciji nasilja.
Išla sam u Osnovnu školu “Vladislav Ribnikar”, od 1991. do 1999. godine, gde sam stekla divne prijatelje i dragoceno znanje. Međutim, u klupama nismo ništa čuli o ratu u Jugoslaviji, a učitelj nam je odveden na ratište. Pamtim da nam je rekao kako ne smemo da mrzimo nekoga zato što je drugačiji. Ali deca su vređala vršnjake koji nisu imali srpska prezimena ili nisu govorili “čist srpski” pošto su izbegli iz Bosne i Hrvatske. Sećam se jednog oca koji je nosio pištolj na roditeljskim sastancima. Neko bi rekao: to je tipično za devedesete, u to vreme su mnogi nosili utoke. Ali ako naši očevi i danas poseduju oružje i vode sinove u streljane, onda bolje vreme nismo dočekali.
SUOČAVANJE SA ZLOM
Nasilje u Srbiji nije uvezeno sa Zapada (kao da je na Istoku sve mirno), kako reče bivši ministar prosvete Ružić, već je u velikoj meri rezultat dugogodišnjeg zataškavanja zločina počinjenih tokom ratova u Jugoslaviji. Svaka zemlja ima svoje zločine, ali odgovorna država ih ne prikriva radi dobrog imidža i zaštite vladajuće elite. Ona radi na suočavanju sa mučnim nasleđem, kroz krivično gonjenje zločinaca, naknadu štete žrtvama, lustraciju, obrazovanje, podizanje memorijalnih spomenika i svesti o onome što ne sme da se toleriše i ponovi. Amerika nije u tome šampion, ali izložba Filipa Gastona u Vašingtonu jeste jedan primer odgovorne kulture.
Nesuočavanje sa prošlošću urušilo je sistem vrednosti i normalizovalo nasilje u Srbiji, a ne navala liberalnih ideja sa Zapada. Tranziciona pravda je zahtev Zapada koji uporno odbijamo da uvezemo. Oni koji u Srbiji insistiraju na tranzicionoj pravdi, označeni su kao izdajnici ili naivčine. I tako ostajemo u mulju, okruženi pink zločincima. To znaju vrapci na grani, ali više nema institucija koje bi ih čule. Da bismo napredovali kao društvo – razumeli i sprečili nasilje – treba kao Filip Gaston da naslikamo svoj autoportret i raskrinkamo pritajeno zlo. Možda je prvi korak na putu te promene organizovanje introspektivne izložbe o stradanju svih naroda u jugoslovenskim ratovima od 1991. do 1999. Najbolje u Beogradu, između zgrade Predsedništva i Narodne skupštine. Kad ako ne sad.
Autorka je pravnica za međunarodno pravo ljudskih prava, živi u Vašingtonu od 2017. godine
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!