Mnogi su geniji bili propalice i ponavljači, prividni lenjivci i ignoranti, sanjari nezainteresovani za učešće u mučnom adolescentskom takmičenju u socijalnoj prilagodljivosti
Nije da vas se to nešto tiče, ali moram da kažem: oduvek strasno mrzim „literaturu za decu“. A najviše sam je mrzeo kad sam i sam bio dete, to jest, stvorenje viđeno za žrtvu te strašne pojave. Neoprezan susret s njom, uostalom, jedna je od mojih većih trauma, a to što zbog nje ipak nisam trajno omrznuo vaskoliku literaturu, to što sam ipak ostao Čitalac, mogu zahvaliti samo sopstvenoj snalažljivosti: kada mi bezdušne i surove tetke bibliotekarke nisu dale da pozajmljujem knjige iz normalnog odeljenja (onog „za odrasle“), valjda zato damenepokvare, naprosto sam u biblioteku učlanio sopstvenog oca, pa sam normalne knjige legalno uzimao, tobož’ u njegovo ime, jer on nemakade, pa k’o biva šalje mene da vršljam među policama. Hja, mislim da nikada nije ni saznao da je nekoliko leta bio član te biblioteke…
I LUTANJE JE DEO PUTA: Čarli Čaplin,…
Šta je to zbog čega je „književnost za decu“ – čast izuzecima, dakako – tako duboko odvratna, tako iskonski grozna, zapravo, tako nepodnošljivo antiliterarna? To je njena manje ili više eksplicitna poučitelnost. Njeno nadobudno priseravanje mladom ljudskom biću, njeno preteće mahanje prstom osetljivome detetu da ima biti „dobro“, inače će mu se desiti Nešto Strašno. Dakle, ta se poučitelnost može nekako još i otrpeti kada se čitajućem podmlatku propovedaju neke, recimo, neupitne opšte etičke vrednosti, ali, koliko je samo papira namrčeno ne bi li se sirotome čeljadetu utuvilo u glavu da ima da bude poslušno, krotko i dobro po jednoznačno filistarskim, malograđanskim standardima? Svaka dobra literatura u bitnom je smislu većaodživota; literatura „za decu“ – ponovo: čast izuzecima – od njega je uvredljivo manja, jer ga svodi na (banalno i najčešće u osnovi pogrešno) „uputstvo za upotrebu“. Nemojte mi samo reći da je to pogled odraslog, da deca to ne prepoznaju i ne vide na taj način. Koješta: svako pametno i senzibilno dete (dakle: svaki budući Čitalac!) beži od glavnine „literature za decu“ panično i uporno kao Hogar od sapuna. I prokleto dobro zna šta čini, čak i onda kad možda ne ume razgovetno da objasni zašto.
…Vinston Čerčil…
…i Čarls Darvin na ilustracijama Serža Bloka
DŽVANJKANJEIUNJKANJE: Troje blagoslovenih Francuza, An Blanšar, Žan-Bernar Puj i Serž Blok, došlo je na sjajnu ideju – pri tome i odlično realizovanu – da naprave Enciklopedijulošihđaka, buntovnikaiostalihgenijalaca (prevela Nadežda Đurović; Kreativni centar, Beograd 2008) otvoreno subvertirajući bazične postavke svih onih bezb(r)ojnih kvazipedagoškihpoema kojima smo u nježnoj dobi krvnički ubijani u pojam – što je na neke od nas ostavilo trajne posledice – a koje su nedužnome detetu džvanjkale i unjkale kao kakav naporni pop, budeći u njemu užasnu strepnju da je život upravo to: neprestani teror Popovanja. Njihovo otkačeno, pametno i duhovito delce prilazi životu i ljudima sa sasvim druge strane, one za koju vi i ja sada, kao već matori ljudi, iz iskustva odlično znamo da je mnogo bliže stvarnosti; oni poručuju da u životu nema preterano čvrstih pravila, a pogotovo to nisu i ne mogu biti (štaviše: ni ne treba da budu!) ona koja postavlja malograđanski um, u svom jalovom naporu da ukalupi sve što živi i diše u svoj skučeni obzor.
Dvadeset i sedam „odrednica“ ove razbarušene (anti)enciklopedije bavi se „ranim jadima“ dvadeset i sedmoro Znamenitih Ličnosti, vojskovođa i vladara, (te naročito) umetnika i naučnika, međusobno tako različitih da ih vaistinu samo jedna enciklopedija (pa makar i ovakva) može sabrati unutar istih korica. Jer, šta može biti zajedničko Balzaku i Darvinu, Leonardu i Agati Kristi, Napoleonu i Daliju, Linkolnu i Debisiju, Edisonu i Trifou? Ništa, osim činjenice da su svi imali problematičnu, mnogi čak posve beznadežnu mladost. Mnogi su geniji bili propalice i ponavljači, prividni lenjivci i ignoranti, sanjari nezainteresovani za učešće u mučnom adolescentskom takmičenju u socijalnoj prilagodljivosti, mnoge su Nadležna Lica crno na belo opisala kao izgubljene slučajeve od kojih nikada-ništa-neće-biti, neki su se ljuljuškali na rubu zakona, padajući i na onu drugu stranu, mnogima su godine odrastanja i sazrevanja bile jedan veliki, neprekidni šamardruštvenomukusu… O njima, dakle, govori ova knjiga neodoljivog šarma, a govori s mudrom i primerenom mešavinom faktografije i lake, nezlobive ironije, koja uopšte ne sakriva respekt prema njihovoj izuzetnosti; no, pri tome je taj respekt izražen tako da ne izaziva kontraefekat, jer umesto ogavnog klanjanjaspomenicima, imamo posla sa simpatičnim prizorima ljudske nesavršenosti – nesavršenosti koja izuzetnima ne oduzima ništa od njihove izuzetnosti.
LUTANJASHEPIENDOM: Oh, ali, znaaate, da li je sve to vaspitno korisno za našu decuuu? Ne brinite, gospodžo, sve je baš u najboljem redu. Mada sam već rekao šta mislim o „vaspitnoj“ literaturi, Enciklopedijalošihđaka… zapravo je savršeno pedagoški izbalansirana knjiga, ako vam je već do toga. No, tu se radi o onoj vrsti vaspitnog i spoznajnog oplemenjivanja mladog ljudskog bića koje ćiftinska „pedagogija“ ne može da razume, pa da je još tolika, i da (nam) poživi u zdravlju još trista godina. Jer, ono što Enciklopedija… „hoće da kaže“ nije da čovek treba naprosto da živi anarhično i impulsivno kao kakvo beslovesno čeljade, pa kud god ga to odvelo, nego samo to da se, štono se veli, duh javlja tamo gde on hoće, i da su putevi spoznaje često čudni i nedokučivi…
Kao i svaki izbor, tako je i ova knjiga podložna prigovorima tipa: zašto nema tog-i-tog? Recimo, meni ovde veoma nedostaje jedan Tomas Man, taj genijalni hanzeatski gospodičić, gimnazijski otpadnik, otac Tonija Kregera koji se hrabro borio s građaninom u sebi… Autori su se skoncentrisali pre svega na primere iz frankofonog i anglosaksonskog sveta, što knjizi oduzima na „sveobuhvatnosti“ ali zaboga, ovo i nije „prava“ enciklopedija, nego inteligentan i zabavan vodič kroz nedovoljno istražene prašume drugačijegodrastanja…
Jednostavnije rečeno, Enciklopedijalošihđaka jeste zbirka biografija s hepiendom: počele su „loše“ (problemima, lutanjima, otpadništvom, autsajderstvom…) a završile se „dobro“ (uspehom, slavom, priznanjem…), ali sve su te biografije suštinski jedinstvene: njihovog drugog dela negde zapravo ne bi ni bilo bez onog prvog; Lutanje je sastavni deo Puta, rekao bi Lao Ce pročitavši ovu knjigu… Nisu oni, dakle, postali Nešto jer su se „popravili“ i „naučili se pameti“, nego baš zato što su sačuvali – dobro, i malo kultivisali – to Ludo Dete u sebi, koje ih nagoni na neprestano osvajanje nečega novog. Ova knjiga je, uzgred, posvećena „svima onima koji su nekada sanjarili u dnu učionice, pored radijatora“. Ko razume, shvatio je. Ko ne razume, nema veze, nikada neće ni saznati da je na gubitku.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!