Hugo Prat, čovek koji je najviše doprineo da strip počne da se shvata kao umetnost, autor čije je delo usrećilo više ljudi nego bilo koja ideologija, rođen je u Riminiju (Italija) 15. juna 1927. Godine. Danas bi napunio 95 godina
„Životni put Huga Prata bio je do te mere neobičan da je znao da će mu svaki novinar, poistovećujući ga sa njegovim najpoznatijim junakom, postaviti isto pitanje: ‘Da li ste vi Korto Malteze?’. No, Pratov život nadilazi njegovo monumentalno delo, koje na prvi pogled izgleda kao plod čiste fantazije“, piše Momir Turudić u tekstu „Ko je taj Korto Malteze?“ objavljenom u „Vremenu“ 2011. godine.
„Detinjstvo mu je proticalo u Veneciji, bio je okružen porodičnim predanjima koja su dolazila iz engleskih, italijanskih, jevrejskih, španskih, turskih korena. Rastao je među mladim i ‘nimalo čednim’ tetkama, vaspitavao ga je i ujak, mornar i avanturista; porodicu su više od zvaničnih religija privlačile jeresi, ezoterija, kabala. ‘Sudbina Pratovih počiva negde izvan granica i razlika po rasi, religiji i jeziku’, govori Hugo Prat o svom poreklu. Kasnije će reći i da nijedna od četiri majke njegovo šestoro dece ne govori isti jezik, da nijedno od njegove dece nema njegovu nacionalnost, a da nijedno njegovo unuče ne govori italijanski.
Sa deset godina je otišao u Etiopiju, tadašnju Abisiniju, gde mu je otac radio u vojsci. Tamo uranja u čudesni svet Afrike, druži se sa lokalcima, uči amharski. ‘U svoje priče ubacujem sve sa čime sam dobro upoznat: putovanja, žene, rat’, kaže Prat. Rat je prvi put upoznao u Etiopiji, kada su se oko ove zemlje borili Italijani, Englezi i domaći borci za nezavisnost. Od juna 1940. do marta 1941. Prat je u vojnoj jedinici mladih fašista. Prepešačio je čitav rog Afrike, učestvovao u borbama.
Rat opisuje i kao veliko životno iskustvo koje mu je omogućilo da shvati naličje politike i ideologije, besmislenost raznih nacionalizama i imperijalizama, krhkost i kratkotrajnost ljudskog života. ‘Imao sam prijatelje sa obe strane i jedini princip koji sam sledio bio je da ta prijateljstva nikada ne izneverim’, kaže Prat.
U Italiju se vratio 1943. godine. Menjao je vojske i uniforme, svestan da su priče o tome da se muškarac postaje u ratu budalaština, već da je heroj ‘osoba koja uspeva da se suoči sa nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela’.
Od juga Afrike do Severne Amerike
Počinje da crta stripove, putuje po Italiji i Evropi uživajući u danima ‘lude mladosti’ usred posleratnog haosa. Umalo nije završio u Legiji stranaca, učestvuje u demonstracijama sa radnicima i studentima, ne zbog ideoloških razloga, već zato što uživa u opštem metežu, u kome je postojala veća mogućnost da upozna neku devojku.
U Argentinu je otišao 1949. i ostao tamo trinaest godina. Radio je kao crtač stripova, igrao tango, svirao po vozovima odeven u kostim sa gavranovim perjem i pačjim kljunom. Po odlasku iz Argentine 1962. godine, osam godina nominalno je živeo u Veneciji i radio za dva italijanska časopisa, ali je stalno odlazio na duga putovanja, dovodeći do ludila svoje urednike koji nisu nikada znali da li će se vratiti. Putovao je svuda, od Laponije do juga Afrike, širom Evrope, Južne i Severne Amerike.
Traganje kao religija
Mada je 1967. objavio ‘Baladu o slanom moru’, u kojoj se prvi put pojavljuje Korto Malteze, tri godine kasnije, sa 42 godine, bio je bez posla i nepoznat široj javnosti. Ali, slava je došla pošto je počeo da crta epizode Korta Maltezea za časopis ‘Pif’, koji je izlazio u Parizu. Sledila su priznanja širom sveta. O njegovom delu, zasnovanom na neverovatno širokom, mnogostrukom obrazovanju i svemu što je u životu prošao, napisane su desetine doktorata.
Prat je pred kraj života govorio: ‘Ne žalim ni zbog čega…. Moj život je bio predivan, ispunjen iznenađenjima i zadovoljstvima. U životu me usmeravala intelektualna radoznalost.’ Svojom religijom naziva – traganje. ‘Tragam za istinom, ali znam da je nikada neću otkriti u celosti… Zato ne verujem religijama. Svako ko je uveren da poseduje istinu je potencijalno opasan.’
Jednostavan, ali nikada banalan, na pitanje: ‘Šta je potrebno da neko učini kako bi postao čovek?’, Prat odgovara: ‘Promišljati stvari, suočavati se sa problemima, preuzimati odgovornost, nastaviti sa svojim radom ili sa onim što se započelo, čak i kada okolnosti tome više ne pogoduju…’“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!