Pojačani napori da se haški optuženici privedu pravdi zasad proizvode samo kolateralnu štetu
MESTO JOŠ JEDNE KOLATERALNE ŠTETE: Porodična kuća Lukića u Garči
U nedelju, 18. aprila, rano izjutra, pripadnici specijalne policije Republike Srpske provalili su u porodičnu kuću Lukićevih u naselju Garča nadomak Višegrada. Specijalci su bili u potrazi za Milanom i Sredojem Lukićem, beguncima od Haškog tribunala, ali su zatekli samo trećeg brata Novicu, poljoprivrednog inženjera zaposlenog u lokalnoj hidroelektrani. Novica taj susret nije preživeo: dobio je četiri metka u grudi, dva u ruku i jedan u nogu. Policija je u saopštenju nakon incidenta saopštila da je Novica pružao otpor i da je ubijen u razmeni vatre sa specijalcima. Njegova udovica Ružica, pak, kaže da su komandosi razvalili vrata i odmah počeli da pucaju na Novicu, koji je u pidžami stajao na hodniku. Dan kasnije, osmorica specijalaca RS koji su učestvovali u akciji uhapšeni su i stavljeni u pritvor do okončanja istrage. Tako su se, umesto Milana i Sredoja, u zatvoru našli oni koji je trebalo da ih hapse, i to je nesrećan bilans akcije koja je bila opisana kao „dosad najozbiljniji napor policije RS na hapšenju lica koja potražuje Haški tribunal.“
Da stvar bude gora, Novica Lukić je nastradao nepunih mesec dana nakon sličnog neuspelog pokušaja hvatanja Radovana Karadžića, u kome je takođe bilo civilnih žrtava. Britanski specijalci su u zoru prvog aprila eksplozivom razneli vrata crkve u centru Pala i pri tom teško povredili sveštenika Jeremiju Starovlaha i njegovog sina Aleksandra. Baš kao i u slučaju Lukić, očevici tvrde da raciji nije prethodio nikakav poziv na predaju, a glavna razlika je što otac i sin Starovlah nisu nastradali od vatrenog oružja već od udarnog talasa eksplozije koji ih je bacio na zid, i što nikakve istrage protiv Britanaca neće biti. U svakom slučaju, od Karadžića nisu našli ni traga.
EKSTREMNEPREDRASUDE: Oba pokušaja privođenja haških begunaca imaju iste taktičke karakteristike i iste političke uzroke i posledice. Najpre, u oba slučaja su korišćene specijalne jedinice i u pokušaj hapšenja se išlo uz krajnje mere predostrožnosti, znači pod pretpostavkom da su begunci na oprezu, naoružani i spremni na žestok otpor. U oba slučaja, ispostavilo se da pomenuta lica uopšte nisu bila na očekivanom mestu, to jest da su obaveštajni podaci Britanaca, odnosno policije RS, bili pogrešni. Inače, ima neke ironije u tome da je engleski izraz za krajnju predostrožnost „extreme prejudice“, što se kod nas često prevodi kao „ekstremna predrasuda“. U ova dva slučaja, ispada da su Starovlasi i Novica Lukić zaista stradali od posledica nečijih predrasuda, odnosno duboko uvreženih pretpostavki koje nemaju realnu podlogu.
NEZAVRŠENA PRIČA: Rekonstrukcija zločina u Sjeverinu RTVB92
U stvari, obe neuspešne akcije rezultat su velike žurbe civilnih i vojnih staratelja Bosne da pohvataju osumnjičene za ratne zločine. Ta žurba nije postojala tokom većeg dela osmogodišnjeg gazdovanja međunarodne zajednice u Bosni. Setimo se da je nakon Dejtonskog sporazuma NATO odlučno odbijao da se prihvati tog posla, tvrdeći da mu to nije mandat; tek nakon upornog insistiranja iz Haga deklarativno je prihvaćeno da vojnici SFOR-a treba da hapse lica sa poternica, ali samo ukoliko slučajno naiđu na njih. U retke izuzetke spadaju likvidacije Sime Drljače u Prijedoru 1997, i Dragana Gagovića u Foči 1999. Oba slučaja, inače, bila su vezana za sasvim lokalne okolnosti, i bila su izuzeci, a ne pravilo u obrascu ponašanja SFOR-a.
Odgovor na pitanje zašto je međunarodnoj zajednici odjednom stalo da učini nešto što je godinama izbegavala je dvojak; jedan aspekt se tiče NATO-a, a drugi Tribunala. Naime, NATO tokom ove godine treba da preda mandat vojnim snagama Evropske unije, a izgledaće krajnje neprijatno ako pre te primopredaje ne uspe da pronađe Karadžića. Drugi problem je što bi po planu Saveta bezbednosti Tribunal za nekoliko godina trebalo da se zatvori, a to neće moći da uradi ukoliko se veoma brzo ne steknu uslovi da se Karadžiću i Mladiću sudi, jer se pretpostavlja da će suđenja trajati godinama. Obojica su, sem toga, vezani za proces Miloševiću, od koga zavisi kredibilitet Tribunala i, posredno, Saveta bezbednosti UN-a. Rezultanti ovog dvostrukog nestrpljenja su opisani događaji na Palama i u Višegradu.
RADžAIHAJDUCI: Naporedo sa upotrebom specijalnih snaga, visoki predstavnik za Bosnu Pedi Ešdaun pojačao je politički pritisak na rukovodstvo bosanskih Srba da se aktivno uključio u lov na Karadžića i ostale. Koristeći svoja široka ovlašćenja (neki ugledni zapadni analitičari upoređuju Ešdauna sa radžama koji su u doba britanske imperije vladali Indijom), obustavio je finansiranje Srpske demokratske stranke iz budžeta Bosne i Hercegovine zbog navodne podrške Karadžiću. Zapomaganja iz SDS-a da su oni odavno isključili svog osnivača Radovana iz stranke i da ne znaju gde je nisu pomogla, kao ni činjenica da je SDS i danas ubedljivo najjača stranka u RS. Drugi Ešdaunov potez, ranije ovog meseca, bila je smena načelnika Generalštaba Vojske RS generala Cvjetka Savića i šefa Sekretarijata Vlade RS za odnose s Haškim tribunalom Dejana Miletića, koje je označio odgovornim zato što su „vlasti RS sistematski opstruisale rad Komisije za istraživanje događaja u Srebrenici“. Iako ove smene naizgled nisu bile direktno vezane za hvatanje Karadžića i Mladića, izvori iz Banja Luke kažu da je Ešdaun najavio sličnu seču u vrhu Ministarstva unutrašnjih poslova RS ukoliko hitno ne počnu da postupaju po pitanju haških poternica. Nesrećna intervencija u Višegradu upravo je rezultat ovih pretnji.
Za sada, izgleda da kombinacija finansijskog, političkog i vojnog pritiska proizvodi rezultate suprotne namerama. Kada je reč o obustavi finansiranja SDS-a, mnogi primećuju da ova stranka ima dobro razvijenu strategiju samofinansiranja kroz kontrolu formalno privatnih firmi u vlasništvu njenih funkcionera, i da se samo delimično finansirala iz budžeta. Sarajevski analitičar Senad Slatina lucidno je primetio da bi Ešdaun naneo teži udarac SDS-u da im je poslao revizore i finansijsku policiju. Ovako, Ešdaun je samovoljnom odlukom nacionalistima napravio reklamu koja će se sigurno odraziti na rezultate lokalnih izbora na jesen.
Rezultati neuspelih akcija na Palama i u Višegradu takođe će doneti političke poene patriotskom bloku u RS, kao i nacionalistima u Srbiji. Teorije zavere i sladostrasno naricanje nad mučeništvom Starovlaha i Lukića već su postale deo izborne kampanje. I najzad, svaki neuspešan pokušaj hvatanja Karadžića i ostalih samo nadograđuje mit o njima kao savremenim hajducima koji prkose nadmoćnom dušmanu.
Zbog svega toga, lovci na ratne zločince trebalo bi da temeljno preispitaju svoju dosadašnju strategiju i razmisle gde su omanuli. U najmanju ruku, trebalo bi utvrditi ko je kriv za pogrešne obaveštajne procene o mestu boravka Karadžića i Lukića i da li su te greške rezultat nečije namere. U suprotnom, svaka buduća akcija bilo SFOR-a bilo lokalne policije preti da se završi tragedijom, a svaka tragedija dovešće do pogoršanja političke situacije. Predrasude i pucnji u pomračini u svakom slučaju nisu način na koji se ovakvi problemi rešavaju.
Ko je Milan Lukić
Milan Lukić, rođen 1967, postao je poznat široj javnosti nakon otmice putnika iz voza u Štrpcima 27. februara 1993, kada je najmanje devetnaest putnika, mahom Muslimana, izvedeno iz voza i ubijeno u Višegradu. Lukić, komandant jedinice Osvetnici, koja je izvela ovaj zločin, bio je iste godine uhapšen u Srbiji, ali je ubrzo potom prebačen (ko bajagi izručen) u Republiku Srpsku, nakon čega ga je Radovan Karadžić odlikovao. Lukić je takođe odgovoran i za sličan zločin nad putnicima autobusa u mestu Sjeverin u oktobru 1992. Za ovo drugo delo prošle godine je pred Okružnim sudom u Beogradu u odsustvu osuđen na dvadeset godina zatvora.
Čitav niz godina Lukić je proveo kao ugledan građanin Višegrada gde je otvorio kafić, a često je prelazio u Srbiju gde ga niko nije dirao. Međutim, nakon što ga je Haški tribunal 1998. optužio za zločine protiv čovečnosti počeo je da se povlači iz opticaja, mada su ga donedavno povremeno viđali u Višegradu i u Srbiji.
Haška optužnica protiv Lukića i njegovog starijeg brata Sredoja ne pominje otmice u Štrpcima i Sjeverinu, ali se bavi pokoljem nad višegradskim Muslimanima početkom bosanskog rata. Između ostalog, Lukići se terete da su u junu 1992. zatvorili 65 civila, među kojima je bilo žena i dece, u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici. Nakon što su ih pretresli do gola i uzeli im novac i nakit, Lukić je u kuću podmetnuo zapaljivu bombu, dok je Sredoje stajao ispred kuće i pucao na one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozor. „Povici i vrisak ljudi u kući mogli su se čuti još otprilike dva sata nakon što je započeo požar. Svi ljudi zaključani u kući, osim njih šestoro, izgubili su život. Žrtve su ili poginule u požaru ili su pobijene iz vatrenog oružja. Među žrtvama je bilo nekoliko male dece i beba, i 46 članova jedne porodice“, kaže se u optužnici.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.