Na osnovu onoga što film Istina sugeriše, za Tomislava Nikolića bilo bi gore ukoliko se dokaže da nije opalio ni metka na ratištima, nego da je ubijao ljude. To mu oni koji ovih dana ponavljaju zlokobnu mantru "Nož, žica, Srebrenica", među kojima se i regrutuju glasači SRS-a, nikada ne bi oprostili
U odsudnoj bici Srpske radikalne stranke da se Srbi ne proglase za genocidan narod, koju niko nikada nije ni proglasio, ova partija je posegnula za kinematografskim sredstvima, praveći dokumentarni film sugestivnog naziva – Istina. Ovo delo prikazno je proteklog vikenda u prepunoj sali Sava centra, dok su u publici sedele brojne ličnosti iz političkog i javnog života, uključujući i patrijarha srpskog Pavla. No bez obzira na to što tradicija stranačkih filmova seže do ranih radova koje je za Nacional-socijalističku partiju Nemačke snimala Leni Rifenštal, radikali su se nekako nevoljno poduhvatili ovog posla. Oni su bili naterani, kako je to stalno ponavljao zamenik predsednika SRS-a Tomislav Nikolić, od strane onih koji bi hteli da „natovare breme istorijske odgovornosti nama i našoj nerođenoj deci, i da nas neizbrisivo žigošu kao varvare spremne da iz zabave počine najteže zločine“. Stoga je i ovaj film zapravo svojevrsni odgovor SRS-a na „pokušaj satanizovanja srpskog naroda i optužbe da su samo Srbi činili ratne zločine“, „kada već državni organi ne reaguju odlučno i ne vrše svoju funkciju“. Tako je, naime, Tomislav Nikolić, pravi autor Istine, shvatio zadatak svog rediteljskog debija.
KOMPILACIJA: Sam film predstavlja kolaž različitih snimaka koji se odavno nalaze u posedu Srpske radikalne stranke, kompilaciju televizijskih priloga, delova raznih emisija i amaterskih zapisa koje je ova partija dobijala iz različitih izvora. Dokumentarac počinje scenom zarobljenog srpskog vojnog kuvara u okolini Vozuće, koga vojnici Armije Bosne i Hercegovine uveravaju da se ne mora bojati, iako na nekoliko metara od njega stoji izvesni Abdul Razis koji od saboraca traži nož. Ovi vojnici potom hvataju još trojicu srpskih boraca, koje Razis odvodi. Snimak se na tom mestu prekida, da bi se potom video Razis koji pita snimatelja: „Što ne snimiš kad ubijam?“, stojeći pored tela četvorice zaklanih Srba.
DOMAĆIN I GOST: Tomislav Nikolić i patrijarh Pavle
U filmu se moglo videti kako vojnici Armije BiH maltretiraju zarobljenog Srbina Radeta Rogića, a potom i njegov leš sa okrvavljenom glavom. Jedan zarobljeni pripadnik hrvatskog Zbora narodne garde svedoči, potom, kako je u Vukovaru 1991. godine na zapoved saboraca Ivana Husnića i Ivana Zrmića, naočigled majki zaklao dva srpska deteta, koja su bila vezana za stolice. Drugi zarobljeni pripadnik ZNG-a svedočio je kako je jedan njegov saborac nosio oko vrata ogrlicu „od dječjih prstića“. Film Istina sadrži brojne snimke unakaženih tela rezervista zaklanih na Koranskom mostu, slike više od dvadeset civila koji su ubijeni kod Gospića, kao i zločine Hrvatske vojske u Medačkom džepu. Na platnu su promicali prizori zapaljene kolone vozila JNA u kojoj su u Tuzli 1992. godine ubijeni nenaoružani vojnici, leševi Srba iz sela Čemerno, Oparica, Crkvina, Loznica i drugih naselja u okolini Srebrenice, da bi se u završnom delu došlo do stradanja na Kosovu.
OTVORENAVRATA: Te potresne slike zločina smenjivale su se duže od jednog sata, ali nikakvog vidljivog učinka ovog filma – suprotno nadanjima radikala – nema, niti će biti, jer su ti isti i slični prizori naprosto opsedali ekrane Radio-televizije Srbije tokom dugih godina rata. Njih su možda najbolje poznavali oni koji su došli da pogledaju ovaj film, među kojima su prednjačili desetkovani ostaci Miloševićeve oligarhije koji su našli idejno utočište u Srpskoj radikalnoj stranci, ličnosti iz javnog života koje se i dalje kunu u svoj patriotizam, i ostali simpatizeri Vojislava Šešelja i njegovih epigona, mada ni drugi kojima je bila namenjena ova projekcija nisu videli nešto novo, tako da se prikazivanjem ovog materijala samo pokucalo na širom otvorena vrata: niko nije ni poricao da su u proteklom ratu počinjeni zločini i nad srpskim narodom; niko nije rekao da zločine nisu činile sve tri zaraćene strane, što dokazuju i optužnice Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu; niko nije tvrdio da su zločini nad srpskim stanovništvom bezazleniji od onih koji su počinjeni nad Bošnjacima ili Hrvatima. Ali se niko, osim onih koji su napravili ovaj film i njihovih istomišljenika, nije usudio ni da pomisli kako zločni nad Srbima, o kojima se govori u Istini, na bilo koji način mogu da olakšaju i opravdaju zločine koje su počinili Srbi nad Bošnjacima i Hrvatima. Stoga je ovaj film koji je, po svemu sudeći, nastao u vremenskoj oskudici kako bi javnost u Srbiji lakše progutala obeležavanje desetogodišnjice masakra u Srebrenici, imao i neke druge namene.
To nisu prikrivali ni funkcioneri Srpske radikalne stranke. Sam Tomislav Nikolić dovodio je nastanak ovog filma u direktnu vezu sa snimcima streljanja bošnjačkih civila iz Srebrenice, koji su porazili čak i one koji su dobro znali šta se tamo dogodilo. Nakon šoka koji je Nikolić, prema sopstvenom priznanju, doživeo posle gledanja tog video-zapisa, on se ubrzo oporavio i stao na noge. Video je da tu „nešto ne valja“. „Zašto li je to baš sada emitovano?“, danima se pitao Toma Nikolić i, uz pomoć partijskog saborca Aleksandra Vučića, polako shvatao da je to u direktnoj vezi s rešavanjem kosovskog pitanja i sve češćim dovođenjem u pitanje dejtonskog statusa Republike Srpske. U žurbi da se na to odgovori novim filmom, ponešto o pravim motivima njegovog nastanka Istine je i prećutano. Na primer, ono šta se zbivalo u Slavoniji tokom 1991. godine, gde je Tomislav Nikolić ratovao u jedinicama Srpskog četničkog pokreta pod komandom Srećka Radovanovića koji je pred Županijskim sudom u Osijeku osuđen na dvanaest godina zatvora zbog genocida.
DOKAZIVANJEČETNIŠTVA: O tome zamenik predsednika Srpske radikalne stranke u poslednje vreme govori nevoljno, gotovo nečujno. On je naglo prestao da priča o svom četništvu koje je, prema sopstvenim rečima, „dokazivao za vreme rata izvan granica Srbije“. On više ne spominje, mada – kao što je dobro poznato – herojstvo i ratni zločini nikada ne zastarevaju, kako je „kao dobrovoljac gazio krv do kolena“, čime je svojevremeno pokušavao da ućutka Čedomira Jovanovića sa govornice republičkog parlamenta. Ne diči se više Tomislav Nikolić ni time što je u borbama u Slavoniji „ispoljio veliku hrabrost i junaštvo“ i „ličnim primerom pokazao kako se brani srpstvo“, zbog čega ga je predsednik Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta Vojislav Šešelj, ustoličio za četničkog vojvodu.
Kako godine prolaze, ratni podvizi četničkog vojvode Tomislava Nikolića, koji je javno žalio što nije učestvovao u borbama za Vukovar, postajali su sve minorniji, na kraju će ispasti da je Nikolić klečao na trgu i palio sveće sa antiratnim aktivistima. On sada govori da i nije vojevao četiri meseca, kako se nekoć hvalisao, već da je čučao u nekom zapećku u Antinu „u kome je ostalo samo četrdesetak staraca koje je hranila JNA“. Svoje vojvodstvo on je zapravo zaradio sedeći u štapskim kancelarijama, jer Nikolić tvrdi da nije ni metak ispalio: „Uglavnom smo čuvali stražu“, ponavljao je poslednjih dana.
LABUDOVAPESMA: Saglasno biografskoj metodi koja još čuva neki klimavi legitimitet u estetičkoj teoriji, film Istina samo ponavlja ratnu sudbinu Tomislava Nikolića, ali na jednom opštijem, kolektivnom planu. Srbi nisu ubijali, već su ubijani. Ako su i ubijali, to su činili nakon zlodela drugih, ili u prinudi. Verovatno je Srebrenica, u koju se slilo na hiljade Bošnjaka koji su proterani iz čitave istočne Bosne, bila prenaseljena, pa je ovaj demografski problem, posle ulaska srpskih snaga trebalo rešiti po kratkom postupku: streljanjem prekobrojnih.
No baš zbog poruka koje se sugerišu u dokumentarcu Istina, ovaj film bi mogao postati labudova pesma Srpske radikalne stranke. Ako su već samo ubijani Srbi, kako se to u filmu prikazuje, što naravno ne odgovora istini, zašto ih slavni vojvoda Tomislav Nikolić nije branio? Odnosno, da li je pucao, zbog čega je i postao vojvoda, pa sada to skriva, ili je sedeo sa praznom puškom na hoklici u štabu? Nakon filma Istina, za Tomislava Nikolića bilo bi gore ukoliko se dokaže da nije opalio ni metka na ratištu, nego da je ubijao ljude, jer mu to oni koji ovih dana ponavljaju zlokobnu mantru „Nož, žica, Srebrenica“ – odakle se i regrutuju glasači SRS-a, nikada ne bi oprostili.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!