Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda
Koliko god događaji u Makedoniji izgledali dramatično u očima Makedonaca i njihovih komšija, stiče se utisak da glavni zapadni mediji tek sada počinju ozbiljnije da ulaze u tu priču. Jedan od razloga za to je što je u većini medija još od kraja kosovskog rata zavladao tzv. balkanski zamor (Balkan fatigue). Urednici su stekli utisak da su njihovi čitaoci, koji su proteklih deset godina bili izloženi poplavi izveštaja iz jugoslovenskih ratova, jednostavno prezasićeni vestima sa Balkana, i da ne žele više ništa da čuju o tome. Vesti, a naročito loše, nisu hteli da čuju ni šefovi diplomatija zapadnih zemalja, pa su i oni učinili sve što su mogli da ovu krizu, koja je dobrim delom posledica njihovih brljotina, nekako strpaju pod tepih. Sada je, međutim, jasno da se problemi neće rešiti sami od sebe, pa Makedonija konačno ulazi u fokus.
To medijsko izoštravanje ne ide, međutim, ni brzo ni lako. Mnogi novinari sa terena ranije su izveštavali sa Kosova, poneki i iz Bosne, i neki su iz tog iskustva nešto naučili, a neki nisu. Oni koji nisu naslepo primenjuju obrasce sa Kosova, držeći distancu prema makedonskoj vlasti i često bez rezerve prihvatajući tvrdnje „pobunjenika“. Tako je Si-En-En, na primer, neposredno nakon napada UČK-a na makedonsku policiju javio da su u okolini Tetova izbili „etnički sukobi“, mada su uz ogradu dodali da makedonski zvaničnici „tvrde da je na policiju otvarana vatra“. Reč „terorizam“ praktično se ne pominje, mada iz toga ne treba izvlačiti neke dalekosežne zaključke jer se taj termin čuva za „domaće“ teroriste. Tako se recimo baskijska ETA svuda označava kao „separatistička“, a samo u španskim medijima kao „teroristička“; slično važi i za IRA-u. Kod Amerikanaca su stvari nešto jasnije: tamo postoji zvanična lista terorističkih organizacija koju sastavlja Stejt department, a novinari se ustežu da organizacije koje nisu na tom spisku nazovu terorističkim mahom iz straha da bi mogli biti tuženi pred američkim sudovima. Pošto UČK, UČPMB, „Ilirida“ i ostali koji ovih dana pretenduju da prošire Kosovo nisu na toj listi (a usput budi rečeno nije ni IRA), nema svrhe očekivati da se terminologija promeni.
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda, pa se u pokušajima da se to rastumači ponekad javljaju veoma nategnute interpretacije. Tako je, na primer, inače obično pouzdan Bi-Bi-Si ilustrovao početak pobune „miksovanjem“ svežih izveštaja sa nekoliko meseci starim prilogom o albanskom tinejdžeru koga je pretukla policija, ne naglašavajući da je reč o događaju starom nekoliko meseci. Oko tog izveštaja se u Makedoniji prošle nedelje podigla silna prašina, a Vlada je poslala zvaničan protest direktoru firme. Najdalje je, međutim, otišao „Vašington post“, čiji je novinar, nakon druženja sa „naoružanim ljudima“ u okolini Tetova, stekao utisak da je njihov glavni politički zahtev otvaranje srednjih škola na albanskom jeziku (osnovno i visoko obrazovanje već imaju). Ovo su, međutim, samo ekstremni primeri, i većina stranih kolega iskreno se trudi da u skladu sa mogućnostima izvešava objektivno.
Drugo je pitanje zašto zapadni zvaničnici od samog početka obilaze Makedoniju kao mačka oko vruće kaše, mada se i tu u poslednje vreme ponešto menja. Zanimljivo je da reči „albanski ekstremisti“ (kao termin nešto negativniji od „pobunjenik“ ili „ustanik“) u poslednje vreme češće rabe političari (na primer Šreder i Džordž Robertson) nego novinari. Ruski ministar spoljni Ivanov bio je sasvim u pravu kada je rekao da je razlika između ekstremista i terorista u tome što ekstremisti nisu nužno i ubice, ali je još uvek teško očekivati da Zapad, koji je Albance deset godina gledao kao žrtve, gotovo mučenike, za kratko vreme počne da ih vidi kao opasne bundžije. Ono što bi za Makedonce, kao uostalom i za sve ostale u regionu, moglo da bude važno jeste da je taj proces počeo, i da je, posle svega što se u poslednje dve godine dogodilo, nepovratan.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve