Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Da li u ovim tužnim mesecima, kada tako zdušno stajemo u odbranu žena žrtava seksualnog i drugog nasilja, postoje žrtve koje nećemo braniti čak ni ako su žene, čak ni ako su učinile nešto vredno za naše male i gotovo zaboravljene gradove
U oktobru 2020. godine u Obrenovcu objavljena je jedna knjiga. Zove se Drame: Nebeska kafana i Doktor Buzdovan. Napisao ju je gospodin Ivan Jegorović. Svim iole upućenim u lokalna društveno-politička zbivanja, a njihov krug verovatno nije širi od granica obrenovačke opštine ili, u krajnjem slučaju, beogradskog atara, poznato je da je gospodin Jegorović značajna politička figura grada Obrenovca i direktor Sportsko-kulturnog centra.
Nije sporno, a kamoli za osudu, što je političar napisao i izdao knjigu. Svakako nije prvi, a bilo je među političarima izvrsnih pisaca, kao što je i među piscima bilo političara. Na kraju krajeva, bogatstvo ma koje ličnosti ne može se svesti na jednu privremenu funkciju. Sud o dramama gospodina Jegorovića prepuštamo kritičarima i dramaturzima, ovde se bavimo samo onim što jeste sporno. Pogovor gospodina Milorada Milinkovića to takođe nije. Dalje, dopuštamo da nije sporno ni to što je autor recenzije, koja se daje u samoj knjizi, gospodin Momčilo Joksimović, novinar, urednik i vlasnik lokalnih novina „Palež“, novina više nego sumnjive reputacije, ali ipak nemalog uticaja. Ako ni to nije sporno, šta onda jeste, zašto zamajavamo pošten svet?
BEZ ODGOVORA OD MINISTARSTVA
Problematičan je tekst recenzije, tačnije, jedan odeljak sa 96. i 97. stranice. Ne govorimo, naravno, o književno-stilskoj vrednosti, kao što nismo govorili ni o vrednosti samih drama. Dakle, u pomenutom pasusu reč je o društveno-kulturnim dostignućima pisca, gospodina Jegorovića: „A upravo je Jegor i tvorac prvog profesionalnog obrenovačkog pozorišta, pozorišta sa pravim, akademski obrazovanim glumcima, a ne naturščicima, radodajkama, usedelicama, baba-devojkama, narkomankama i falš pozorišnim trupama, nekakvim ‘hatorima’, ‘ćoškovima’, ‘ćumezima’…“
Napominjemo da su „Ćoše“ i „Hator“ dečje pozorišne trupe iz Obrenovca. Još problematičnijim ovaj navod čini – i to je srž čitave stvari – činjenica da je ovu knjigu, sa ovom recenzijom i ovakvim tekstom, izdala ustanova kulture, Biblioteka „Vlada Aksentijević“ Obrenovac. Da li treba shvatiti da biblioteka stoji iza kvalifikacija koje iznosi gospodin Joksimović i da deli njegov stav? Ili je možda učinjen propust? Bilo kako bilo, biblioteka se dosad nije oglašavala, a nije da nije imala prilike.
O ovome slučaju obavešteno je i Ministarstvo kulture i informisanja, kao i resorna ministarka. Pismo ministarstvu, koje je potpisala grupa građana, među njima i potpisnik ovih redova, ostalo je bez odgovora.
PRELAŽENJE „CRVENE LINIJE“
U martu je upućeno pismo direktoru Biblioteke i uredniku spornog izdanja, gospodinu Vukašinu Ljuštini. Ovaj put samo sa potpisom autora ove beleške. Reakcija je izostala. No, da li je to sasvim tačno? Po modelu već dobro poznatom i uhodanom, ni nedelju dana kasnije, u novinama „Palež“ izašao je članak gospodina Joksimovića, u kome je u izrazito nepovoljnom svetlu predstavljen i potpisnik ovih redova i njegov otac Pavle B. Nikolić, po kome – da stvar bude gora – jedan ogranak biblioteke nosi ime. Biblioteka „Vlada Aksentijević“ nije smatrala da je potrebno oglasiti se ovim povodom i zaštititi svoje ime. Ali, ovde nije reč o novinama i novinarima, reč je o biblioteci.
U javnom diskursu često se govori o granicama, „crvenim linijama“ koje se ne smeju preći. Čitavo polje koje zovemo kulturom u izvesnome smislu dugo je bilo povlašćeno, nije se govorilo o njegovim „crvenim linijama“, kao da ih nema, pa se i ne mogu preći, ili se možda verovalo u neprelazne prirodne granice, kojima ništa ne preti. Ako je i bilo tako, onda – priznajmo sebi – to je bilo ne zato što je kultura bila posvećeno zemljište, već zato što ju je čuvala suštinska irelevantnost u ovom društvu, s jedne, i kao odgovor – opšta nezainteresovanost, s druge strane. To vreme je očito prošlo.
Ima li potrebe tumačiti zašto i na koji način je pogrešno to što biblioteka, ustanova kulture, staje, samim činom njihovog objavljivanja, iza ranije citiranih tvrdnji? Mislimo da je to jasno svima, bez ijednog izuzetka. Naše tumačenje našoj začuđenosti i dubokoj zabrinutosti ništa neće pridodati. Ali, vredi postaviti nekoliko pitanja.
Da li u ovim tužnim mesecima, kada tako zdušno stajemo u odbranu žena žrtava seksualnog i drugog nasilja, postoje žrtve koje nećemo braniti čak ni ako su žene, čak ni ako su učinile nešto vredno za naše male i gotovo zaboravljene gradove? Drugo, ne vrši li se nasilje i nad samom Bibliotekom? Šta ostaje od ustanove lišene svoje funkcije? Da li je njen opstanak pitanje koje će nas brinuti u neizvesnoj budućnosti ili je on ugrožen već sada? Šta ostaje posle biblioteke?
I glavno, a možda jedino pitanje – šta ćemo mi učiniti?
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve