Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Na takmičenju u besedništvu koje se svake godine organizuje na Pravnom fakultetu, takmičari mogu da govore o svemu. Od pravila da su sve teme dozvoljene ponekad se, međutim, odstupi. Naročito ako nekom studentu padne na pamet da kritikuje fakultet i njegove profesore i studente
„Tražim pomilovanje, poštovane kolege. Amnestirajte me, preklinjem vas. Učinio sam stravičan zločin prema Pravnom fakultetu i Beogradskom univerzitetu. Počinio sam zločin i kajem se. Od vas, poštovane kolege, tražim samo milost. Milost za čoveka, ako sebe čovekom mogu nazvati dok gledam u vas ljude danas. Kajem se, poštovane kolege, i priznajem svoj zločin. Mislio sam. Da, uvažena publiko, usudio sam se da mislim. Bio sam svestan da činim zločin, i nisam se zaustavio.“ Kada je student četvrte godine Pravnog fakulteta Vladimir Milovanović ovim rečima započeo govor na preliminarnoj eliminaciji takmičenja u besedništvu, činilo se da će se, kao dobar govornik (sa desetkom iz retorike) bez većih problema naći među ovogodišnjim finalistima. Opredelivši se da održi govor na „slobodnu temu“, Milovanović je, međutim, nastavio: „… Sve je počelo onog dana kada sam kritički pristupio onome što sam naučio. Ne samo da sam to učinio već sam se drznuo i da to što čitam uporedim sa onim što već znam. Druge uvažene kolege upozorile su me da moram učiti napamet, da ne smem sumnjati. Nisam poslušao nikoga.“
Desilo se, dakle, da se u mnoštvu govora na preliminarnoj eliminaciji našao i jedan koji se nije bavio ni starogrčkim temama, ni varijacijama na temu antičkih govornika, ni pitanjem nacionalnog srpskog bića, ni problemom vere u Srba, već kritičkim osvrtom na situaciju na Pravnom fakultetu. Student Milovanović je u svom govoru poimence prozvao nekoliko profesora („Oprostite mi, profesorko… što sam vam rekao da u Krivičnom zakoniku postoji diskriminacija polova. Oprostite što sam vam se nasmejao kada ste mi odgovorili da je osnovna pretpostavka da su ljudi heteroseksualni“), podviknuo kolegama koje „izgovaraju napamet naučena slova iz knjige“, na kraju istakao da se „kaje“ zbog svog zločina i zatražio kaznu. Umesto aplauza, zvižduka ili bilo kakve slične reakcije, student Milovanović je obavešten samo o tome da nije prošao u zvanični, finalni, deo takmičenja. Ništa strašno, da isti taj student Milovanović nije otišao u kancelariju jednog člana žirija i upitao ga: „Da li vam ja ličim na idiota?“ Opet ništa strašno da mu je odgovoreno na to konkretno pitanje ili da mu je rečeno da u kancelariji člana žirija nema šta da traži.
To se, međutim, nije dogodilo. Odgovor koji je usledio pokazao je, naime, da besedništvo (makar na Pravnom fakultetu) podrazumeva političku korektnost, da besednici moraju da budu upućeni u „struje“ na fakultetu i da, ako ništa drugo, oni koji žele da se takmiče, imaju da pripaze šta pričaju. Šta je, dakle, bio odgovor? U kraćim crtama: 1) da je student Milovanović nesporno dobar besednik; 2) da je i upitani član žirija, kao mlad, isto tako burno reagovao, ali i 3) da na fakultetu postoje mnogi klanovi i mnogi zavidni ljudi; 4) da bi dotični član žirija zbog puštanja takvog govora mogao da izgubi posao i 5) da bi student Milovanović mogao da promeni temu, pošto ova nikako ne bi mogla da prođe. Kada je student Milovanović konstatovao da mu, zaključujući iz svega rečenog, preostaje jedino da promeni temu ili da čitavu stvar pokrene u medijima, odgovor je bio mnogo konkretniji: „Ja tako ne razgovaram. Jedan je tako pokušao pre dvadeset godina. Ja sam iz Toplice. Marš napolje!“
Propozicije takmičenja u besedništvu u suštini su veoma jednostavne i podrazumevaju jedino da se takmičari opredele da li će govoriti na slobodnu temu, na zadatu temu (koju dobijaju prilikom prijavljivanja na takmičenja) ili će im izbor biti improvizacija, kada temu dobijaju jedan sat pre nastupa. Prema rečima profesora dr Sime Avramovića, člana žirija (ali ne iz Toplice), prilikom izbora tema nema nikakvih ograničenja: „Kredo našeg takmičenja je upravo sloboda reči. I na ovogodišnjem takmičenju ima dva ili tri toliko provokativna govora da se mnogi sa njima neće složiti. Ali, naš cilj je da učimo publiku da dostojanstveno sasluša mišljenje koje ne deli. Jedne godine, u vreme kada su bile velike turbulencije na Beogradskom univerzitetu, nismo ni održali takmičenje, baš zato što nismo hteli da budemo cenzori“, kaže Avramović za „Vreme“. U čemu je onda bio problem sa studentom Milovanovićem? Zašto je član žirija, umesto da mu jednostavno kaže kako nije dobar govornik, objasnio da mu je tema nepodobna? Da li je posao profesora, između ostalog, da na vreme pouči studenta o cenzuri, ograničenjima slobodne reči i suprotstavljenim klanovima? Ili i među članovima žirija postoje klanovi?
O čemu god da je reč, činjenica je da je jednom takmičaru objašnjeno da je sadržaj njegovog govora problematičan, a da po propozicijama problematičnih sadržaja nema. Finalni deo takmičenja održan je 27. januara 2003, a onima koji su se opredelili za zadatu temu, tema je te večeri bila „Ubi me prejaka reč“. Srećom, prejaka reč ovog puta nikoga nije ubila. Na vreme je uklonjena iz konkurencije.
Takmičenje u besedništvu Pravni fakultet organizuje od 1957. godine. Posle prekida 1972. godine, tradicija je obnovljena 1993, da bi potom i ostali fakulteti u Srbiji počeli s organizovanjem sličnih događaja. Prema rečima profesora dr Sime Avramovića, do prekida 1972. došlo je u vreme perioda ustavnih amandmana. „Veći broj profesora tada se usprotivio amandmanima i promenama koje bi vodile u konfederalizaciju ustavnog sistema. Taj čin okvalifikovan je kao antidržavni i veliki broj profesora izbačen je s fakulteta, a Mihajlo Đurić osuđen na dve godine zbog slobode mišljenja. Vlast je tada verovatno shvatila da je slobodoumna studentska reč možda još opasnija, pa su ugasili takmičenje u besedništvu“, kaže Avramović za „Vreme“.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve