Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
„Dragom čika Radetu, liberteru tj. slobodaru, od njegovog đaka, Trivo Inđić“, posveta je mome dedi zapisana u jednoj od Trivinih knjiga, Uspon masa. Moja prva sećanja na Trivu su iz perioda mog najranijeg detinjstva, upravo kao na neku vrstu dedinog đaka koji je osamdesetih godina prošlog veka nedeljom dolazio kod njega. Sedeli su satima razmatrajući pitanja savremenog anarhizma i radničkog pokreta, sa večitim osvrtom na aktuelna dešavanja u Španiji.
Rodom iz Bosanske Krajine, kao siroče Drugog svetskog rata, Trivo je sa osam godina došao u Beograd kod strica krojača, spremnog da odškoluje bratanca. Vrlo brzo je pokazao ljubav prema knjizi i pisanju. Esej za koji je nagrađen pedesetih godina odveo ga je kao tinejdžera na putovanje u Ameriku i pružio mu priliku da nauči jezik i večera sa ondašnjim senatorom države Masačusets Džonom Kenedijem.
Davne 1959. godine imao je priliku da upozna Če Gevaru i da sa njim iz Beograda avionom putuje za Kairo. Na tom putovanju Trivo mu je detaljno predstavio način funkcionisanja samoupravnog sistema socijalističke Jugoslavije, za koji je argentinski revolucionar pokazivao veliko interesovanje.
Akademska karijera odvela ga je na Filozofski fakultet, gde je radio kao asistent profesora Ljubomira Tadića. Godine 1975. našao se u grupi „praksisovaca“, koji su zbog disidentskog delovanja proterani sa Beogradskog univerziteta.
Nakon pada Miloševića i promena koje su usledile, Trivo je imenovan za ambasadora SR Jugoslavije u Madridu. Otišao je tamo tiho i bez pompe, obilazeći u slobodno vreme madridske knjižare i arhive. Turbulentne društvene okolnosti na ovim prostorima omele su ga i ovoga puta, pa je tako raspadom SR Jugoslavije i stvaranjem Državne zajednice SCG sa mesta ambasadora vraćen pre isteka mandata. Pobedom Borisa Tadića na izborima 2004. godine Trivo postaje njegov savetnik, a sa tog mesta će otići u penziju 2012. Deo zasluga za ulazak Demokratske stranke u Socijalističku internacionalu 2008. godine može se pripisati Trivi Inđiću, koji je u Izraelu 2006. godine razgovarao sa bivšim visokim funkcionerom Socijalističke internacionale Felipeom Gonzalesom.
Nemerljiv je na ovim prostorima Trivin značaj na polju proučavanja međunarodnog anarhističkog pokreta, Španije i Latinske Amerike u 20. veku. Gotovo da nije bilo ozbiljnije studije u Jugoslaviji na temu društvenih zbivanja u Španiji prilikom čije izrade se ne bi pitalo Trivu za mišljenje.
Negde sredinom februara razgovarali smo u zgradi beogradske Sinagoge, u čijem je prizemlju živeo kao podstanar. Primio me je uz veliki napor, vidno iscrpljen od bolesti koja ga je munjevitom brzinom savladavala. Nisam se dugo zadržao. Rekao mi je da oseća veliki dug prema „čika Radetu“ i da će čim bude povratio snagu, napisati nešto o njemu.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve