Intervju – Boris Dežulović, kolumnista i pisac

Samo je Tito umro na vlasti 1

foto: tanja draškić savić

Samo je Tito umro na vlasti

Pre tačno trinaest godina, recimo, u novembru 2007, "Večernje novosti" – pronađite negde taj broj – na naslovnoj su stranici kao glavnu temu najavile "Srbiju budućnosti 2020". "Godine 2020. Srbija će biti razvijena zemlja i članica Evropske unije", pisalo je u Večernjim, "prosečna plata biće 1.200 evra, penzije oko 500, a nezaposlenost će se smanjiti na svega pet odsto". Danas, u novembru 2020, Srbija je, kako vidite, ista kao 2007, samo gora. Nije to lepo čuti, ali trideset godina kasnije izvesno je kako su i Hrvatska i Srbija istorijski nepopravljivo propali projekti, i što pre to shvatimo, dulje ćemo živeti u nekoj koliko-toliko uređenoj evropskoj provinciji, pizditi na evropske elite, svirati klavir i pričati deci poučne priče o tome kako su naše krunjene glave završile na seoskim grobljima

Kada bi se birao najčitaniji i najpoznatiji kolumnista na prostorima bivše Jugoslavije, bila bi tu prilično žestoka trka, a pobednika bismo znali tek u foto-finišu. Ima tu sjajnih imena, čije zapise i razmatranja jedva čekamo da pročitamo. Ali kakav god žiri bio, ne bi mogao a da Borisa Dežulovića ne uvrsti u sam vrh. Dežulović je, zbog svog nepokolebljivog pera koje se iz dana u dan obračunava sa avetima ovih prostora, posebno popularan među onim "hardlajnerima" kojima je nacionalizam – s razlogom, svakako – crvena marama što ih izvodi iz takta i pojačava im lučenje adrenalina. A nacionalizam, ksenofobija, šovinizam, klerofašizam jesu opsesivne teme ovog Splićanina, rođenog 1964. godine, koji je u drugoj polovini dvehiljaditih živeo u Beogradu, a sada je mir pronašao u jednom malom mestu u srednjoj Dalmaciji, gde piše tekstove koji se šeruju po društvenim mrežama da se sve sija. I prepričavaju se po sedeljkama onih koji su uvek nekakva manjina.

Niko nikada nije proučio kakav se to splet zvezda, plima i oseka zadesio u Splitu kada je ovaj grad u kratkom roku, od četiri godine, uspeo da izrodi čuveni novinarsko-književni trojac poznat pod imenom Viva LuDež (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Boris Dežulović), koji je pokrenuo politički nedeljnik "Feral Tribune", list koji se rado čitao na prostoru cele bivše SFRJ. "Feral" je nastao iz satiričnog dodatka "Slobodne Dalmacije", a i kada je postao ozbiljan nedeljnik koji je pokretao baš ozbiljne teme, poput ratnih zločina i korupcije, nikada se nije odricao satire kao zaštitnog simbola. Ako ne možemo da pobedimo svet oko sebe, bar možemo da mu se smejemo!

Teško je pohvatati gde sve sada Dežulović piše, za koje portale, ali je svakako jedan od najznačajnijih autora zagrebačkih "Novosti", regionalnog N1 portala, kao i ljubljanskog "Dnevnika". Teško je pohvatati i za koga je sve pisao, a potom odustao od saradnje jer su ga kanili cenzurisati, na šta je on jako osetljiv. Poslednji takav slučaj desio se sa sarajevskim "Oslobođenjem", koje, posle više od sedam godina saradnje, nije objavilo jednu Borisovu kolumnu jer nije bilo zadovoljno činjenicom da on, kao, vređa islamska verska osećanja, i to na Ramazan. "Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika", napisao je tada Dežulović u oproštajnom tekstu za "Oslobođenje".

Boris Dežulović je autor značajnog broja knjiga, uglavnom zbirki njegovih kolumni. Ali, ima i dva romana. Jedan je naučnofantastični i u njemu putujemo u prošlost kako bi se likvidirao Adolf Hitler kao beba, i kako bismo se našli u brojnim etičkim dilemama vezanim za to smaknuće. Tu je i roman iz 2005. godine Jebo sad hiljadu dinara, satira iz bosanskohercegovačkog rata. Autor je i knjige angažovane poezije Pjesme iz Lore i razgovora sa legendarnim Miljenkom Smojom. Nedavno je objavio i zbirku tekstova Summa atheologieae. "Dežulović je na jednom mjestu sabrao cijelu kolekciju religiozno intoniranih gadosti: od ratova i ratnih huškanja, preko amoralnog slavljenja zločina, liturgijskog ispiranja mozga i biskupske crkvene hipokrizije", kazao je Viktor Ivančić na promociji ove knjige, objavljene krajem prošle godine ("Vreme" je već pisalo o ovom štivu).

"Etablirajući se kao nositelji nacionalnog identiteta – na takav način da je na kraju naših političkih pretpovijesti svaki Hrvat u Hrvatskoj katolik, da je svaki pravoslavac na području bivše Jugoslavije Srbin, a svaki, recimo, srpski musliman Bošnjak – jugoslavenske su konfesije po definiciji i nositelji nacionalističkih šovinizama. Stare su konfesije na ovim prostorima prethodile modernim – ovo ‘modernim’ shvatite vrlo uvjetno – nacijama, i ne samo da ne mogu biti amnestirane historijske odgovornosti nego su krive po svim točkama optužnice. Tamo gdje nema njihova izravnoga grijeha činjenjem, dakle riječju i djelom – a nema toga prostora mnogo – suštinski je još i veći i tragičniji njihov grijeh nečinjenjem, odnosno grijeh propustom. U strogo teološkom smislu, naime – ili me barem tako učio babin brat, dobri moj fra Ferdo – manji je grijeh djelovati nekršćanski nego ne djelovati kršćanski", rekao je u jednom intervjuu Dežulović povodom izlaska knjige Summa atheologieae iz štampe.

"VREME": Trideset godina je prošlo od izlaska prvog broja nedeljnika "Vreme". Možete li nam ukratko pojasniti šta se to u ove tri decenije desilo "na ovim prostorima"? Odakle smo to krenuli i gde smo došli?

BORIS DEŽULOVIĆ: Znam točno i odakle smo krenuli i gdje smo došli. "Vreme" je krenulo iz prostorija u Institutu društvenih nauka u Ulici Narodnog fronta, na sedmom katu. Kao mladi reporter, tada sam često bio u Beogradu, pa se dobro sjećam stare redakcije i telefonskih poziva bijesnih srpskih nacionalista koje bi uvijek preuzeo Pera Luković, pa predstavljajući se punim imenom i prezimenom, urlao na šupke i pozivao ih da slobodno dođu u Narodnog fronta 45, da ih on čeka u kafani u prizemlju. Onda bismo sjeli u taj kafić u prizemlju zgrade i čekali, ali nikad se nijedan nije pojavio. Trideset godina kasnije, redakcija odavno više nije na Andrićevom vencu, Ulica Narodnog fronta danas je Ulica kraljice Natalije, a "Vreme" se preselilo u Kosovsku. Šta se desilo u tih trideset godina? Desila se, hm, velikosrpska digresija: moj drug, slavni džez-pijanist Bojan Zulfikarpašić, koji je na vrijeme – dakle godinu-dvije prije "Vremena" – otišao u Francusku i danas živi u jednom divnom malom mjestu kraj Pariza, pričao mi je kako je, lunjajući po novom zavičaju na seoskom groblju, zaprepašten naišao na grob na kojemu piše "S. M. La Reine Nathalie de Serbie". Lijepa je to mala priča o vremenu: Bojan i Natalija završili su u francuskoj provinciji, kralj Bojan je danas najbolji džez-pijanist Evrope, po kraljici Nataliji se zove Ulica Narodnog fronta, Narodni front je završio u Kosovskoj, a oni šupci s telefona na narodnom frontu. Samo što danas, umjesto preko telefona, prijete preko Fejsa. Oni nemaju pojma gdje je grob srpske kraljice, ali znaju gdje je redakcija "Vremena". Sve se promijenilo, samo je "Vrijeme", kako vidite, ostalo isto. Da, "Vreme", pardon.

U jednom intervjuu, pre sedamosam godina, konstatovali ste da će Hrvatska "za 20 godina izgledati isto, samo gore". Pretpostavljam da se to odnosi i na druge zemlje nastale iz bivše Jugoslavije. Odakle taj pesimizam?

Nije to pesimizam, ja sam čak neizlječivi i neizliječeni optimist. Utoliko je i moja ocjena da će Hrvatska – i ostale zemlje nastale iz Jugoslavije – za dvadeset godina izgledati isto, samo gore, zapravo prilično hrabra i optimistična. Da sam pesimist, rekao bih da će izgledati mnogo gore, samo isto. To dakle nije pesimizam već realna projekcija, koju biste nešto manje aforističnu, ali znanstveno potkrijepljenu grafovima, jednako dobili da ste sve relevantne podatke ubacili u onaj moćni američki superkompjuter, Deep Blue ili kako se već zove. Sjetite se, uostalom, vedrog optimizma prije dvadeset godina, kad je nama umro Tuđman, a vama preživio Milošević, pa me onda pitajte odakle pesimizam. Prije točno trinaest godina, recimo, u novembru 2007, "Večernje novosti" – pronađite negdje taj broj – na naslovnoj su stranici kao glavnu temu najavile "Srbiju budućnosti 2020". "Godine 2020. Srbija će biti razvijena zemlja i članica Evropske unije", pisalo je u "Večernjim", "prosečna plata biće 1200 evra, penzije oko 500, a nezaposlenost će se smanjiti na svega pet odsto." Danas, u novembru 2020, Srbija je, kako vidite, ista kao 2007, samo gora. Nije to lijepo čuti, ali trideset godina kasnije izvjesno je kako su i Hrvatska i Srbija historijski nepopravljivo propali projekti, i što prije to shvatimo, dulje ćemo živjeti u nekoj koliko-toliko uređenoj evropskoj provinciji, pizditi na evropske elite, svirati klavir i pričati djeci poučne priče o tome kako su naše krunjene glave završile na seoskim grobljima.

Da li ste jugonostalgičar i šta ta reč danas uopšte znači?

Nostalgičan sam, kao i svako živo biće, prema djetinjstvu i mladosti. Da sam rođen i odrastao početkom dvadesetog vijeka, nazivali bi me austrougaronostalgičarem, kao što smo mi u familiji nazivali moju babu Katu. Prema Jugoslaviji kao državi osjećam tek malo davne ljutnje zbog onih najljepših i najboljih dvanaest mjeseci uzalud potrošenih u JNA u Gornjem Milanovcu i Svilajncu, koje joj do danas nisam oprostio. Široki pak val takozvane jugonostalgije, potpuno nekritične adoracije te propale države, mnogo više, naravno, govori o državama nastalim na pepelu Jugoslavije, nego o samoj Jugoslaviji. Malo što o tim nesretnim državicama govori rječitije od sjetne, tople nostalgije prema državi u kojoj je šećerna tabla bila zamjena za čokoladu, a Arkan plaćeni ubojica tajne policije.

Prošlo je 25 godina od završetka ratova u BiH i Hrvatskoj, a još uvek ovim takozvanim regionom vladaju manjeviše iste one političke i društvene elite koje su rat zakuvale i vodile. Da li je u pitanju slabost političkih alternativa ili su smernice naših društava tako ukrštene da se večito okrećemo ukrug?

To nisu tek smjernice naših društava – da je tako, lako bismo promijenili smjernice – već sam njihov smisao. Naše su takozvane države napravljene po mjeri i potrebama svojih elita, one nisu nastale historijskim procesom kakav je Evropa prošla prije dvije stotine godina, u nas je taj proces rekonstruiran istim povijesnim alatima, čak i istom devetnaestovjekovnom ikonografijom, kao maskom od jeftine štukature za nove predatorske elite. Nije te nove države stvorila narodna volja, već su te države i njihove elite stvorile novu narodnu volju, savršeni perpetuum mobile koji sam sebe generira. Te takozvane države nisu silom preuzete od nepismenih elita iz društvenog taloga, već su te elite napravile svoje privatne države: bez njih te države nemaju smisla ni razloga. Nazivi i programi stranaka su nevažni, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nijedna, primijetili ste valjda, ne dovodi u pitanje smisao rata, dakle smisao tih država. A sve do tada, posve je nevažno je li na vlasti Tadić ili Vučić, Tuđman ili Milanović. Zato sam, ponavljam, duboko uvjeren da tu nema popravka. Te su bijedne državice kao one automobilske krame i olupine kojima je popravak skuplji od novog auta.

U nekoliko navrata ste pisali o "manjem" i "većem" zlu u politici. Postoji jedan naš građanski sloj koji odbija da izađe na izbore, ili precrtava listiće, jer neće da bira "manje zlo"; on traga za "dobrim" u politici. Neki kažu da je u pitanju politička nepismenost i da se vazda, čak i u zemljama razvijene demokratije, glasa za "manje zlo". Kakav je vaš stav?

Ponosan sam na činjenicu da sam glasao na svim dosadašnjim izborima i da nijednom, ni jedan jedini put, nisam zaokružio kandidata HDZ-a ili SDP-a. Uvijek sam glasao "za", nikad nisam pristao na teoriju "manjeg zla" – što reče moj drug Vlado Matijanić, najmasovnije zlo svjesno počinjeno s predumišljajem – i moji su favoriti uvijek završavali između 0,8 i 2,2 posto glasova. Osim na predsjedničkim izborima između kandidata HDZ-a i SDP-a, na kojima sam preko glasačkih listića radosno poput djeteta flomasterom crtao nasmijane leteće kurce. Stotinu hiljada ljudi onda drekne na mene da je glas za dobre luzere bačen glas – ili još gore, glas za HDZ – i potom svojih stotinu hiljada glasova hladno daju SDP-u. Pa onda ja glup. Da smo ovih trideset godina ulagali u luzerske opcije od 0,8 do 2,2 posto, danas bi te opcije zajedno s kamatama sastavljale vladu. Ali dobro, neka sam ja glup.

Sećate se, u Srbiji je 2012. godine na izborima bio snažan pokret "belih listića". To su ljudi građanske orijentacije koji su precrtavali listiće da bi kaznili politiku Borisa Tadića, jer su razočarani. Onda smo dobili Tomu Nikolića i Vučića, i praktično izgubili pravo na slobodne i fer izbore. Kako danas, sa ove vremenske distance, gledate na pokret "belih listića"?

Ta teorija pretpostavlja da bi Srbija Borisa Tadića danas bila ona iz "Večernjih novosti", "razvijena zemlja i članica Evropske unije sa prosečnom platom od 1200 evra, penzijama od 500 i stopom nezaposlenosti od pet odsto". Zašto nakon svega vjerujemo da bi to bilo tako? Zato što je Tadić pristojniji i obrazovaniji od Vučića, zato što bolje igra basket jedan na jedan? Pa Tadićeva politika je bila u tanku dlaku ista kakvu bi tih godina vodio i pragmatični Milošević da je kojim slučajem preživio 5. oktobar. Odgovorno tvrdim: da je Tadić ostao na vlasti, to ne samo da bi tek malo odgodilo Vučića, nego bi taj Vučić bio još gori. Srpski izbori koji će nešto promijeniti neće biti oni između Tadića i Vučića, nego oni između srpske dogme i stvarnog života.

A kako da uopšte dobijemo te neke demokratske izbore na kojima će se moći slobodno birati, sada kada naprednjaci imaju svoju privatnu državu i kada sve kontrolišu?

Nije to ključno pitanje. Jednako je bilo i 2000, jednako je Milošević imao privatnu državu sa apsolutnom kontrolom, pa su ipak na kraju bili izbori na kojima je morao priznati poraz. To će biti, kad-tad, bilo je svaki put u povijesti, u cijeloj našoj historiji samo je Tito umro na vlasti. Ključno je pitanje drugo: što s tim slobodnim izborom. A ovaj put, nažalost, sve isto kao 2000. nije samo u Skupštini, nego i na trgu pred Skupštinom. A ako je slobodni izbor Srbije izbor između Vučića s jedne strane i Tadića, Đilasa i Obradovića s druge, onda džabe krečenje.

Kako god, nama u Srbiji Vučićev režim izgleda kao najjezivija mora. Neki će čak reći da ga je Srbija i zaslužila s obzirom na sva ona nepočinstva iza kojih je stajala tokom devedesetih. Kako vama, gledajući sa strane, izgleda Srbija danas? Ima li nade za nju?

Nema.

Prisustvujemo paradoksu koji prilično frustrira mnoge evropski orijentisane građane Srbije. Zapadne zemlje manjeviše otvoreno podržavaju Vučićev režim, koji se pritom surovo obračunava sa onim javnim ličnostima koje su bile simboli antimiloševićevskog otpora, borbe protiv nacionalizma i zagovornici evropskog puta Srbije. Da li taj čuveni Zapad ume da peva kao što su sužnji pevali o njem’?

Zapad je, naravno, glup, ali hajde, kad smo mi toliko pametni, da se stavimo u njegovu kožu. Jednom, prije dvadeset godina, sve je uložio u proturežimsku opoziciju, i što je dobio? Taj čuveni Zapad zanima samo famozna stabilnost, i Srbija nije jedina koja plaća cijenu te opsjene. Diktatori i tirani pritom su uvijek bolji partneri i poslušniji sluge jer imaju čime biti ucijenjeni.

U svojim tekstovima pokazujete izuzetan senzibilitet prema Bosni i Hercegovini, državi koja je daleko najviše nadrljala u ratovima devedesetih i koja i dandanas ne može da se konstituiše kao država. Hoće li se ona ikada iščupati iz čvrstog zagrljaja svojih suseda, Srbije i Hrvatske?

U historijskom smislu, Bosna i Hercegovina je u novoj podjeli imala teoretski najbolje šanse, jer se ideja o toj državi najmanje morala naslanjati na romantične državotvorne mitove na kakve su nasjeli Srbi i Hrvati. Njen je problem, naravno, što su te najbolje šanse bile ujedno i uvjerljivo najmanje. Ona posljednja, sićušna, propala je kad su Bošnjaci nasuprot Srbima i Hrvatima krenuli rekonstruirati svoj romantični državotvorni mit. A još je samo valjda makedonski smješniji od bosanskog.

Hajde da skočimo do Hrvatske. Više je od sedam godina prošlo otkako je Hrvatska postala članica EU. Što je Hrvatskoj donelo to članstvo? Da li se vreme meri pre i posle ulaska u EU?

Slabo se ovdje vrijeme uopće mjeri, a kamoli na vrijeme prije i poslije ulaska u EU. Da pitate Hrvate, malo tko bi i znao kad je Hrvatska primljena u članstvo. Sve ono čime su nas prije toga evroskeptici plašili – od pljačke nacionalnih resursa do gubitka državnog suvereniteta – Hrvati su, hvala na pitanju, obavili daleko prije nego što su uopće stali u red za Evropsku uniju, tako da je članstvo ispalo čisti plus: država im je jednako temeljito opljačkana i bolno nesuverena kakva je bila i prije, ali zato Hrvati barem u Pariz, Madrid ili Dablin idu s ličnom kartom i iluzijom slobodnog građanina. Najzad, to je ostala jedina iluzija slobode koja se fizički još uvijek može osjetiti kao stvarna.

Izmaknimo se na trenutak iz regiona i pogledajmo svet. Tu su Tramp, Džonson, Bregzit, Putin, Orban, ErdoganPotom, tu je porast ksenofobije, rasizma, nacionalizmaNeki vele da su to signali koji ukazuju da se bliži smak sveta. Kako se vama sve to čini?

Napisao sam više tekstova na tu temu. U najkraćemu: više od pola stoljeća omiljena zabava mislećeg svijeta bilo je zajebavanje svog retardiranog rođaka iz ranih tridesetih, koji i pored svih jasnih znakova nije prepoznavao kamo srljaju Evropa i čovječanstvo, a danas ni sam – pritom s bolnim i još živim iskustvom tridesetih – ne prepoznaje iste te znakove niti kad mu neonom blješte u oči. Brodovi s izbjeglicama plutaju tako pred zabranjenim lukama kao brodovi sa Židovima tridesetih, u Budimpešti označavaju nekatoličke kuće baš kao nekoć židovske, nacisti ulaze u parlamente, naoružani vigilanti traže migrante, po ulicama premlaćuju i ubijaju crnce, muslimane i homoseksualce, pola zapadnog svijeta najozbiljnije vjeruje da planetom vlada sekta bogataša pedofila, najvećom svjetskom vojnom silom vlada psihopat s dijagnozom, slobodari napadaju doktore i medicinske sestre, te Molotovljevim koktelima gađaju infektološke institute, a mi se i dalje smijemo kako debili 1933. nisu prepoznali jasne znakove da svijet ide u pizdu materinu.

Za kraj nekoliko pitanja o medijima. Kao neko ko redovito prati medijska i politička gibanja u ovim našim zemljama, možete li da nam kažete vaše mišljenje o srbijanskim tablodima i uopšte ovdašnjim medijima, koji su u ovakvom obliku verovatno endemska pojava? Kakvo je društvo u kojem mediji koji svakodnevno na najdrastičniji način krše novinarski kodeks i gaze elementarnu pristojnost, konstantno proganjaju ljude i crtaju im mete na čelupredstavljaju medijski mejnstrim?

To nije medijski mejnstrim, jer ne zadovoljava osnovni preduvjet: da je medij. Kad bi to bili mediji, onda bi medijski mejnstrim zapravo bili Fesbuk, Tviter i Instagram, daleko utjecajniji od svih srpskih tabloida zajedno. Možemo, naravno, razgovarati o tome, možemo zaključiti i to kako se pojavom interneta klasična definicija medija korjenito mijenja, i kako društvene mreže jesu novi mediji. Do tada, srpska tabloidna naplavina smeća nije medij, ali jest mejnstrim još gori od medijskog – onaj društveni. Odgovor na pitanje kako je to moguće dao sam još na početku: ti se mediji nisu nametnuli kao mejnstrim, Srbija je naprosto zamišljena i koncipirana kao kič država u kojoj će tabloidi, rijaliti-programi i turbo-

-folk biti i dominantna estetika i dominantni društveni diskurs. Zemlju Srbiju – uz dužno poštovanje vašem lijepom jubileju – ne objašnjava "Vreme", Srbiju objašnjava Baka Prase.

Kako danas gledate na legendarni medijski projekat "Feral Tribune"? Da li je taj list mogao opstati? Odnosno, šta smo iz njegovog gašenja mogli naučiti?

"Feral Tribune" pripada prošlosti, on je izlazio dok je to imalo smisla, da ga ima i danas, vjerojatno bi još izlazio. Zaboga, mi o smislu i historijskim lekcijama "Ferala" govorimo u vremenu i zemlji u kojoj je 2020. godine moguće napraviti veliki intervju o sudbinskom historijskom času Srba i Hrvata, a da se nijednom riječju ne spomene katastrofalna pandemija koja će zauvijek promijeniti cijeli svijet. O čemu bi, jebiga, taj "Feral" danas pisao, a da to Hrvate i Srbe zaista zanima?

U pravu ste, ne smemo izostaviti tu dosadnu pandemiju, o kojoj svi rekoše ponešto. Kažete da će ona promeniti svet. Kako će ga promeniti?

Bit će, naravno, isti, samo gori.

Iz istog broja

O odlasku i povratku

Grad vs nešto manje

Vladislava Vojnović

Intervju – Jelena Lengold, književnica

Ovo je moj izbor

Sonja Ćirić

Vreme i generacije

Od optimizma do straha od sutra

Jovana Gligorijević

Specijalno za »Vreme«

Gde cvetaju ruže?

Srđan Valjarević

1990–2020 – Od pisaćih mašina do 5G mreže

Troskok u naučnu fantastiku

Ivan Ivanji

Živorad Vasić, potpredsednik Delta holdinga

Sava Centar je vredan, ali ne i profitabilan

 

Tri decenije višestranačke Srbije

Ruženje parlamentarizma i demokratije

Zora Drčelić

Pomalo lično i veoma nostalgično sećanje na FK »Vreme« (1994–2008)

„Čelzi“ iz Mišarske

Ivan Mrđen

Neka vrsta redakcijske hronike

Pet adresa »Vremena«

Ivana Milanović Hrašovec

Prvi broj »Vremena« izašao je 29. oktobra 1990. godine

»Vreme«, nedeljnik novog talasa – prvih trideset godina

Milan Milošević

Dragoljub Žarković (1951–2020)

»Vreme«, prvih deset godina

Dragoljub Žarković

Povratak »Borata«

Borat u Beloj kući

Teofil Pančić

In memoriam – Grujica Spasović (1950–2020)

Bejbi, nema problema, rešićemo

Ivan Mrđen

Intervju – Danijel Server

Vučić neće priznati Kosovo

Slobodan Kostić

Intervju – Rambo Amadeus

U muzici se laganje ne zamera

Zorica Kojić i Dragan Ambrozić

Esej s povodom – 30 godina »Vremena«

Zašto je baš batler ubica… i čemu uopšte batleri?

Teofil Pančić

Kratka kultura sećanja

Kontekst nastanka »Vremena«

Tamara Skrozza

Listanje reporterske beležnice

Vučić je, po sebi, literatura

Dragan Todorović

Intervju – Miloš Vasić

Ono što ostaje

Jelena Jorgačević

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu