Drugi pišu - "Globus"

Stenogrami prisluškivanja porodice Milošević

Prvi sam put za "Miloševićeve transkripte", zapravo prijepise telefonskih razgovora srpskog predsjednika njegove najbliže obitelji, supruge Mire Marković, sina Marka i kćeri Marije, čuo u proljeće prošle godine od visoko rangiranog dužnosnika hrvatske obavještajne zajednice. Nakon intervjua za "Globus", koji nikad nije objavljen, taj mi je čovjek, inače bivši policajac koji se u struku vratio dolaskom koalicije na vlast, usput kazao da su hrvatske obavještajne službe Miloševića redovito prisluškivale od siječnja (januara) 1996. do svibnja (maja) 1998. Na moj začuđen pogled ovaj je kazao "...je, je hrvatska vojska ga je slušala svaki put kad je boravio u predsjedničkoj rezidenciji u Karađorđevu. Postoje negdje zapisi. Ja ih nisam vidio ali su im kazali da su to stotine stranica službenih i privatnih razgovora cijele obitelji..." Prošle subote, 26. siječnja (januara), otvorio sam prvu stranicu jedne od sedam bijelim kartonom ukoričenih knjiga Miloševićevih zapisa. Naslov je kratak: "Karađorđevo" piše crnim verzalom na sredini korica a ispod toga "boravak srpskog predsjednika" i "podaci prikupljeni elektroničkim izviđanjem", eufemizam za presretanje telefonskog signala. U mnoštvu prijepisa razgovora najzanimljivije i svakako su najbizarnije privatne konverzacije obitelji Milošević. Po prvi put se može steći autentičan dojam kakvi su bili stvarni odnosi u obitelji bivšeg srpskoga predsjednika i kakav je zapravo bio "life-style" obitelji što je cijelo jedno desetljeće vladala susjednom državom i bila na čelu političkog sustava koji je pokrenuo sve ratove na području bivše Jugoslavije. Jedan dio Miloševićevih telefonskih razgovora, onih "političkih", ugrađen je kao dokazni materijal u tužbu Republike Hrvatske protiv SRJ zbog genocida i agresije pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. Tih dijelova nema u dokumentima što su dostupni "Globusu". Očito da su transkripti "očišćeni" jer na otprilike 1000 stranica materijala Hrvatska i hrvatski političari spominju se tek na nekoliko mjesta. Svejedno, "Globusov" digest telefonskih razgovora Slobodana Miloševića i njegove obitelji predstavlja jedinstveni te ekskluzivni prikaz jednog vremena i ljudi koji su, nasreću, sada tek dio političke povijesti ali još uvijek, dok se glavi kuće Milošević sudi u Haagu, neizmjerno intrigiraju svjetsku javnost.

Stenogrami prisluškivanja porodice Milošević 1

"Air Force One"

Bill Clinton i Slobodan Milošević

Datum: 13. siječanj (januar) 1996. Sat: 20 sati i 26 minuta

TX: Prema transkriptima ranijih Miloševićevih telefonskih razgovora, u bivšoj Titovoj rezidenciji u Karađorđevu, srpski predsjednik nestrpljivo očekuje poziv američkog predsjednika. Clinton je, naime, tih dana boravio u posjetu američkim snagama u sastavu tadašnjeg IFOR-a u BiH. Nakratko se zadržao u Zagrebu gdje se susreo s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Srpskom predsjedniku, koji je netom potpisao Daytonske mirovne sporazume, trebala je još jedna američka potvrda da bez njegova angažmana nema trajnog mira u bivšoj Jugoslaviji. Konačno, ponovo približavanje Beograda i Washingtona po pragmatičnom Miloševiću trebalo je ubrzati i ukidanje gospodarskih sankcija UN-a što su snažno opterećivale slabašnu ekonomiju SRJ. Clinton je zvao iz "Air Forcea One" na povratku u SAD te se veza s Karađorđevom nekoliko puta prekidala. Razgovor je vođen na engleskom.

B. Clinton: Halo, gospodine predsjedniče, kako ste?

S. Milošević: Ja sam dobro, predsjedniče Clinton. Drago mi je da vas čujem.

B. Clinton: Lijepo je čuti vam glas. Kao što znate bio sam u regiji i posjetio sam američke snage u Mađarskoj i Tuzli. Mislim da je to dobar početak. Vrijeme je bilo loše pa sam morao otkazati neke stvari koje sam želio učiniti.

(Clinton dalje općenito govori o potrebi implementacije Mirovnog sporazuma i etničkog pomirenja u BiH te napominje da zna za Miloševićeve kontakte s zapovjednicima NATO snaga te mu se zahvaljuje na svemu što je učinio ali i traži od njega da učini sve kako bi se američkim i britanskim vojnicima omogućio slobodan pristup rudnicima – ne precizira mjesto – gdje se nalaze tijela ubijenih te da se ista sačuvaju od uništenja.)

B. Clinton: …Znam da će državni tajnik Warren Christopher posjetiti Beograd početkom idućeg mjeseca i to će biti vrlo značajna posjeta koja može nadograditi naše odnose.

S. Milošević: U redu, gospodine Clinton. Drago mi je da ste imali uspješan put u Bosnu. To je vrlo simbolično i od velike važnosti jer ste vi osobno potaknuli mir na Balkanu a time i mir u Evropi. Veoma sam srećan zbog tog uspeha. Mir i mirovni sporazum uglavnom imaju podršku naroda i svaki mali incident bit ce marginalan…

(Milošević tvrdi da je optimist te da je Daytonski sporazum odličan i da ga ne treba mijenjati. Po njegovim riječima treba se koncentrirati na njegovu provedbu.)

…Vjerujem, gospodine Clinton, da ćete ubrzati normalizaciju odnosa SRJ i SAD, koja može donijeti miru i ravnoteži u regiji.

B. Clinton: Mislim da će Christopherov posjet biti dobar korak u tom smjeru. Imao sam veliku stanku na aerodromu u Zagrebu sa predsjednikom Tuđmanom i opet sam… (nerazgovjetno)… o procesu UN-a u istočnoj Slavoniji i… (nerazgovjetno)… snažno samo istaknuo važnost mirne reintegracije… (nerazgovjetno)… i dobio sam dojam da je došlo do poboljšanja i vidim da postoji želja da se uradi pod pokroviteljstvom UN-a.

S. Milošević: Da. Imali smo posjetu njihova ministra vanjskih poslova (Dr. Mate Granić op.a.) prije tri dana i ide dobro. Ali se nadam da ćete vi, predsjedniče Clinton, upotrijebiti svoj utjecaj da gospodin Tuđman ispuni svoje obveze iz sporazuma kojeg smo postigli u Daytonu o Prevlaci što je manji problem u zemljopisnom smislu a veoma bitan za radikalne promjene i potpunu normalizaciju SRJ i RH. Imali smo veoma bolnu i dugačku povijest ali moramo živjeti za budućnost i moramo se okrenuti suradnji i razumijevanju a ne okretati se nekim problemima manjim ili većim koji su ostali iza nas. Možemo riješiti većinu problema i ja u to snažno vjerujem. Neke vaše preporuke mogle bi pomoći Franji Tuđmanu jer je osporio povjerenje zbog nekih unutrašnjih političkih problema i to je jedini razlog. Vi mu možete pomoći sa nekim savjetima da se to ubrza.

B. Clinton: To je veoma ohrabrujuće. Da vam bude jasno, ne želim biti pod vašim…(nerazgovjetno)… Mi podržavamo normalizaciju odnosa i znam da sam vas pozvao da to napravimo i bez vas neće ići. Mi to trebamo ali malo treba da sve to propadne. Ovo je jako važna stvar i nekakve male činjenice mogu potpuno promijenti ono što se dogodilo i što će se dogoditi u budućnosti. Ja sam daleko od normalizacije i mislim da mogu računati na vas… Zato računam na putovanje tajnika Christophera i onda ćemo vidjeti njegov izvještaj.

S. Milošević: To je zaista ohrabrujuće i drago mi je što to čujem. Očekujem gospodina Christophera i mislim da to ide ka dobrome. Ja sam optimista u vezi tih odnosa. Puno hvala za vaš optimizam i prijedloge.

B. Clinton: Hvala gospodine predsjedniče.

S. Milošević: Hvala predsjedniče Clinton. Sretan put.

B. Clinton: Doviđenja.

Ko se plaši Olbrajtove

Odmah nakon razgovora s Clintonom, koji je trajao točno 11 minuta, Milošević je nazvao nepoznatu osobu kako bi dogovorio sadržaj priopćenja za srpske medije. Bio je vrlo zadovoljan i osobno je izdiktirao tekst sugovorniku, vjerojatno tajniku svoga ureda.

U 21.40 razdragani Milošević naziva i ministra vanjskih poslova u vladi SRJ Milana Milutinovića. Želi mu prepričati razgovor s američkim predsjednikom.

S. Milošević: Šta radiš bre Milane?

M. Milutinović: Evo svašta.

S. Milošević: Jesi popravio erkondišn?

M. Milutinović: Jesam, sve sam završio.

S. Milošević: Jesi ga ponovo stavio?

M. Milutinović: Jesam.

S. Milošević: Tražio sam te oko pola dva pa nije bilo nikoga.

M. Milutinović: Ja sam ostavio poruku ovim mojima da ću biti na mobilnom.

S. Milošević: E pa ja sam te tražio… Dobro, javio mi se Clinton.

M. Milutinović: Da. Imali ste poduži razgovor. Sadržajan.

S. Milošević: Da, da.

M. Milutinović: I kako je to izgledalo? Kad je bilo? Pre pola sata?

S. Milošević: Pre jedno pola sata, možda malo više, ali pošto smo gledali film… bogami pre pola sata. Nekoliko smo stvari razgovarali ali ja sam mu reko da je valjda sada logično i jasno kako bi trebalo da ubrza punu normalizaciju odnsa između SRJ i SAD. I on kaže da misli kako može sa mnom da radi i dobro sarađuje… (nastavlja se razgovor o nekim zahtjevima bivšeg zapovjednika NATO-a generala Georga Joulwana koje je Milutinović odobrio i u pismenoj formi uputio u sjedište NATO-a.)

M. Milutinović: Ne, ali velika je stvar što se Clinton usudio tako da razgovara pred Olbrajtkom (Madeleine Albright, bivša državna tajnica a u vrijeme kada je snimljen ovaj razgovor američka veleposlanica pri UN, koja je imala vrlo oštra stajališta prema srpskim vlastima, op.a.).

S. Milošević: U, da znaš kako je lepo razgovarao.

M. Milutinović: Mora da se sklonio u klozet aviona.

S. Milošević: Zajebavaš, misliš da se plaši Olbrajtove?

M. Milutinović: Ma baba je bre! Ma ti ne znaš kako je!

S. Milošević: Znaš ti kako je on počeo razgovor. Strašno je bio ljubazan, neverovatno ljubazan, jednostavno ne mogu da ti objašnjavam sada.

M. Milutinović: Znaš zašto se ja smejem? Meni je ova baba svašta rekla, ali i ja njoj. Pa ona meni kaže: "Vi se meni sviđate pa ja ću sve da vam kažem".

S. Milošević: Pa ja ne znam jesu li oni svi bili s njim.

M. Milutinović: Jeste, jeste. Ona je bila u avionu, Holbruk (Richard Holbrook, glavni mirovni posrednik predsjednika Clintona, čovjek koji je okupio sve zaraćene strane na mirovnim pregovorima u Daytonu op.a.). I zato ti kažem da je to još veće postignuće.

Brifovanje "Politike"

Dan kasnije, 14. siječnja (januara) 1996, sudeći prema transkriptima, Milošević više nije bio tako zadovoljan medijskim odjecima njegova razgovora s Billom Clintonom. Beogradska "Politika" objavila je negativan uvodnik o posjeti američkoga predsjednika Bosni čije su teze bile u potpunoj suprotnosti s onime što je Milošević zamišljao. Uslijedio je poziv srbijanskog predsjednika direktoru i glavnom uredniku "Politike" Hadži Draganu Antiću, zvanom Struja, inače bliskom prijatelju Miloševićeve obitelji, posebice kćeri Marije.

Milošević: Jesi li danas čitao "Politiku"?

Antić: Ne, nisam. Zašto? Je li ovo oko Tuzle?

Milošević: Slušaj, bre. To je sramota! Ja znam da ti ne čitaš svoje novine, ali bre, krupne stvari kao što je boravak američkog predsjednika u regionu ne možeš da pustiš, bog te jebo, svakoj šuši da radi šta hoće. Što je najgore "Politika" se smatra da prenosi zvanično mišljenje Jugoslavije. Pa zar tako da ispljujete Klintona, bog vas jebo! Zašto da ga ispljujete? Prvo, nije uopšte zaslužio da bude ispljuvan, naprotiv došao je u najboljoj nameri. Drugo, kako sme to "Politika" da napravi?

Antić: Mislite da ga je ispljuvao? (pisac "Politikina" uvodnika op.a)

Milošević: On ga nije ispljuvao, ona ga je zgazio, bog te jebo! Da je došao tu da se slika, da je došao da zabašuri što je bio dezerter iz Vijetnama, što je umješan u aferu "Whitewater", da je došao najcrnje i najgore stvari da uradi, bog te jebo!

Antić: Da.

Milošević: Jeste li vi normalni, bog vas jebo! Oću ja da gradim a vi svi da razgrađujete što god stignete, da pljujete po svemu i da šutirate.

Antić: Stvarno ne znam.

Milošević: Mislim to. Veruj mi, to je događaj bez presedana.

Antić: Da.

Milošević: Da se tako ispljuje američki predsednik za pozitivnu stvar koju radi. Pa jebo vas bog, niste ga tako ispljuvali kad je bilo bombardovanje.

Antić: Da, da…

Milošević: A posle mi pričaš da podržavate politiku mira. Jebete majku Clintonu koji je došao u region upravo zbog toga.

Antić: Da, znam. …Što sad da radimo?

Milošević: Ništa, napravite komentar kako treba.

Antić: Evo sad. Ja ću danas da napravim. Sad ću ja da napravim oko ove posete njegove. I to sve što je bilo i što je vezano za ovo. …da je bilo izuzetno pozitivno

Milošević je nastavio, uz obilje psovki, primjerice "Kažite ko piše novine da njih brifujemo, majku im jebem!", objašnjavati Antiću što treba naglasiti u novom komentaru a posebno mu je bilo važno da se razjasni kako Clinton nije posjetio Zagreb.

Milošević: I reko vam je da ne ide u Zagreb (Milošević podsjeća na brifing što ga je za novinare održalo jugoslavensko Ministarstvo vanjskih poslova op.a.). I nije išao u Zagreb ni u Sarajevo. Promenio je avion u Zagrebu. Sa C-17 je prešo na Boeing 747 za preko Atlantika. Jer je promenio avion tamo. To stoji svuda u novinama a ti na prvoj stranici pišeš da je otputovao u Zagreb! On nije otputovao u Zagreb nego za Vašington preko Zagreba.

Antić: Ne, to je…

Milošević: To vam je sve rekao Milutinović (ministar vanjskih poslova op.a.). Niste to hteli da uvažite.

Antić: Ne, to je bila Tanjugova (državna novinska agencija op.a.) formulacija.

Milošević: Ne interesuje mene Tanjugova formulacija…

Antić: Da, mi smo…

Milošević: Zašto se onda s vama razgovara ako vi onda pustite da na jedno uho uđe a na drugo izađe…

Smučio sam se sam sebi

Na staru godinu, 31. prosinca (decembra) 1995, Marija Milošević priča roditeljima o pripremama za proslavu Nove godine. Razgovor je počeo u 17 sati i 30 minuta.

Slobodan: Zdravo sine.

Marija: Zdravo tajkice.

Slobodan: Je li imaš sve kod sebe?

Marija: Nemam još, donet će mi Bane (neki od prijatelja op.a.)

Slobodan: Je l’ ti prase stiglo?

Marija: Nije. Donet će mi Bane.

Slobodan: A je l’ ti stigla sarma i sve drugo?

Marija: Nije. To tek večeras.

Slobodan: A kolači?

Marija: To će doneti Jole. Pripremljeni su za večeras.

Slobodan: Kad ti dolazi društvo?

Marija: U devet smo se dogovorili.

Slobodan: Javit ćemo ti se i mi oko devet da se čujemo.

Marija: Ja sam tu. Nigdje više ne mrdam. Ajde malo dremnite.

Slobodan: Marija, kaži molim te Struji (nadimak Hadži Dragana Antića, direktora Politike op.a.) pošto on zna onoga Dragana Milanovića s televizije da ga nađe da me skine više bre s ovih vesti, kako me neki list proglasio, jednom od 14 ličnosti sveta. Jebem mu majku, smučio sam se sam sebi. Marija: Baš je to lepo.

Slobodan: Nemoj, molim te. Dosta je. Samo mi kvari raspoloženje kad gledam Dnevnik. Kaži bre dosta je, neka puštaju Novu godinu, nek idu u pičku materinu sa mnom. Mislim da sam dosadio bogu i ljudima a najviše sam sebi.

Marija: Važi srce moje, meni nisi (cmok)!

Ručak

Početkom travnja (aprila) 1996. Hrvatske obavještajne službe snimile su privatni razgovor Miloševića sa suprugom Mirom koja se vozila prema Karađorđevu. Tepa joj "bebice".

Mira: Halo!

Slobodan: Evo me bebice.

Mira: Šta radiš?

Slobodan: Evo ja završavam ručak palačinkama u šatou…

Mira: Da.

Slobodan: Tu su mi Miki i Zorica (nije poznato tko su gosti op.a.)

Mira: Dobro. Znam tko ti je tu.

Slobodan:…Dobro bebice, za sat i nešto ste ovde. Je l’?

Mira: Da. …Ajde ćao.

Slobodan: Ćao!

Lep na tatu

U ožujku (martu) 1997. Marko Milošević je otputovao u Italiju. Prema onome što je vidljivo iz ranijih telefonskih razgovora jasno je da je u Rimu želio korigirati zubalo, nabaviti nove "mekane" kontaktne leće te operirati klempave uši. Ideja se nije pretjerano dopala ocu Slobodanu pa je sina pokušao uvjeriti da mu možda takvi zahvati i nisu potrebni.

Razgovor je snimljen 15. ožujka (marta) 1997. u 23 sata i 54 minute.

Slobodan: Dobro lepi moj. Slušaj Marko. Ja sam razgovarao s jednim doktorom i malo sam razmišljao svojom glavom. Ti to uopšte ne treba da operišeš.

Marko: Jao tata, mislim, znao sam da ćeš.

Slobodan: Čekaj malo da ti objasnim nešto. Znaš zašto tebi to sad izgleda tako? Tebi to tako izgleda je l’ si ti užasno mršav i svaki magarac u tvojim godinama izgleda tako i čim se malo popuniš i što se kaže stabilizuješ to će sve da legne kako treba. I ja sam izgledao još gore kad sam bio mršav.

Marko: Pa vidi, slažem se, ali ja nemam nameru da se prolepšam za 15 godina.

Slobodan: Marko, oću da ti kažem da se posledice mršavosti ne mogu tako, to ti se samo čini zato što si strašno mršav. I pile ima iza ušiju malo da se skine onog mišića da se pojede. A ti imaš samo kost, razumeš, prema tome svako nasilje nad prirodom je glupo a drugo lep si ko lutka na tatu. Nemoj da se zajebavaš, eto!

Marko: Tata…

Slobodan: Ja sam protiv i ja sam roditelj, eto.

Marko: Odlično. I ja sam za i ja sam punoletan.

Slobodan: E ako si punoletan ima da te prebijem kad se pojaviš ovde.

Marko: Ne sekiraj se tajko, pa jesi se čuo s Gasparotijem (talijanski biznismen i prijatelj obitelji op.a.)?

Slobodan: Nisam i oću da ti kažem da je to samo zato što si mršav. Glava ti je ušiljena, stomak ti je kao petodinarka. Što ne dodaš na stomak još kaiš slanine?

Milošević je prebacio liniju kod Dojčila Maslovarića, veleposlanika SRJ pri Svetoj Stolici, još jednog prijatelja obitelji, koji je, isto kao i maloprije otac, pokušao Marka nagovoriti na odustajanje od estetske operacije ušiju.

Dojčilo: Nemoj bre to da radiš. Ma jesi li ti lud? Koja ti je ženska nabila kompleks?

Marko: Nijedna ženska mi nije nabila kompleks ali bre ne mogu da vozim skupa kola, da se oblačim lepo i da budem klempav kao stoka.

U 18 sati, 20. ožujka (marta) 1997, Marko je iz Italije opet nazvao roditelje u Karađorđevo. Otac je bio na bazenu pa je nešto duže čekao da ga spoje. Marko je pak bio sretan jer su mu toga dana stavili nove "meke" kontaktne leće za koje su mu u Beogradu govorili da ne postoje. Bez dioptrije, samo za probu, kako je to kazao ocu da se vidi hoće li mu iritirati oči.

Marko: Samo ću da vidim da li imaju s dioptrijom u boji. To bi me posebno radovalo.

Slobodan: Što će ti bre u boji? Nemoj se zezati.

Marko: Pa kad već nosim ta govna da ima neke vajde od toga.

Slobodan: Ama Marko, što će ti da boju menjaš?

Marko: Pa da.

Slobodan: A koju bi boju uzeo, molim te?

Marko: Pa, uzet ću u svim bojama. Zavisi kako se obučem.

Slobodan: Ej, Marko.

Marko: Ako obučem crno uzet ću plava, ako obučem nešto šareno onda ću, ne znam, ljubičasta ili zelena.

Slobodan: Je l’ se ti zajebavaš sa mnom?

Marko: Ne zajebavam se. Ozbiljno. Pazi, Mengele (zloglasni nacistički liječnik, poznat po neljudskim eksperimentima na zatočenicima njemačkih logora op.a.) je to doduše pokušavao u koncentracionim logorima. Međutim, Vizental (poznati lovac na naciste op.a.) nije ima razumevanja za to.

Slobodan: Marko, nemoj više da me zajebavaš.

Tri dana kasnije, 23. ožujka (marta) u 17 sati i 46 minuta, Mira Marković o istoj je stvari telefonom razgovarala s Markom Miloševićem. Sada joj je sin objašnjavao razliku između popravljanja zubi i izmjene istih što će napraviti jedan rimski zubar kod kojeg ga je odveo prijatelj Dojčilo .

Marko: Da te podsetim da su mi trideset dana to radili na VMA (Vojnomedicinska akademija, ugledna zdravstvena ustanova u Beogradu) i nisu ništa uradili…Mama, ja menjam sve zube. 29 zuba imam u glavi i 29 zuba menjam. Ja ne popravljam nego menjam.

Mira: Da ti kažem nešto. Poznato je da je na Zapadu zdravstveno strašna stvar. Nehumana. Doživljavaju je kao potrošnju i strance strašno pljačkaju. Jugosloveni koji rade vani uvek se pokaju i kažu da su mogli za džabe ili puno jeftinije to napraviti u svojoj zemlji.

Marko: Ovo je Hrvat.

Mira: Ti si stvarno blesav.

Marko: Ustaša. Znaš kako priča. Ništa ga ne razumem. …Isti Tuđman. Onako stisnute usne, izbečen pogled. Sav onako fašistički feminiziran. Ko mu jebe mater…

Porodilište u Požarevcu

Miloševićev sin Marko bio je vlasnik diskoteke "Madona" u Požarevcu mada se godinama pričalo da je, zapravo, gospodar švreca cigaretama u Jugoslaviji. Imao je i druge legalne poslove a početkom 1997. pala mu je na pamet originalna poslovna ideja. Iznio ju je u telefonskom razgovoru s ocem 3. siječnja 1997.

Marko: Tajice, de mi je mama?

Slobodan: Šta će ti mama kad ti je tata tu?

Marko: Pa imam ideju tata!

Slobodan: Kaži.

Marko: Ali pošto si ti konzervativan tip, onda neću tebe da pitam nego mamu.

Slobodan: Pitaj mene.

Marko: Tebe da pitam?

Slobodan: Kaži?

Marko: Pa ja znam tvoj odgovor unapred.

Slobodan: Kaži što si hteo?

Marko: Tajko?

Slobodan: Kaži?

Marko: Šta misliš o tome da napravim porodilište?

Slobodan: Kakvo, bre, porodilište?

Marko: Porodilište, znaš kako izgleda porodilište?

Slobodan: Znam.

Marko: Pošto ovde (u Požarevcu op.a.), samo što ne pocrkaju ne od srca već i od kuge, zamisli da zaposlim renomirane požarevačke ginekologe, dam prihvatljive cene, maksimalne uslove, zasebne sobe za žene sa kompletnim komoditetom.

Slobodan: Nemoj da se zajebavaš. Bolje ti je drži "Madonu" (disko klub u Markovu vlasništvu op.a.) i pravi.

Marko: Ma nisam ja mislio u "Madoni" da pravim porodilište. To nije inkompatibilno.

Slobodan: Nego de si mislio da napraviš?

Marko: Napravio bih ga obaška, bre, nezavisno od diskoteke. Jednostavno razmišljam o delatnostima koje su unosne a istovremeno društveno korisne. A mislim da bi i Požarevljani bili jako srećni da oni dobiju tako nešto.

Slobodan: Da, a gde bi ga pravio?

Marko: Naprimer, negde vama uz Čaćalicu.

Slobodan: Uz Čaćalicu?

Marko: Divno zelenilo, ograđeni park, bašta, lepe sobe s televizorom, satelitom, telefonom, kupatilom. Posete stalno dozvoljene. Ovde doktori strašne pare uzimaju samo da puste muža da prisustvuje porođaju…

Slobodan: To je malo skuplja zabava.

Marko: Dobro ali generalno te pitam šta misliš?

Slobodan: Dženerali spiking nije tako loša stvar u humanitarnom smislu a u biznisnom smislu nije ništa. Truba!

Marko: Tata, jel znaš koliko košta kiretaža ovde po šupama u Požarevcu?

Slobodan: Ne znam.

Marko: 150 maraka.

Slobodan: Marko, ali u porodilištu nema kiretaže. Tamo se rađaju deca.

Marko: Ima i kiretarnica pored ali to hoću da ti kažem: zamisli kad za kiretažu koja traje 3,5 minuta, u svinjcima koji se nazivaju ordinacijama, ljudima uzimaju 150 maraka!

Iscrpljeni Milošević stariji u trenutku odustaje od rasprave sa sinom i predaje slušalicu majci Mirjani. Ona je ukratko saslušala sina i kazala: Super ti je ideja. Marko je egzaltirano uzviknuo: "Ti si moja mama, ti si moja mama. Rekla je super. Pa naravno. Zar to nije divno?!"

Kućne radosti

Početkom 1997. Marko Milošević se uselio u novu kuću s bazenom. Uređenje je trajalo mjesecima što je nestrpljivog sina često dovodilo na rub živaca. Konačno useljenje u luksuzni dom činilo se poput najljepšeg sna što potvrđuje i telefonski razgovor snimljen 3. siječnja (januara) 1997.

Marko: Da li znaš da mi je voda u bazenu 38 stepeni?

Slobodan: Ti si budala, bre. To je nezdravo.

Marko: Pa da bez veze. Treba da bude 18. To je prava stvar.

Slobodan: Pa ne sme preko 30 bre, što se bre zezaš.

Marko: Što da se ne sme? Kupam se na 40!?

Otac Slobodan odustaje a u razgovor se uključuje mama Mira.

Mira: Mili, kuco moja slatka…

Marko: Zagrejo sam, cicko, vodu u bazenu na 38 stepeni. Znaš kako je divno.

Mira: Kaži mami šta radiš?

Marko: Mama, 72 sata nisam izašo iz kuće.

Mira: Jao, mili divno. Jel da je čarobno tu?

Marko: I znaš šta? Zaključio sam da u ovakvim uslovima ne može da nemaš apetit ili da imaš nesanicu a to su moji bivši problemi. Prvo, ovde ću da se ugojim jer jedem kao provalija. Mogu da jedem kad oćeš. Druga stvar, ne mogu da imam nesanicu niti može da mi bude dosadno jer imam toliko oblika animacija da je to divno. Uopšte ne izlazim iz kuće. Cico, znaš kakva je milina ovo podno grejanje u kupatilima i svuda okolo. Nema ono staneš bos nogom pa se zalepi stopalo. Ni odkud ništa ne duva, ne bije hladno, ma lepota…

Mira: (smeje se) Uživaj dušo!

Marko: I uradio sam jednu pametnu stvar. Pošto ja ne nosim papuče, Ljubiša me pitao pred Novu godinu što da mi kupi i ja sam mu rekao da mi kupi neke mnogo lepe patike koje će mi i ovako i onako trebati za po kući i kad izlazim napolje. Sad imam nove patike i nisam im skinuo etiketu i onda kad uđem u kuću odmah se izujem pa uđem u patike i po kući sam u čistim patikama.

Mira: Ali, nosi papuče molim te.

Marko: Šta?

Mira: Nosi papuče!

Marko: Kako bre?

Mira: Pa uveče kad legneš onda moraš da imaš papuče pored sebe kad ideš da piškiš.

Marko: A onda ne moram jer imam podno grejanje pa mogu bos.

Mira: Nemoj, to je nepristojno. To je seljački. To je džukački. To je ko Marinko Rokvić (srpski pjevač narodne muzike op.a.)

Marko: Dobro mama.

Mira: Mamica te voli.

Voja Amerikanac

Sin srbijanskog predsjednika imao je poseban odnos prema oružju. Jedan telefonski razgovor s izvjesnim Nešom (pretpostavljamo pripadnikom osiguranja predsjednika Miloševića op.a.) to opisuje. Razgovor je snimljen 26. travnja (aprila) 1997, a Marko priča o nekoj vježbi rukovanja osobnim naoružanjem s ljudima iz policije (Aca i Gavra) koji su bili s njim i koji mu se, prema kontekstu transkripta, nisu svidjeli.

Marko: I ta dva tipa za koje sam video da ih iritiram zbog obilja i čestog menjanja oružja, to su Aca i Gavra. I zbog njih dvojice mi je stalo da sve bude kako treba. S tim da Aca nije prokomentarisao ništa jer mu sujeta ne dozvoljava, a Gavro je reko ajde malo ti da nas pratiš. Razumeš? S tim što ja nemam napade prepotencije, razumeš, ja kažem: "Drugovi ja pucam pre nego ste vi primljeni u službu!"

Nešo: Razumeš. To uopće nije pucanje. To je pitanje inteligencije a ne ispaljenih metaka. Treba da si mnogo težak kreten da s tolikom količinom municije nisi ništa naučio. Onda sam idiot.

Nešo: Da,da.

Marko: …samo da ti kažem. Namerno sam poneo 45-icu (kalibar pištolja op.a.) jer njime pucam bez metka u cevi i bez futrole. Znači ono za pojasom ono najseljačkije. Jel ti znaš da ja sa 45-icom ispalim drugi metak, bez metka u cevi, od datog signala pre nego je ovaj potegnuo iz futrole… E, pazi "glockom" (tip pištolja op.a.) nešto nisam sjajan, pazi, pakujem oba metka, naravno, na brzom potezanju, al to je onako znaš, vodi se ko pogodak…

Najzanimljiviji dio razgovora Marka i Neše započeo je u trenutku kada je Miloševićev sin počeo pričati o nekom ubojstvu u Beogradu. Jasno, mlađi Milošević potpuno je upućen u taj događaj.

Marko: Jao, slušaj. Znaš što sam hteo da ti kažem. To je glavna stvar. Sinoć, jebeš mi mater kad te nisam hteo da zovem u tri ujutro. Pa da li znaš od koga sam ja sinoć čuo, na primer, celu kompletnu varijantu koju mi smatramo kao strogo poverljivu?

Nešo: Ne.

Marko: Verovao ili ne, od Lile. (nije ga moguće identificirati op.a.)

Nešo: Au!

Marko: Pazi, ti znaš koji je Lila idiot.

Nešo: Da.

Marko: On nije kalibar, on nije tigar koji je upućen. E kao potpuno javnu stvar mi je ispričao "Evo, jebo te bog, ovaj gadan tip, Vojo Amerikanac mnogo ljudi pobio. Al, dobro roknula ga murija." Ja njega gledam belo, reko, izvini o čemu pričaš? Nisam čuo za čoveka nikad u životu. I tako ispriča meni Liki da su našli sinoć leš u Savi i da je najverovatnije on jer da je on nestao te da je roknuo Popa (još jedan od ubijenih u seriji beogradskih obračuna na asfaltu op.a.) i ovo i ono. Da je ubio nekog važnog tipa u Americi. Nasra se Lila. Ja muvam Ljubišu, reko, jel čuješ ti ovoga što priča, razumeš?…Pa, sine u ovoj zemlji ne može ništa da se sakrije, bre.

Nešo: Nije on (Vojo Amerikanac op.a.) ubio njih. On je samo Popa…

Marko:…ja nikad nisam čuo za tog čoveka…

Nešo: Vojo Rajičević, zvani Vojo Amerikanac

Marko: Vojo Amerikanac,da. Čuo sam samo…kažu da je s Bojanom Petrovićem držao Stupik. (valjda neki lokal op.a.)…Pa jel to neki lik, jel to opasan tip?

Nešo: Mnogo opasan tip! Reći ću ti za koga je sve radio, I sve, i ko ga je držao na vezi.

Marko: …ali hoću da ti kažem da je to neverovatno nešto. Mi kao da baratamo nekim podacima. Idioti, bre, time na ulici ispiraju usta.

Nešo: On je prvo radio za Boška Bojevića (jedan od šefova beogradske mafije op.a.)

Marko: Pa dobro, to je isti kurac. Hoću da ti kažem generalno, jel mi to otkrivamo rupu na saksiji? Jesi li čuo za pejdžer ram?

Nešo: Jesam…

Marko: I što kažeš na to?

Nešo: Ništa.

Marko: Jel možeš da veruješ da se nešto tako može da desi?…

Po tijeku telefonskog razgovora može se zaključiti kako Marko Milošević vodi računa o vlastitoj sigurnosti. Primjerice, u nekoliko navrata, priča o osobama koje ga prate i osiguravaju premda mu se ne čini "svetla budućnost sa 5 tipova oko mene i da se vozi u ovom tenku (blindirani automobil op.a.) do kraja života. Ja bih da prebrinemo te probleme pa da se vratimo normalnom životu, liku i delu".

Ipak, kako Marko kaže, "pa znam brate al mi ovde ne treba da se branimo već da se odbranimo, razumeš". Te iste večeri, priča mlađi Milošević, neko ga je pitao "jel, brate dokle će ovo da traje?" Odgovorio je: "Dok ne budemo nekom skinuli glavu…"

Ko to preti Mariji

Značajan dio zabilježenih razgovora iz Karađorđeva odnosi se na razgovore supružnika Milošević s djecom: sinom Markom i kćeri Marijom. Dojam je da su Miloševići bili jako vezana obitelj a Mirjana Marković-Milošević, sudeći po telefonskim razgovorima, pokazivala najveću brigu za sina Marka što je ovome često puta doslovno išlo na živce. Kći Marija pak nije bila tako "omiljena" u obitelji zbog osebujnog načina života.

Primjerice, 27. prosinca (decembra) 1995. u 19 sati i 6 minuta, Mira Marković urgirala je kod izvjesnog Bogoljuba, koji živi u Americi ili Kanadi (broj telefona: 991 90 58 50 46 13) da ovaj pokuša otvoriti bankovni račun u "Nacionalnoj banci Grčke" na koji bi se, s Mirina računa na Cipru, prebacilo 100 tisuća dolara. Sin Marko, stoji u transkriptima, tada se nalazio u Ateni, u hotelu "Hilton" i nije imao novca da plati neke račune. Iz konteksta prisluškivanog razgovora je vidljivo da Marko Milošević ima kreditnu karticu neke ciparske banke koju Grci ne priznaju. Dva dana kasnije, 29. prosinca (decembra) 1995, Miru je nazvao Marko, objasnivši još jednom da je njegova kreditna kartica u Grčkoj neupotrebljiva a "Diners" ne može dobiti jer nema stalno zaposlenje. Za onih 100 tisuća dolara sam će kontaktirati Bogoljuba u Dallas i sutra, 30. prosinca (decembra) 1995, napustit će hotel u kojem je boravio.

Dan prije stare godine 1995. Marija Milošević nazvala je roditelje u Karađorđevo gdje su ovi pripremali proslavu Nove godine. Tada je već bila vlasnica radio postaje "Košava" i željela se požaliti zbog nekih poslovnih problema. Razgovor je počeo u 19 sati i 55 minuta:

Marija: E, mama. Ima jedan čovek koji preti ovde "Košavi". Da će on da dođe da nas sve kupi, da se nosimo u pičku materinu, da on ima sud i policiju i SPS (vladajuća Socijalistička partija Srbije) i da sve ima i da će da nam jebe mater. I sad Vuja (Marijin dečko op.a.) hoće da ga prebije, a ja ne dam da ga prebije. On se poziva na SPS. Ja hoću da vidim tko je taj čovek…(veza se prekinula a kasnije se javio otac Slobodan).

Slobodan: A šta je bilo?

Marija: Ništa. Prekinula se veza…

Slobodan: Ko vam preti?

Marija: Pa neki tip nam preti Sinišom Batalom (lokalni političar Miloševićeva SPS-a u Pančevu op.a.), reko da će da nam jebe mater i da će sve da nas otkupi. Mislim možda ima toliko para, došo je iz Bosne, neki lopov. Kaže možemo da mu pušimo kurac jer on sve ima…

Kako je razgovor oca i kćeri odmicao utvrdilo se da prijetnje dolaze od izvjesnog Teše Markovića koji nije platio reklame emitirane na radio-postaji "Košava". Uznemirenu kći otac tješi instrumentima pravne države.

Slobodan: Vi drugi put nemojte davati reklame nekome tko vam prvo ne plati.

Marija: To je firma DMB Dajmond…

Slobodan: Dobro, Marija, dobro ali nenaplaćena potraživanja su problem svakog preduzeća u Jugoslaviji…Ajde, sine nemoj da pričamo vidim da si zauzeta.

Marija: Ne, nisam…

Slobodan: Pa, dobro podnesite prijavu krivičnom sudu.

Marija: ON ima sud i ne možete vi mene tužiti. Imam ceo SPS!

Slobodan: Pa dobro, vi njega tužite, brate, pa ćemo da vidimo šta je. Pišite i tom načelniku okruga Batalu da neko preti njegovim imenom, da se radi o tome i tome i tako dalje. Lepo i kulturno. Što sada histerišeš oko toga? Koliko vam je ostao dužan?

Marija: Nekoliko hiljada.

Slobodan: Jebo te nekoliko hiljada.

Marija: Tata mi smo mala firma…

Slobodan: Ma dobro Marija. Znam.

Marija: Ovde su svi pošizeli pa je prešlo na mene…Ja ne bi, ali…

Slobodan: Dobro Marija. Nemoj nigde da to prenosiš pa da ispada da neko preti da vas pobije, jebo te bog. Neće da vam plati račun. Vrlo važno. Pa tužite ga sudu i što onda. Sve OK.

Te iste večeri u 22 sata i 20 minuta Marija je opet nazvala i počela razgovarati s ocem Slobodanom o istom problemu.

Marija: Ej, tata samo da ti kažem nešto pošto me iz one buke nisi razumeo. Ja nisam idiot. Ja ne vodim državu nego radio. Međutim šta je? Meni mnogo duguju.

Slobodan: Znam, ali nemoj da me daviš s tim Marija.

Marija: Čekaj da ti objasnim…

Slobodan: Nemoj da mi objašnjavaš, molim te. Imaš nekog skota Bosanca, izbeglicu, bitangu, novokomponovanog…(otac govori o Vuji, njezinom dečku)

Marija: Tatice, oću jednu stvar da ti kažem…

Slobodan: Ne brini, uhvatićemo ga (nije jasno je li misli na Vuju ili na onoga što je prijetio op.a.).

Marija: Nisi me tata razumeo. Molim te da me razumeš. Ja sam pametna, ja sam tvoja ćerka. Ja se tebi nikad nisam žalila na probleme u radu.

Slobodan: Dobro.

Iz istog broja

Prosvetom do slobode

Obnova zadužbina

Dušan T. Bataković, istoričar i ambasador SRJ u Grčkoj

Korupcija u prosveti

Plati pa položi

Elizabeta Tenji

Lični stav

Otkriće naših

Velimir Ćurgus Kazimir

Ilegalni useljenici

Tiho, noću…

Miloš Vasić

Porez na ekstraprofit

Nema umora

Vera Didanović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu