Zdrav razum sada nalaže da neko iz vlasti konačno kaže nešto što ovde svako dete zna: da je JSO bila jedinica koju su stvorili i kojom su komandovali ratni zločinci, šverceri droge i plaćene ubice, i da je služila za najprljavije poslove u novijoj istoriji Srbije
SLIKA IZ MLADOSTI: Željko Ražnatović Arkan i kapetan Džo
U utorak 27. aprila dnevni list „Kurir“ objavio je na udarnom mestu intervju sa osobom koja se predstavlja kao „kapetan Džo“, veteran Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i pripadnik rasformirane Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznate i kao „crvene beretke“. U intervjuu sa nadnaslovom „Dramatično“ i naslovom „Doći ćemo u sud u uniformi JSO“, Džo se hvali da za njega „ubiti čoveka nije ništa“ i izjavljuje da je ubistvo premijera Zorana Đinđića bilo „politički opravdano.“ „Ja nisam mogao normalno da spavam dok je on bio živ“, kaže Džo. Intervju vrvi od uvreda upućenih bivšoj vladi i pokojnom Đinđiću („Oni su duvali u pištaljke i zajebavali se dok smo mi branili zemlju“), ali i pretnji sadašnjoj vlasti i Sudu. „Pojavili se mali Sale, Medžik i Grba, a oni se utronjali. Majice i tri čoveka!“, kaže Džo, komentarišući pojavljivanje nekolicine pripadnika JSO-a u sudnici prošle nedelje. „A šta će da urade ako nas vide u uniformama?“ Intervju se završava konstatacijom da JSO još uvek postoji, da im i dalje komanduje Milorad Luković Legija, te obećanjem da će do najavljene parade „crvenih beretki“ u specijalnom sudu doći „vrlo brzo.“
Čovek sa nadimkom „kapetan Džo“ ne pojavljuje se u evidenciji pripadnika JSO-a i SDG-a, ali to još ne znači da takva osoba ne postoji. Naime, oprema teksta u „Kuriru“ je prilično neobična, bar ako je namera bila da sakrije identitet „kapetana Džoa“. Džo se, obučen u majicu sa slikom besnog vuka i amblemom JSO-a na rukavu, jasno vidi s leđa, i nešto manje jasno spreda. Na jednoj od dve fotografije spreda, na kojoj drži identifikacionu pločicu, lik mu je namerno neoštar, ali ipak razaznatljiv; može se zaključiti da je reč o korpulentnom čoveku četrdesetih godina sa kratkom sedom kosom. Na drugoj forografiji, takođe spreda, lice se gotovo uopšte ne vidi, ali se jasno vidi fotografija koju drži u ruci, a na njoj pokojni Željko Ražnatović Arkan i „kapetan Džo“ nose heklere i nekakvu zastavu, dok se između njih nalazi nepoznato svešteno lice. Iako je lik koji stoji sa Arkanom deset godina mlađi i pod šlemom, lako je videti da je to isti čovek koji drži pločicu, to jest „kapetan Džo“. S obzirom na mogućnosti današnjih kompjutera, utvrditi pravi identitet sagovornika „Kurira“ ne bi trebalo da bude problem, ali očigledno se nije mnogo vodilo računa da se on prikrije.
NEKITOVOLESIROVO: Intervju je izazvao buru u javnosti, ali ne i u Vladi Srbije, iz koje niko do završetka ovog teksta (utorak uveče) nije našao za shodno da se oglasi. Oglasili su se Građanski savez Srbije i Demokratska stranka, koji su intervju sa „kapetanom Džoom“ ocenili kao podršku Đinđićevim ubicama i podgrejavanje atmosfere straha, te pozvali nadležne organe da reaguju. Slični zahtevi čuli su se i iz Fonda za humanitarno pravo, Komiteta za ljudska prava i Centra za modernu politiku, nevladine organizacije koju je osnovala grupa bivših funkcionera Demokratske stranke na čelu sa Čedom Jovanovićem. U „Kuriru“ kažu da ih niko od zvaničnika nije zvao da ih bilo šta pita. Intervju sa Džoom glavni i odgovorni urednik Đoko Kesić objašnjava potrebom da se ukaže na postojanje „crvenih beretki“, a ne da se neko od pripadnika te jedinice rehabilituje. „I zašto je to rehabilitacija toga što smo uradili? Mi samo ovim tekstom pokazujemo da to postoji u jednom obliku, sirovom, kakav jeste“, izjavio je Kesić Radiju B92.
Ugledni novosadski advokat i bivši predsednik Saveta za borbu protiv korupcije Slobodan Beljanski kaže za „Vreme“ da bi se pomenuti intervju mogao tumačiti kao krivično delo širenja lažnih vesti, za koje je zaprećena kazna do tri godine zatvora. „Reč je o Zakonu koji je bio donekle sporan, ali je nedavno pretrpeo izmene kako bi se izbegle zloupotrebe u političke svrhe“, kaže Beljanski. „Sem toga naš zakon o uređenju sudova zabranjuje uticaj na sud, kako korišćenjem položaja, tako i putem sredstava javnog informisanja. Problem je u tome što naš zakonodavac nije na odgovarajući način sankcionisao to delo. Za razliku od mnogih zemalja, mi nemamo ometanje pravde kao krivično delo ali i pored toga postoj zakonska osnova da tužilac deluje. Na primer, moglo bi se govoriti o sprečavanju službenog lica u vršenju službene dužnosti, za šta je dovoljno da postoji pokušaj. U svakom slučaju, tužilac je dužan da širenje lažnih vesti goni po službenoj dužnosti.“
I tužilac i Vlada, međutim, zasad se drže pasivno, iako je to već treća provokacija „beretki“ prema sudu za poslednjih sedam dana. Prvi incident dogodio se 20. aprila, kada su se među publikom u sudu pojavila šestorica momaka u majicama sa amblemom JSO-a. I pored toga što je svedok Milan Veruović sasvim nedvosmisleno rekao da je njihovu pojavu doživeo kao pritisak i pretnju, predsednik suda nije iskoristio ovlašćenje da dotične udalji iz sudnice, a portparol suda Maja Kovačević-Tomić je naknadno izjavila da je suđenje javno, da su se momci pristojno ponašali, i da svako ima prava da se oblači kako hoće. Iz policije je uskoro stigla potvrda da se radi o pripadnicim Žandarmerije, i da je u toku utvrđivanje motiva za njihov postupak. I pre kraja postupka, objašnjenje tih motiva dao je lično ministar policije Dragan Jočić, sad već legendarnom izjavom. „Što se tiče majica, to je neki odnos prema toj jedinici i prema načinu na koji je ona radila, to je ipak ratna jedinica koja je nosila pijetet nesalomive jedinice i odnos tih mladih ljudi, od kojih neki, kako sam obavešten, nisu ni bili članovi JSO-a, jeste jedna vezanost i jedno oduševljenje, a nikako ne bih rekao da je to neka nova zavera“, rekao je Jočić. Sada se ispostavlja da je ministar bar u jednoj stvari bio dobro obavešten: naime, samo su trojica bivši članovi JSO-a, a to su, kao što reče Džo, „mali Sale, Medžik i Grba“.
BEZGLEDANjA, MOLIM: Svega tri dana kasnije, 23. aprila, došlo je do novog incidenta u sudu, opet u vezi sa svedočenjem Veruovića. Veruoviću i njegovom advokatu Boži Preleviću u hodniku je prišlo zasad neidentifikovano službeno lice i upozorilo Veruovića da tokom svedočenja „ne gleda mrko“ u optuženog Zvezdana Jovanovića, bivšeg zamenika komandanta JSO-a. Prema izjavi Veruovića i njegovog advokata Božidara Prelevića, upozorenje je preko pomenutog lica uputio lično Jovanović, a oni su stekli utisak da je čovek koji im je preneo poruku službenik suda. Maja Kovačević-Tomić, međutim, izjavila je da nije bila reč o pretnji Zvezdana Jovanovića, već o „molbi ili preporuci“ koju su stražari samoinicijativno uputili svedocima „u želji da spreče eventualni incident u sudnici“. S druge strane, direktor Uprave za izvršenje sankcija pri Ministarstvu pravde Milan Janković tvrdi da niko od njemu podređenih nije razgovarao sa Veruovićem jer im je „Pravilnikom zabranjeno da napuštaju lice koje obezbeđuju“. Zanimljivo obrazloženje, iz koga proizilazi da ono što je Pravilnikom zabranjeno jednostavno ne može da se dogodi.
Nije potrebno biti ni ministar ni stručnjak za krivično pravo da se iz opisanih reakcija na opisana tri incidenta izvuče jednostavan zaključak: Vlada i pravosudni organi se iz petnih žila upinju da ne vide i ne čuju vukove koji im se – sasvim doslovno – okupljaju oko kuće. Reagovanje ministra Jočića na pojavu malog Saleta, Medžika i Grbe, uostalom, sasvim je u skladu sa izjavom koju je dao u januaru 2003, komentarišući Legijino otvoreno pismo javnosti. Legija je tada, dva meseca pre ubistva Đinđića, poručio Vladi da su joj dani odbrojani. Jočić je to prokomentarisao sledećim rečima: „Iz pisma nisam video pretnju. Najveća pretnja za nekog ko loše radi i vodi Vladu nije pojedinac kao što je Legija, već narod. Ako govorimo o pretnjama u političkoj kategoriji, onda treba gledati na one koji čine jednu zemlju i koji mogu, ili ne mogu, da budu zadovoljni jednom vlašću, a to je narod“, rekao je Jočić. Na pitanje da li to znači da je Legija pisao pismo kao predstavnik naroda, Jočić je odgovorio: „Ja gledam pismo nezavisno od njega jer ne poznajem čoveka, ali pismo kritikuje ovaj politički trenutak kakav on jeste.“ Doduše, nije nazvao Legiju „gospodinom“, kao njegov prethodnik iz Đinđićeve vlade.
Sada je Jočić, i javnost Srbije, ponovo u prilici da sluša „glas naroda“, ovaj put kroz usta „kapetana Džoa“ i njemu sličnih. I Džo valjda ima pravo da kritikuje politički trenutak kakav on jeste, samo što kritika od strane takvih lica obično ne ostaje samo na rečima. Ono što bi Jočića, a i njegovog šefa Vojislava Koštunicu, trebalo posebno da zabrine, jeste jedna rečenica sa samog početka intervjua. „Greška je“, vajka se Džo, „to što smo mi od dolaska DOS-a na vlast bili podređeni političarima. Do tad smo bili nezavisni, i sve je bilo u redu.“
Zdrav razum sada nalaže da neko iz vlasti konačno kaže nešto što ovde svako dete zna: da je JSO bila jedinica koju su stvorili i kojom su komandovali ratni zločinci, šverceri droge i plaćene ubice, i da je služila za najprljavije poslove u novijoj istoriji Srbije. Zatim bi morao da usledi niz mera da se javnost oslobodi straha od povampirenih „beretki“. Tako nešto, na kraju krajeva, trebalo bi da bude stvar čistog instinkta za preživljavanje. A mogu i dalje da se prave da nikakve opasnosti nema, i da to što se čuje iz mraka nije zavijanje vukova nego poj slavuja. I onda će sve biti kao nekad, i sve će biti u redu, ama kapetan Džo vam daje časnu oficirsku reč.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.