Jedan od ključnih uslova za dobijanje državljanstva Srbije biće pismena izjava da Republiku Srbiju smatraju svojom državom
LAKŠE DO DRŽAVLJANSTVA: Pasoši SCG
Usvojen od Vlade Srbije još u oktobru, Predlog zakona o državljanstvu Republike Srbije konačno je prošao i raspravu u Skupštini prošle nedelje i sada čeka svoj red za glasanje. Opravdano se očekuje da će biti i usvojen, budući da na raspravi nije bilo mnogo amandmana i da načelno postoji saglasnost političkih partija oko ovog zakona.
Pripremilo ga je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije, mada bi se pre moglo reći da je zakon „duhovno čedo“ Ministarstva za dijasporu, koje ga je i iniciralo. Jedna od najvažnijih novina koju donosi ovaj zakon jeste bila i predizborno obećanje Srpskog pokreta obnove upućeno srpskoj dijaspori – maksimalno pojednostavljenje postupka dobijanja državljavljanstva za iseljenike. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da se radi o zakonu koji je pisan zadijasporu ili sa njom u mislima; radi se o takoreći tipskom zakonu o državljanstvu kakav je na snazi u većini država Evropske unije i o usaglašavanju naše zemlje sa evropskom praksom u ovoj oblasti.
Ovom zakonu najviše će se, ipak, radovati naši sunarodnici sa privremenim ili trajnim boravkom u inostranstvu i oni koji se izjašnjavaju kao Srbi, sa područja nekadašnje SFRJ. Jedan od ključnih uslova za dobijanje državljanstva Srbije biće pismena izjava da Republiku Srbiju smatraju svojom državom. Ali, najvažnije dostignuće zakona svako je otvaranje mogućnosti posedovanja dvojnog ili višestrukog državljanstva.
Predlog zakona još uvek insistira na odricanju od drugih državljanstva koje osoba ima u trenutku kada podnosi zahtev za srpske papire. Ipak, prvi put zakon ostavlja mogućnost da se „odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva ne zahteva ako to nije moguće ili se ne može razumno očekivati“, šta god da se pod tim podrazumeva. Ovo se pre svega tiče stranaca koji žele naše državljanstvo, ali će u praksi to najviše značiti porodicama srpskog porekla koje već nekoliko generacija žive u inostranstvu. Prvobitna zamisao SPO-a bila je da se državljanstvo dodeljuje svim podnosiocima koji su rođeni u inostranstvu, a jedan od predaka, u bilo kojem kolenu, bio im je srpskog porekla (Aleksandar Čotrić, zamenik ministra za dijasporu). No, taj predlog nije prihvatila Vlada Srbije. Zakon se prvenstveno bavi državljanstvom iseljenika kojima je jedan od roditelja bio ili jeste državljanin Srbije (odnosno državljanin SFRJ, SRJ, SCG…), ali će biti otvorenih mogućnosti i za porodice sa dužim stažom u dijaspori, čiji su potomci nekoliko generacija udaljeni od srpskih korena. Uslov je da je podnosilac zahteva (iseljenik ili njegov potomak) stariji od 18 godina, da mu nije oduzeta poslovna sposobnost i da pismeno izjavi da Republiku Srbiju smatra svojom državom.
Što se tiče više različitih kategorija izbeglica, državljanstvo će biti veoma lako dostupno. Najveći broj izbeglica koje do sada nisu uzele srpske papire imalo je problem sa nemogućnošću posedovanja dvojnog državljanstva. Novi zakon je, međutim, veoma liberalan, ne samo prema izbeglima sa boravkom u SCG, već prema svim bivšim sugrađanima iz SFRJ. U članu 23 se kaže da „u državljanstvo Republike Srbije može biti primljeno i lice rođeno u drugoj republici ranije SFRJ koje je imalo državljanstvo te republike ili je državljanin druge države nastale na teritoriji ranije SFRJ, koje kao izbeglo, prognano ili raseljeno lice boravi na teritoriji Republike Srbije ili je izbeglo u inostranstvo.“ Uslovi su isti kao i oni za iseljenike.
Sve u svemu, suštinski je pomak napuštanje „kriterijuma prebivališta“, koji je do sada bio praktično ultimativan. Državljanin Srbije pre ili kasnije može postati svako ko potpiše da Srbiju smatra svojom državom, u periodu od tri godine nakon stupanja Zakona na snagu.
Ima još olakšica; zanimljiva je ona koja se odnosi na strance sa odobrenim nastanjenjem u našoj zemlji: u trenutku podnošenja zahteva prebivalište u Srbiji/SCG mora biti u neprekidnom trajanju od najmanje tri godine. Neće se dakle više desiti da „stranci“ kao što je Timoti Džon Bajford dobiju državljanstvo tek nakon 33 godine života i rada u Srbiji. Osim toga, Vlada Srbije može da odobri prijem stranca u državljanstvo i mimo propisanih uslova ukoliko je taj prijem od interesa za Republiku Srbiju.
Kako se navodi u obrazloženju zakona, naročit napor je uložen u ostvarivanje kontinuiteta državljanstva i sprečavanje nastanka apatrida. Negde u vezi sa svim tim je i ostvarivanje svojevrsnog kontinuiteta sa SFRJ, iako se on naravno eksplicitno ne navodi.
Biće veoma dragocena i tendencija ovog zakona da se objedini evidencija o našim državljanima. U ovom trenutku državljani se registruju na tri različita mesta i kod više nadležnih organa – u matičnim knjigama rođenih i u matičnim knjigama jugoslovenskih državljana i državljana Republike Srbije. Ovaj predlog zakon nalaže nazor upisa državljana Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ovakve „komplikacije“ sa evidencijom državljana su posledica naših „komplikacija“ sa definisanjem države poslednjih godina; tako se u obrazloženju zakona konstatuje da je naše državljanstvo i dalje „složeno“ jer se na istoj teritoriji paralelno primenjuju dva zakona – Zakon o jugoslovenskom državljanstvu i Zakon o državljanstvu SRJ. Nakon usvajanja ovog predloga zakona, „državljanstvo će se sastojati od državljanstva države članice i državljanstva SCG, koja čine jedinstvo, s tim što državljanstvo države članice ima primat jer sticanje tog državljanstva povlači i sticanje državljanstva SCG“. Predlog zakona predviđa veoma liberalnu proceduru za podnosioce zahteva iz Crne Gore.
Kosovo se ne spominje ni u jednom članu i ono i jeste, ruku na srce, obuhvaćeno formalnim zakonskim okvirima. Za zainteresovane, zakon definiše i proceduru prestanka državljanstva – između ostalog i odricanjem i otpustom. Zanimljivo je da je odricanje od državljanstva moguće samo do navršene 25. godine života.
Kada je donesen Zakon o državljanstvu SRJ 2001. godine, potrebna dokumenta je dobilo oko 120.000 ljudi. Od toga je, uprkos uverenjima mnogih, bilo svega 56.000 izbeglica (po podacima Komesarijata za izbeglice). Videće se veoma brzo po usvajanju novog zakona o državljanstvu, rađenog „po ugledu na moderne države“, da li će nam „kao malom narodu, sa izuzetno niskom stopom nataliteta, pomoći da se uvećamo“, kako to predviđa Aleksandar Čotrić.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!