Da li je tačno da su dinkićevci partnerima u vladi postavili ultimatum – ili izmene Zakona o informisanju ili izbori, i da li još uvek ima šanse da se uređenje medijskog prostora postavi na normalne osnove
Ili usvajanje (restriktivnih) izmena Zakona o javnom informisanju ili novi izbori – tako bi nekako, sudeći prema pisanju (još uvek živih) tabloida i drugih medija i tvrdnjama beogradske političke čaršije, trebalo da izgleda ultimatum koji je, navodno, Mlađan Dinkić postavio svojim koalicionim partnerima. Zaključak koji se iz toga, na osnovu iskustva, najlakše izvlači jeste da će, krajem meseca, kad dođe na red, radom na više raznih planova, biti stvoreni uslovi za donošenje izmena Zakona – a time i uslovi za disciplinovanje medija (počev od „Kurira“, pa nadalje).
Ta računica počiva na proceni da članicama vladajuće koalicije ne odgovara izlazak na prevremene izbore, naročito nakon vesti da su dva (neobjavljena) istraživanja javnog mnjenja nedavno utvrdila da naprednjaci evropeizovanog Tomislava Nikolića sada imaju za dva procentna poena veću podršku od demokrata Borisa Tadića, stožerne stranke vladajuće koalicije.
Rast političkog rejtinga A. Vučića i T. Nikolića
Procena da su dinkićevci u borbi protiv medija spremni da idu čak do izbora, doduše, mogla bi, na prvi pogled, delovati neutemeljeno – s obzirom na podatke iz istih istraživanja, prema kojima bi „stranka eksperata“ u ovom trenutku uspela da osvoji svega jedan odsto glasova izašlih birača. Ipak, sudeći prema činjenici da su u medijima iznenada osvanule informacije o nameri Demokratske stranke (DS) da na sledeće izbore, kad god oni budu, izađu sa socijalistima ali bez Dinkića, deluju upravo kao odgovor na navodni „medijski“ ultimatum G17 plus. Zbog toga bi se, ipak, moglo poverovati da je ministar ekonomije, poznat po uspešnom rušenju dve prethodne vlade, zaista pribegao svom najubojitijem političkom oružju – pretnji izazivanjem izbora.
Vlasnik „Kurira“ Rodić
Optimisti bi u priči o „utuku na utuk“ (o pretnji demokrata da na novim izborima neće u svoj brod primiti neposlušne i zahtevne dinkićevce) mogli pronaći osnov za nadu da najavljene izmene Zakona o javnom informisanju neće proći u parlamentu – čak ni onako navodno „popravljene“ amandmanima napisanim nakon zgražavanja medijske javnosti nad prvobitno pripremljenim predlogom. U činjenici da još uvek ima stranaka koje se deklarativno protive najavljenim izmenama, ali nisu spremne da potvrde da će se pojaviti na sednici i glasati protiv predloga Ministarstva za kulturu, međutim, pesimisti nalaze argument za tvrdnju da će restriktivne odredbe ipak biti usvojene. Optimisti imaju odgovor i na to – baziran na nadi da bi predsednik Srbije Boris Tadić mogao odbiti da potpiše izmene Zakona, čime bi onemogućio njihovo stupanje na snagu (makar privremeno, do nove odluke Skupštine i eventualne odluke poslanika da se prilagode stavu Predsednika).
Svojevremeni protest aktivista G-17 ispred redakcije „Kurira“
Medijski napisi o želji tadićevaca da se oslobode dinkićevaca mogli bi, u tom slučaju, poslužiti i kao priprema terena za serviranje verzije prema kojoj je za celu priču o disciplinovanju medija odgovoran jedino iznervirani Dinkić. A potom čak i za neku eventualnu rekonstrukciju vlade, u kojoj bi „nedemokratski“ G17 plus bio zamenjen nekom „demokratskijom“ strankom.
Do očekivanog termina za usvajanje novih zakonskih predloga, od momenta pripreme ovog broja „Vremena“, proći će desetak dana. Iskustvo pokazuje da je i manje od tog roka dovoljno da se u Srbiji dese razna čuda, prorade razne političke kuhinje i sklope najneverovatniji trgovinski angažmani. Nažalost, iskustvo pokazuje da bi se „čudom“ mogla nazvati i eventualna odluka da se cela priča o izmeni medijske zakonske regulative vrati na početak i postavi na neke normalne osnove (uz poštovanje evropskih standarda, prema kojima je nedopustiva svaka kazna koja dovodi do ugrožavanja egzistencije medija ili novinara, kao što je nedopustivo da država ugrozi ekonomsku održivost i nezavisnost medija).
U nekim normalnim okolnostima, odustajanje države od započetog posla i pristupanje javnoj raspravi koja bi mogla da rezultira razumnim receptom za uvođenje reda u medijsku sferu, bilo bi logična posledica činjenice da su se oba profesionalna novinarska udruženja pobunila protiv predloženih rešenja. U nekim normalnim okolnostima, takođe, primenom već postojećih zakona još odavno bi bilo onemogućeno divljanje pojedinih medija kojim je prouzrokovano, čini se, dosad neviđeno zagađenje javne scene.
Sasvim suprotno tome, u Srbiji je moguće da predmet rasprave postanu i ostanu blago rečeno neobična zakonska rešenja, poput onih koja i dalje stoje u „amandmanima popravljenom“ Predlogu izmena Zakona o javnom informisanju – o zatvaranju medija ako je račun u blokadi 90 dana ili o davanju nadležnosti Trgovinskom sudu da odlučuje da li je neki medij prejudicirao krivicu. Kao što je moguća paradoksalna situacija na koju je efektno skrenula pažnju Ljiljana Smajlović, predsednica Udruženja novinara Srbije: ako, recimo, Vojislav Šešelj Mlađana Dinkića nazove lopovom, mediji će se naći pred izborom između dva prekršaja. Ukoliko tačno prenesu Šešeljeve reči, u problemu su jer nije pravosnažno dokazano da je Dinkić lopov. Ako odluče da objave da je Šešelj oklevetao Dinkića, opet prave grešku, jer je kleveta kažnjivo delo, pa je tako prekršena pretpostavka Šešeljeve nevinosti! Za medije bi zato najbezbednije moglo biti da pribegnu – autocenzuri.
Ako je, donekle, moguće razumeti motivaciju Mlađana Dinkića koga nekadašnji prijatelji iz „Kurira“ godinama nesmetano maltretiraju i ponižavaju, teško je do kraja shvatiti odluku njegovih koalicionih partnera da pristanu na donošenje zakona, zbog koga će se morati ozbiljno razmotriti njihova demokratska i proevropska orijentacija. Pragmatično posmatrano, biće još teže razumeti takvo „nabacivanje lopte“ opasnom protivniku – rastućoj naprednjačkoj stranci Tomislava Nikolića, čiji je stranački kolega Aleksandar Vučić dobio divnu priliku za pranje sopstvene prošlosti i tvrdnju da je predloženi Zakon gori čak i od onog njegovog iz 1998!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.