Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
U godinama nakon raspada Jugoslavije koncentrisao se na kritiku nacionalizma kao degenerisane forme plemenske, predgrađanske i ispodgrađanske svesti. Žestok u svojim kritikama "švercera vlastitih života", Milan Kangrga nije bio omiljen u main stream delu javnosti
Kad se jednoga dana bude pisala obuhvatna historija filozofije XX stoljeća, ime Milana Kangrge sasvim sigurno neće biti tek na margini, u nekoj fusnoti ili u kakvom ekskursu. Da se razumijemo: govorim o historiji svjetske ili, ako se tako hoće, evropske filozofije, ne o historiji jugoslavenske, eksjugoslavenske, postjugoslavenske, hrvatske ili srpske filozofije (ako nečega takvoga uopće i može biti). Danas, u trenutku kad se domaća i međunarodna filozofska i ne samo filozofska javnost oprašta od jednoga od malobrojnih svjetski relevantnih mislilaca poniklih u ovim podnebljima, a posebno u danu kada se ovaj tekst piše – a to je dan kada je Milan Kangrga trebao slaviti svoj 85. rođendan, 1. maj 2008 – svako vrednovanje njegova djela izlaže se opasnosti da bude obojeno isuviše subjektivističkim notama i prigodničarskim duhom svojstvenim komemoracijama i promocijama.
Komemoracija na njegovoj matičnoj ustanovi, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, zakazana za 12. maj ove godine, bit će ujedno i prezentacija njegove najnovije knjige Klasični njemački idealizam. Predavanja, FF Press, Zagreb 2008, koja je svjetlost dana doživjela tri dana nakon autorove smrti. Knjiga je, inače, indikativna i za lik i za djelo Milana Kangrge: to su autorizirani transkripti njegovih predavanja što ih je u ljetnom semestru akademske 2006/07. držao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u osnovnom i u doktorskom studiju. U 84. godini života vratio se po mom pozivu (taj poziv je, dakako, verificiralo Fakultetsko vijeće) na fakultet da kao vanjski suradnik vodi izborni bolonjski kolegij „Klasični njemački idealizam“. Njegov angažiran i savjestan pristup obnovljenoj predavačkoj aktivnosti rezultirao je novim pozivom da drži jedan kolegij, ovaj puta dvosemestralan, u akademskoj 2007/08. godini. Na fakultetskoj oglasnoj ploči vidio sam neki dan obavijest da se „predavanje prof. Kangrge 25. 4. o. g. otkazuje zbog službene spriječenosti“. Naime, dan prije toga poslušao je liječnički savjet da otkaže predavanje i podvrgne se manjoj kardiokirurškoj intervenciji, kako bi čio dočekao rođendan i promociju svoje najnovije knjige. No, srce mu nije izdržalo i dan uoči rođendana položili smo, u skladu s njegovom željom – bez prisustva šire javnosti, urnu u obiteljsku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju, u aleji u kojoj su sahranjeni još neki velikani filozofije, Gajo Petrović, Rudi Supek i Danko Grlić, zbog čega je neki već zovu Alejom filozofa.
Djelo Milana Kangrge zahtijeva temeljitu valorizaciju i nije ovdje mjesto da se daju cjelovite ocjene njegove važnosti. Treba ipak spomenuti da je njegov opus već djelomično vrednovan na međunarodnom simpoziju kojim je bio obilježen njegov 80. rođendan. Prilozi s tog simpozija sabrani su u zborniku Mogućnosti i granice etike u djelu Milana Kangrge (HFD, Zagreb, 2004), a prethodno su bili objavljeni u br. 94-95. časopisa „Filozofska istraživanja“. To je onaj broj koji je izazvao neviđenu kampanju nadahnutu iz nacionalističko-klerofašističkih krugova a usmjerenu protiv redakcije tog časopisa i protiv „izdajnika“ i „neprijatelja hrvatskog naroda“ Milana Kangrge; tu kampanju i njezine motive detaljno je prikazao i analizirao jedan od sudionika spomenutog simpozija Božidar Jakšić u knjizi Buka i bes, Centar za kulturu, Požarevac, 2006.
Ako bismo ipak, na temelju dosadašnjih uvida, htjeli u najkraćim crtama prikazati osnovne pravce i značenje Kangrgina opusa, onda bi se morale naglasiti dvije dimenzije. Prvo, kritička dimenzija: Kangrga je bespoštedan kritičar metafizike, uključujući posebno vulgarne varijante metafizike, kakve su svojstvene i tzv. marksističkoj filozofiji u njezinim dogmatskim verzijama (linija Engels–Lenjin–Staljin) u zloglasnom „dijalektičkom i historijskom materijalizmu“. Dogmatski marksizam predstavlja degeneraciju mišljenja i njemu Kangrga suprotstavlja kreativno tumačenje Marksova mišljenja u ključu Kantove, Fihteove, Šelingove i Hegelove filozofije. Na tim pretpostavkama osporava i samu mogućnost nekakve marksističke etike. Kant je vrhunac svake moguće etike, a granice te etike (granice etike kao takve, na koje je on argumentirano ukazivao) ne mogu se nadmašiti ni posredstvom neokantovskih tipova etike a ni pokušajima izgradnje nekih novih tipova etike. Drugo, svojom kritikom „moralne svijesti“ on je pokazao da moralni relativizam i etički nihilizam ne predstavljaju nikakvu alternativu klasičnoj etici. Ograničenja etike, jednako kao i ograničenja metafizike, mogu se nadmašivati samo povijesnim mišljenjem i praktičko-prevratničkim djelovanjem. A to važi i za građanski svijet: ograničenosti i strukturalno uvjetovana otuđenost ljudskog bića u tom svijetu ne mogu se ukidati preskakanjem epoha, jer se time nužno dospijeva u bespuće, kao što je to zorno pokazao tzv. komunizam – a sovjetske, kineske, jugoslavenske i sve druge historijski evidentirane varijante socijalizma i komunizma nemaju, na tomu je Kangrga stalno insistirao, nikakve veze s Marksovom idejom komunizma, kao što ni lik Isusa Krista kakav se prikazuje u službenim crkvenim učenjima nema nikakve veze s autentičnim Isusom, pravim komunistom. Svijet zasnovan na logici profita nije konačna istina povijesnih mogućnosti čovječanstva, moguć je bolji i ljudskiji svijet, ali ne tako što ćemo padati u niže, u odnosu na ljudska prava i ljudsko dostojanstvo ravnodušne oblike „revolucionarnog poretka“.
Takav Kangrga kritički se odnosio spram uspostavljenog poretka „samoupravnog socijalizma“, odbacujući istovremeno bilo kakvu nacionalističku alternativu tom poretku. U godinama nakon raspada Jugoslavije na tom se tragu koncentrirao upravo na kritiku nacionalizma kao degenerirane forme plemenske, predgrađanske i ispodgrađanske svijesti. Žestok u svojim kritikama „švercera vlastitih života“ – među koje su spadali i mnogi ugledni intelektualci, neki od njih i s pretenzijama da izigravaju moralne vertikale, ali i vodeći moćnici, od Franje Tuđmana, pa nadalje – Milan Kangrga nije bio omiljen u main stream dijelu javnosti, ni hrvatske ni srpske ni bosanske, ali njegova ljudska dosljednost i snaga njegova spekulativnog mišljenja pribavili su mu još za života brojne poštovatelje.
Milan Kangrga rođen je 1923. u siromašnoj zagrebačkoj obitelji ličko-zagorsko-slovenskih korijena – sestra njegova oca Dušana, glumica Leposava-Bela, bila je poznata kao životna družica Miroslava Krleže – a u gimnazijskim se danima zarazio ljevičarskim idejama, ali ne na boljševičko-staljinističkoj liniji, već na tragu tzv. književne ljevice. Kad su ga 1968. zbog podrške studentskom pokretu htjeli isključiti iz Partije, ustanovljeno je da uopće nije bio član Saveza komunista Jugoslavije. Nakon studija filozofije postao je 1950. asistent na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj je dočekao i mirovinu, nakon što je 1993. navršio 70. godinu života. No, penzija ne znači i kraj njegova rada: nakon 1993. objavio je još pet knjiga (ukupno je za života objavio 15), među kojima i svoje ključno djelo pod naslovom Etika, kao i njemačku varijantu knjige Praksa–vrijeme–svijet i to kod jednoga od vodećih njemačkih izdavača Kenigshauzena, a tri dana nakon smrti objavljena je i spomenuta knjiga Klasični njemački idealizam. U rukopisu je ostavio još najmanje dvije knjige. Njegove knjige i članci objavljivani su i na njemačkom, engleskom, španjolskom, talijanskom i slovačkom jeziku ili su na te jezike prevođeni. Prevodio je s njemačkog i francuskog jezika, među ostalima Kanta, Hegela, Dekarta i Lajbnica. Gostovao je na više njemačkih, srednjoevropskih i ruskih univerziteta, a više je godina kao gostujući profesor predavao etiku na studijima filozofije u Zadru i Beogradu. Njegovi javni nastupi na tribinama uvijek su bili veoma atraktivni, početkom ovog milenija u više je navrata nastupao i u Beogradu i Novom Sadu, a početkom ovog proljeća u zagrebačkom je Novinarskom domu sudjelovao u promociji posthumno objavljene knjige njegova prijatelja, velikog češkog filozofa Karela Kosika.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve