Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
"Pošto sam znala da mi kočnice ne rade, shvatila sam da, ukoliko ne želim da podletim pod kamion, mogu ili da uletim u kinesku radnju ili da udarim u kontejner i rešila sam da je kontejner manje zlo"
„Samo kažite da tražite Dobrilu sa ‘fićom’ i uputiće vas do moje kuće. Mene zna ceo Titel“, rekla je Dobrila Mitrović kada smo je pitali za adresu. Iako Titel nije selo čiji se svi žitelji poznaju, nju stvarno zna ceo grad, o čemu svedoči i to što smo uspostavili kontakt tako što smo pozvali titelski dom zdravlja gde su nam odmah dali njen broj telefona – iako Dobrila nije nikada radila u toj ustanovi.
Dobrila Mitrović (63) postala je poznata po tome što svi Titeljani kojima hitno treba prevoz mogu da je pozovu i ona će ih prevesti u svom „fići“. Prevoz je besplatan, ona odbija da primi novac čak i za benzin pa joj oni koje je prevezla zahvalnost izražavaju time što joj poklone voće, kafu ili slatkiše. Dobrila je penzionisani trgovac pa je, verovatno po uzoru na to što je nekada usluživala potrošače, za one koje sada prevozi skovala izraz „korisnici“. Neki korisnici joj se javljaju povremeno, ali ima i stalnih.
„Kada nekome treba prevoz do lekara, pošte, opštine, crkve ili groblja, a nema ko da ga preveze, on me pozove i ja dođem po njega. Ima ljudi koji žive sami, a stari su i bolesni i potrebno je da im neko nešto skuva, izmeri pritisak ili nešto slično; oni me takođe pozovu da im pomognem. Nekima je pomoć potrebna povremeno, a nekima stalno i, zavisno od situacije, ja im pomažem ponekad ili redovno. Ti ljudi su u nevolji i ne bi bilo u redu da mi plate za pomoć.“
Začetnik posla koji sada obavlja Dobrila bio je njen pokojni muž, ali je on svoj prevoz naplaćivao.
„Moj muž je imao neregistrovani taksi. Novac koji je tako zarađivao pomagao nam je da preživimo, a pošto je prevoz bio jeftin, i oni koji nisu imali mnogo novca mogli su da ga priušte. Kada se on razboleo, predložio mi je da nastavim njegov posao. Oboje smo bili svesni da većina onih koje prevozi nemaju novca i zato se složio kada sam mu rekla da prevoz neću naplaćivati“, priseća se Dobrila.
Ubrzo su ona i njen „fića“ postali svakodnevan prizor na ulicama Titela i na nju su počele da se oslanjaju i državne ustanove.
„Ja sam invalid, nastradala mi je kičma i izvađen mi je bubreg. Jednom mi je bilo veoma loše i pozvala sam lekara u Domu zdravlja. On je bio sam, imao je mnogo pacijenata i nije mogao da izađe na teren, pa mi je rekao da pozovem Dobrilu da me preveze jer je ona njihov sanitet“, kaže Marija Gazafi, dodajući da Dobrila i inače vodi računa o njoj.
Prevoz korisnika finansira od penzije koja iznosi 11.400 dinara. Kada dobije prvi deo penzije, ona obavezno odlazi na benzinsku pumpu da natoči tri do četiri litra benzina.
Aktivna je i u radu titelskog Crvenog krsta i Centra za socijalni rad. Tako je i upoznala Julijanu Baranji, koja je paraplegičar, kao i njen pokojni muž.
„Posle muževljeve smrti nisam imala nikakva primanja. Ostala sam bez njegove penzije jer nisam imala 45 godina što je bio zakonski uslov. Upućivali su me na sud što ja nisam mogla da učinim jer nisam imala novac za sudsku taksu. Dobrila je pisala ministarki zdravlja Leposavi Milićević, koja joj je odgovorila za dva dana, a penzija je počela da stiže za deset dana. Dobrila me i danas zove kod sebe na ručak i prevozi me i vraća kući, ali s obzirom na to koliko njen ‘fića’ u poslednje vreme trza i pucketa, mislim da to uskoro neće biti moguće“, kaže Julijana Baranji.
Trzanje i „pucketanje“ Dobrilinog fiće nije primetila samo Julijana Baranji.
„Od moje kuće do Doma zdravlja ima tri kilometra. Kada krenemo, ‘fića’ se tri puta zakašlje i stane. Dobrila počne da se nervira, a ja joj kažem da je i ‘fića’ bolestan, da kašljuca i da mu treba malo čaja“, kaže kroz smeh sedamdesetšestogodišnja Mila Matić.
„Fića“ ima trideset tri godine i on odavno zadaje muke svojoj vlasnici.
„Jednom me zaustavio policajac i rekao mi da su mi pneumatici užasni, s čim sam se složila. Uz mnogo izvinjenja mi je napisao prijavu. Kada je bilo suđenje, sudija me pitao da li su navodi iz prijave tačni i ja sam to potvrdila. Potom me upitao da li mogu da platim dvesta dinara kazne. Rekla sam da mogu i tako se to završilo. Međutim, onom mladom policajcu bilo je neprijatno kada me sretne pa sam ja napisala pismo komandiru u kome sam ga pohvalila za savesno vršenje dužnosti. Čula sam da je komandir kazao da nikada nije čuo da je neko pohvalio policajca koji ga je kaznio“, kaže Dobrila.
Iako je očevidno da će titelska policija zatvarati oči pred stanjem Dobrilinog „fiće“, to ipak neće pomoći jer on uskoro neće moći da izađe na drum.
„‘Fića’ je na izdisaju. Jedva se kreće“, kaže Marina Tot, volonter u titelskom Crvenom krstu i Centru za socijalni rad. Kao dokaz navodi slučaj kada su Dobrila i ona krenule da „fićom“ razvezu pakete sa humanitarnom pomoći. „Nismo mogle da pronađemo jednu kuću pa smo zapitali nekog dečaka gde se nalazi. Rekao je da će nam on pokazati put. Išao je pored ‘fiće’ i ubrzo je konstatovao da hoda brže nego što se mi vozimo.“
Da je situacija sa „fićom“ potencijalno opasna, nehotice je potvrdila i sama Dobrila kada smo je zamolili da ispriča neku anegdotu sa svojih vožnji.
„Išla sam iza kamiona koji je iznenada zakočio. Pošto sam znala da mi kočnice ne rade, shvatila sam da, ukoliko ne želim da podletim pod kamion, mogu ili da uletim u kinesku radnju ili da udarim u kontejner i rešila sam da je kontejner manje zlo. Kada sam stigla kući, pozvala sam policiju i prijavila im šta se dogodilo, ali su mi oni kazali da je sve u redu“, ispričala je kroz smeh.
Da li joj se ikada tokom vožnji desilo nešto tužno?
„Ne. I neće mi se ni desiti. Ja nisam tužna žena i ne dozvoljavam ni onima koji su kraj mene da budu tužni.“
Iako je Dobrila optimista, Marina Tot je pokrenula akciju skupljanja novca od kog bi Dobrila kupila nova kola.
„Kada sam joj rekla šta ću uraditi, ona se usprotivila rekavši da je to prošnja. Odgovorila sam joj da je ‘fića’ opasan ne samo za nju već i za one koje ona vozi tako da je morala da pristane na moju akciju“, objašnjava Marina Tot.
Priloge su dali korisnici, ali i drugi građani. Prema rečima Marine Tot, prilozi iznose od 500 do 1000 dinara, a jedan čak 2000 dinara, a dao ga je čovek koji nikada nije bio korisnik.
Od sakupljenog novca Dobrila je kaparisala „zastavu 128“ staru dvadeset četiri godine. Farba i git su kupljeni i popravku kola besplatno obavlja Dalibor Gombi, sin jedne od korisnica. Ali, da bi kola postala Dobrilina, potrebno je još 300 evra. Pošto joj je vlasnik „zastave“ predao kola postavlja se pitanje da li će ih voziti kada budu popravljena.
„Ne! Ta kola nisu moja sve dok ne budu isplaćena u potpunosti.“
Oni koji su hteli da daju prilog za nova kola dali su koliko su mogli i novih priloga nema, pa tako korisnici ovih dana moraju da se spreme i potom čekaju da im Dobrila javi da li je uspela da upali „fiću“.
Pošto se u Srbiji obično očekuje da se na neki način umeša država i reši sve probleme, neki će pomisliti da bi Opština mogla da pomogne. „Da Opština ima taj novac, dala bi ga, ali ga nema. Uostalom, ona mi je dala ono što je mogla“, kaže Dobrila pokazujući na zid u svojoj trpezariji. Na njemu se nalazi uramljena zahvalnica koju je dobila od Opštine. Ona otkriva da se Dobrila u stvari zove Dobrinka, što u Titelu malo ko zna. Na zahvalnici kojom je proglašena za „velikog građanina“ piše da joj se dodeljuje zato što „besplatno prevozi bolesne i stare“.
Kada smo odlazili iz Titela, bilo je veče i bilo je hladno. Zima je stigla u Šajkašku. Pošto je opraštanje na kapiji potrajalo, upozorili smo Dobrilu da bi mogla da se prehladi, a onda neće moći da prevozi svoje korisnike. „Radim ja i kada sam bolesna. Popijem febricet i čaj i sve je u redu.“ Ovo je zasigurno tačno, baš kao što je tačno da se i mnogo mlađi automobil od njenog „fiće“ teško pali zimi. I tako se ponovo postavilo pitanje hoće li Dobrila sakupiti tih magičnih trista evra.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve