Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
U odnosu na neke druge delatnosti, pravosuđe je diskriminisano. Zaposlenih u pravosuđu (sudija, tužilaca i administracije) ima oko 14.000 ili dva odsto od ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Nedopustivo je da zaposleni u pravosuđu imaju platu oko 30.000 dinara ili, prema najnovijem podatku, 40 odsto nižu od prosečne zarade u Srbiji.
Administraciju, bez koje sudije i tužioci ne mogu da rade svoj posao, niko ne spominje. Njihov doprinos u radu pravosuđa nikoga ne zanima: put koji pređe pismeni akt od podnošenja prijave, ili tužbe, do suda i presude. Svaki takav akt mora da se otkuca, zavede u upisnik i prenese do sudije ili tužioca kome je namenjen. Tu su i sudijski i tužilački pomoćnici, pripravnici, referenti, daktilografi, dostavljači, ekspeditori. Bez njihovog rada i rad nosilaca pravosudnih funkcija je bukvalno neostvariv, nemoguć. Pravosudna administracija je kičma pravosuđa.
Bez obzira na značaj, administracija je obespravljena. Postoji nekoliko kategorija zaposlenih službenika. Prva, zaposleni na neodređeno vreme. Druga, zaposleni sa ugovorom na određeno vreme (više godina), sa prekidima na svakih tri ili šest meseci, kada dolaze na posao i rade besplatno: tačnije, bespravno se nalaze u pisarnici, ili vode zapisnike na suđenjima. Treća kategorija su volonteri (sudijski i tužilački pomoćnici, pripravnici, referenti, zapisničari). Oni rade bez dinara. Četvrta, to su oni koji imaju iskustva u pravosuđu pet i više godina rada, ali potpisuju ugovore o stručnom usavršavanju i, takođe, dolaze i rade bez dinara naknade. Dakle, država na njima uštedi velike sume novca. To je veliki broj zaposlenih koji imaju iste obaveze kao i zaposleni na neodređeno vreme, ali nemaju nikakva prava, nemaju platu, zdravstveno osiguranje, penziono osiguranje… Nemaju pravo ni da planiraju svoju budućnost, stalno su u neizvesnosti, svi rade u očajnim uslovima, u starim ruiniranim i neokrečenim zgradama, sa zastarelom opremom. Postoji i peta grupa zaposlenih, to su radnice iznajmljene preko agencija za održavanje higijene u pravosudnim organima. Godine 2009. tokom reforme, a kako bi se uštedelo, iz pravosuđa je otpušten jedan broj higijeničarki. One koje su imale (ne)sreću da ostanu u pravosudnom sistemu koštaju državu bruto oko 40.000 dinara. Ove koje su iznajmljene država plaća agenciji i do 80.000 dinara. Agencija te radnice plaća od 17.000 do 22.000 dinara. Razlika ostaje agenciji, državu koštaju mnogo više. Ne radi se samo o novcu, već o bezbednosti i sigurnosti predmeta, jer radnice iznajmljene preko agencije nisu proverene, a predmeti se ne zaključavaju, nalaze se svuda po kancelarijama, na stolu, stolicama, po podu… O tome niko ne razmišlja.
U odnosu na neke druge delatnosti, pravosuđe je diskriminisano. Zaposlenih u pravosuđu (sudija, tužilaca i administracije) ima oko 14.000 ili dva odsto od ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Nedopustivo je da zaposleni u pravosuđu imaju platu oko 30.000 dinara ili, prema najnovijem podatku, 40 odsto nižu od prosečne zarade u Srbiji. Isto tako, neprimereno je da zaposleni u zatvorima imaju niže plate od policije. Plata sudije i tužioca u osnovnom sudu, odnosno tužilaštvu iznosi 99.000 dinara. Dok obavljaju svoju funkciju oni ne mogu da rade drugi posao, jer je to nespojivo sa pravosudnom funkcijom. Iako imaju samo jednu platu, sudije i tužioci plaćaju solidarni porez. Svi zajedno radimo u negativnoj klimi i utisak je da se vodi javna kampanja protiv pravosuđa.
Slažemo se da su vremena teška i da treba podržati mere štednje. Ali se ne slažemo da naš težak, naporan i odgovoran posao može da se poredi sa bilo kojim drugim administrativnim poslovima u bilo kojoj drugoj struci. Nedopustivo je da kancelarijski radnik u lokalnoj samoupravi, na primer, ima veću platu od kancelarijskog radnika u pravosuđu. To sigurno nije pohvalno a radni zadaci nisu ni slični.
Zatrpanost u pravosuđu postoji i ona je posledica, pre svega, prethodno sprovedene pogrešne reforme. Preko noći je nezakonito i protivustavno otpušteno hiljadu sudija i zamenika javnih tužilaca kojima tada nije dozvoljeno da rade. I dok su se predmeti gomilali, otpušteni su sedeli, dok im je država, znajući da su otpušteni nezakonito, isplaćivala deo plate. Posle tri godine oni su vraćeni na posao, sada tuže za nadoknadu štete, a pravosuđe je zatrpano. Broj službenika koji bi trebalo da ih prati u radu, a koji je otpušten sa njima 2009. godine, nije vraćen. Štetu trpe i građani i pravosuđe.
Redukcijom zaposlenih (jedino u pravosuđu se dva puta smanjivao njihov broj, sada i treći put), otpušteno je 4000 iskusnih radnika, uz stalni rast broja predmeta, sa zastarelom opremom, čestom izmenom zakona i nedostatkom sudskih zgrada nemoguće je ubrzati rad. Zaposleni su pod stalnim stresom zbog česte reorganizacije na koju ne mogu da utiču, količine posla koju ne mogu da savladaju, očekivanja i pritiska javnosti. Često su izloženi i verbalnom nasilju građana, to jest stranaka u postupku. U pitanju je slabost u organizaciji sistema, a ne nerad zaposlenih. Zaposleni u pravosuđu, u poređenju sa ostalim radnicima u javnom sektoru, najviše rade.
Od oktobra je uvedena tužilačka istraga, koja je već dovela do zastoja u obradi predmeta pristiglih do oktobra, jer tužioci sada obrađuju nove predmete tako što istovremeno saslušavaju osumnjičene, svedoke, šalju pozive, izdaju razne naredbe, konsultuju se sa policijom, prisustvuju suđenjima i diktiraju odluke. Zbog ograničenja u zapošljavanju, nedostatka prostora i drugih uslova, doći će do zastarevanja ozbiljnih krivičnih dela. Jedan zapisničar opslužuje četiri zamenika javnog tužioca, dok je u sudovima taj odnos bio jedan istražni sudija – jedan zapisničar. Od januara je uspostavljena nova mreža sudova koja je već dovela do zastoja u radu ionako zatrpanog pravosuđa.
Između ostalih, ciljevi reforme bili su i sada jesu da se ujednači opterećenost sudija (i zaposlenih), kao i da pravosuđe postane efikasnije, odnosno da se postupci ubrzaju. Nijedan od ciljeva nije postignut, a mnogo novca je utrošeno u reforme (traju godinama). Očekivali smo da će nova vlast stvoriti adekvatne uslove za nesmetan rad, a zatim predstaviti rezultate. Ako uložite ništa, onda kao rezultat dobijete ništa.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve