Predsednik vlade, pred svi svoji ministri, kako samo to on ume, poručio da nemamo prava da se odreknemo i da se nikada nećemo odreći Kosova, sa čim su se, sve ustanički udarajući desnom o levu, svi ministri složili
PO PROTOKOLU: Premijer V. Koštunica…
Toga prazničnog dana, Sretenje, četvrtak, 15. februar, u ustaničkom Orašcu, sve je bilo kako treba i dolikuje. Dan vedar i sunčan, državni audiji plus BMWi behu kako treba i dolikuje poređani, reportažna kola Nacionalne televizije bila su u funkciji direktnog prenosa, a i narod se odazv’o. U porti crkve gužva, iz blindiranog kazana sipa se vruća rakija, žena sa guslama ’oće uđe u crkvu, novinar nacionalnih i dnevnih novina informiše reportera „Vremena“ da su državnici već u skupštini, ’tede reći crkvi. U crkvi svečana liturgija, Koštunica sa svojim ministrima napred do ikonostasa, Onaj sa uramljenom slikom Karađorđevića na ramenu, koji svuda gde su te istorijske teme i datumi, samo oda i pokaziva, stiže da dvojici oficira raportira, Volim vojsku…
DIZANJELEVEOBRVE: Poniže, Marićevića jaruga, policija takoreći u špaliru, narod silazi, Onaj sa slikom Karađorđevića ne odujima, Radujte se kralju… U jaruzi sve svečano i sve na svom mestu, ustanička zastava na jarbolu, česma sa belim krstom, ustanički bakarni reljef sa Karađorđem. Organizatori prineše stočić zastrt crvenom tkaninom sa žutim krstom preko koga beše neki beli pravoslavni milje, a na miljeu sveće, vino, žito, i ostalo pravoslavno posluženje. Onaj sa slikom nastavlja da viče, Radujte se kralju, ozgo se čuše zvona, kraj liturgije, u jarugu stade da silazi litija, napred sveštenici sa zastavama i drugim barjacima, za njima Koštunica i prestolonaslednik Aleksandar, pa premijerovi ministri, Naumov, Velja Ilić, Jočić, Stojković, Stanković, Lončar, Bubalo… Koštunica se na svoj način javi narodu, šef vladinog protokola napravi raspored, stadoše, centralno Koštunica u svom premijerski crnom mantilu sa crvenom kravatom, desno od njega Prestolonaslednik u svom prestolonaslednički plavom i dvoredom mantilu, s druge strane do Koštunice sami Jočić, pod svojom punom frizurom, u svom crnom mantilu, sa svojom najcrvenijom kravatom. Stadoše i ostali, vladika šumadijski Jovan održa pomen, Vječnaja pamjat, svi se prekrstiše, Onaj sa slikom opet viknu, Radujte se kralju, neki se i osmehnuše, Koštunica podiže levu obrvu, svi stadoše, bez da su probali ono žito et vino, da se vrću.
…ministar V. Ilić, sveštenstvo, zvanice
Jopet, sad uzbrdo, na čelu bejahu popovi sa ti barjaci, ču se, Živeo Voja, ministar Velja, po običaju, nešto zaost’o sa taj narod, neko viknu, Velja ženska želja, ministar Velimir odoli, ne obeća pet kilometara asfalta, ministar Stojković ga upita, čuli on to, Ženska želja, ministar Velimir skromno et kako treba ministarski oćuta.
Sve tako iduć’ stigoše do belog Karađorđevog spomenika, protokol namesti ministra Velju do Koštunice, vojska stade mirno, vojni orkestar dunu nešto svečano, Koštunica se pri’vati venca Vlade Srbije, priđe spomeniku, prekrsti se, kleče, položi venac, namesti onu traku, ustade, još jednom se prekrsti i udalji marševskim korakom. Venac položi Prestolonaslednik, pa gologlavi ministar vojske, spomeniku, ispred predsednika Srbije, priđe Trivo Inđić, nakloni se, bi sa vencem, ispred Skupštine Srbije, i Borka sa punđu Vučić, u svom kompletu, jok haljinici, boje lila.
Pade komanda, opališe počasni plotun, Koštunica klimnu, ministri udariše u aplauz, kad se i to posvrši popeše se do stare i znamenite škole. Tu je sve čekalo na dalji razvoj događaja, mala i sposobna bina zastrta velikim ćilimom, naspram bine montažna tribina presvučena plavim itisonom. Svi se rasporediše i stadoše, jedino ne stade Tadićev izaslanik Trivo, bi Bože pravde, svi pozdraviše himnu, javi se jedna voditeljka sa mnogo dobru frizuru, Braćo i sestre, dame i gosodo, gospodine predsedniče Vlade… dobro došli u Orašac, kolevku srpske državnosti. Reč dobi, od radikala, predsednik Aranđelovca, Poštovani predsedniče Vlade, uvaženi ministri… da budemo zajedno u jedinstvu i slozi…
NAŠEMISLI: Koštunica zavuče desnu ruku, biće da proveri da li je sve na svom mestu, u levi unutrašnji džep, radikal iz Aranđelovca završi govor, svi državnički aplaudiraše udarajući desnom o levu, na binu sa svoju plavu „A“ fasciklu izađe Prestolonaslednik. Izvadi puno te ’artije, poče na svom srpskom jeziku da čita ta mnogo velika, ’VOLIKA, slova, Vaša ekselencijo, gospodine Premijeru, vaše ekselencije… Po prvi put smo na ovom istorijskom mestu u samostalnoj Srbiji… Prošlost je iza nas, ja kao potomak Karađorđa možda treba najviše da govorim o tome, ali ja biram da gledam u budućnost. Pogled u budućnost znači i da treba da prihvatimo da drugi vide stvari drugačije od nas, moramo da pokušamo da bolje razumemo svet, da bi isti taj svet mogao nas da razume i uvažava… Posle puno i još listova završi, apelova na političare da što pre sastave novu vladu.
Bini marševskim korakom, više klateći desnom, priđe Koštunica, desnom izvadi ’artije iz levog unutrašnjeg džepa, istom rukom nađe naočare, Dragi prijatelji, poštovani građani Srbije, svima vam najsrdačnije čestitam Dan državnosti Srbije… Pa nastavi premijer, u državničkom stavu, državnički podašišan, sa državničkom šiškicom koja mu je jedva primetno pravilno padala na desnu stranu, u svom stilu, i kako to samo on ume, Danas su naše misli pre svega okrenute našoj drevnoj postojbini, južnom delu naše države, našem Kosovu i Metohiji, upravo sa ovog mesta, gde je započela oslobodilačka borba našeg naroda i obnova naše države, važno je i danas ponoviti da se Srbija nepokolebljivo dosledno i jedinstveno drži načela prava i pravde, i da isto tako odlučno odbacuje predlog, svaki predlog o rasparčavanju Srbije koji je zasnovan na argumentu sile i pravnog nasilja.
Svi, i bez kao, behu svesni istorijskog trenutka, ministri su stajali mirno, ustanik sa puškom se nije pomerao, jedino je, iznad Koštunice, glumac u odori vojvode, ali i tu beše neke simbolike, nešto desnom ustanički pokazivao, Koštunica je nastavljao, Naši slavni preci, sa vođom Karađorđem na čelu, neustrašivo su se suprotstavili zavojevaču, nepravdi, bezvlašću i nasilju. Oni su tada, pored hrabrosti, ispoljili i mudrost i dalekovidost, što njihovim potomcima treba da bude pouka.
Govor jeste bio dugačak, ali svaka reč, svaka rečenica je bila lanac odbrane, Tako i mi danas i ovde ponavljamo da nemamo prava da se odreknemo, i da se nikad nećemo odreći, nijednog dela naše države, a posebno ne njenog najdragocenijeg dela… Sa čvrstim ubeđenjem da ćemo ostati jedinstveni, da će saglasno našem Ustavu KiM ostati sastavni i neotuđiv deo naše teritorije, još jednom čestitam državni praznik, i ne gledajući u artije viknu, Živela Srbija. Bi aplauz, ministri su ustanički aplaudirali desnom o levu, gologlavi ministar odbrane Stanković čestita Koštunici, i ode za svojim praznikom.
Tu ne bi kraj i finiš, izađe kako i kol’ko treba brkati pesnik Dragomir Brajković da primi nagradu Odzivi „Filipu Višnjiću“, kako treba probesedi, Gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri… Bi predstava, koju specijalno napis’o, a ko bi, onaj Danko Knjiga o Milutinu Popoviću, na binu siđe onaj vojvoda o’zgo, pojavi se i koekude Karađorđe, sami Čiča Dositije, ču se ona ključna, Sloga nam je najpotrebnija. Biše aplauzi, ali još ne bi kraj i finiš, izađe umetnica i na bežični mikrofon otpeva jednu mnogo dobru izvornu pesmu, i još jednu mnogo dobru i izvornu, violinista se odsvira, reče se i voditeljka sa mnogo dobru frizuru, i reče da je njeno ime Jasmina Stojiljković.
Tu bi kraj, Koštunica otpusti ruke koje je držao u nisko državnički skrštenom položaju, priđe mu starina sa šajkačom da mu šane jednu mnogo važnu stvar za polzu srpstva i Serbije, krenuše u odlazak, onaj Velja ženska želja, slika se sa kamermanom, dovaća sa jedno žensko sa naočari, sve to ode u one audije, onaj Veljin mnogo veliki vozač se krupno zdravi sa svakim ministrom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!