Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
"Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili," tvrdi Dušan Mihajlović. Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci
Ministar policije Dušan Mihajlović ponudio je bivšim oficirima JNA Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću, optuženima u Hagu za ratne zločine, „da iskoriste priliku i dobrovoljno se jave našim sudovima“ budući da su nedavno pohapšeni zločinci koji su u novembru 1991. godine na poljoprivrednom dobru Ovčara blizu Vukovara pobili više od 200 ljudi, što civila što ranjenika izvedenih iz vukovarske bolnice. „Šljivančanin i Radić nisu krivi, zločine su počinili komandanti paravojnih jedinica koje smo uhapsili,“ tvrdi Dušan Mihajlović.
Ne zna se kako će reagovati pomenuti oficiri koji su inače u bekstvu. Njih su još 28. marta 1996. godine pred Haškim tribunalom, na javnoj raspravi o optužnici protiv pomenutih oficira, teretili zaštićeni svedoci čija su imena i danas nepoznata. Jedan od njih – gardista JNA – inače kurir, prvo kapetana Radića a potom majora Šljivančanina, tvrdio je pred sudom da je 20. novembra 1991. bio sa Radićem i Šljivančaninom u vukovarskoj bolnici i video kako ranjenike izvode na sporedan ulaz, tovare u autobuse i kamione i odvode u nepoznatom pravcu. Za zločin na Ovčari čuo je iste večeri od kolega, gardista Vidačeka i Petkovića. Oni su mu rekli da su svi odvedeni na Ovčaru pobijeni. Tužilac je pitao ovog svedoka da li mu je poznato da je bilo ko bio kažnjen zbog masakra na Ovčari. „Mogli su samo da budu nagrađeni“, odgovorio je svedok objašnjavajući da se kasnije vratio u Beograd sa svojom gardijskom jedinicom dočekan sa oduševljenjem i cvećem. „Inače, Šljivančanin je bio glavni za opsadu Vukovara“, zaključio je svedok.
Nisu svi koji su odvedeni na poljoprivredno dobro Ovčara streljani. Sticajem okolnosti, sedmorica zatočenika vratili su se u Vukovar pre nego što je počelo masovno ubijanje. Među njima Žarko Kojić i Dragutin Berghofer. Njih su prepoznali i izvukli njihovi srpski prijatelji iz Vukovara, dok je Vilim Karlović uspeo da uspostavi kontakt sa vojnikom JNA iz Rume koji se predstavio kao Ilija „Štuka“. On je urgirao kod svojih pretpostavljenih da Karlovića oslobode. Kojić, Karlović i Berghofer nisu videli masovno streljanje. Karlović je rekao pred sudom da je, čekajući na povratak u Vukovar, pred hangarom na Ovčari čuo buku teških mašina za koje je mislio da su tenkovi. Neki čuvar mu je objasnio da to buldožeri „kopaju rupe za ove u hangaru“.
Drugi svedok, takođe zaštićen, govorio je pred sudom da je uspeo da iskoči iz kamioneta koji je vozio civile na stratište u Ovčaru. Uspeo je da utekne, bežao je u pravcu Bogdanovca i kod Cerića naleteo na vojnike JNA. Bio je zarobljen i u avgustu 1992. razmenjen.
Svi svedoci saslušavani krajem marta 1996. opisali su na gotovo identičan način situaciju u bolnici nakon prestanka otpora i pada Vukovara. Pošto se raširila vest da će iz bolnice biti organizovana evakuacija, u njoj su se 18. i 19. novembra okupile mase civila iz vukovarskih podruma i skloništa, a među njima i vojnici koji su poskidali uniforme hrvatske vojske i pobacali oružje. Srpske paravojne formacije i vojnici JNA ušli su u bolnički krug 19. novembra, a sutradan ujutru je oficir JNA – koga su svedoci prepoznali kao majora Šljivančanina – izdao naređenje da se svi muškarci od 16 do 60 godina i svi „pokretni ranjenici“ izvedu iz bolnice. Oni su prvo bili odvedeni u kasarnu JNA „Petrova Gora“ i bili zadržani oko tri časa. „Za to vreme“, tvrdili su svedoci pred Tribunalom, „oficiri JNA, među kojima je jedan od svedoka identifikovao kapetana Radića, prozivali su pojedine zatočenike, odvodili ih do posebnog vojnog autobusa i teško ih prebijali.
Iz kasarne su zatočenici u konvoju autobusa odvođeni na Ovčaru i pred hangarima su morali da prođu kroz špalir vojnika i „četnika“ koji su ih tukli motkama, kundacima i štanglama, svedočili su preživeli Kojić, Karlović i Berghofer.
Ministar Mihajlović nije saopštio imena pohapšenih i osumnjičenih za zločin na Ovčari. Prema nekim saznanjima, u to vreme na Ovčari su bili pomenuti Vidaček, Ilija zvani Štuka iz Šida, Stanko Vujanović, bivši taksista u Vukovaru, a tokom rata komandant jedne vukovarske teritorijalne jedinice, radikal iz Smedereva Slaviša Pavlović i još nekoliko dobrovoljaca iz jedinice Srpske radikalne stranke kojom je komandovao izvesni civil zvani Kameni. Ujutru posle pogubljenja, dobrovoljac iz Smedereva je uz kafu i rakiju pričao: „Ubijali smo ih od pet popodne do jedan čas posle ponoći. Molili su, plakali i govorili da nisu pucali u naše…“ Takođe dobrovoljac, izvesni Ivica Andrić vadio je tog jutra iz džepova zlatan nakit i prstenje skinute sa ubijenih i delio svojim saborcima.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve