Da li je globalno informisanje u svom savremenim tehnološkim formatima zapečatilo sudbinu kratkotalasnog radija i da li je koncepcija takvih programa zrela za ropotarnicu istorije
Kada je u martu 1935. godine u Kraljevini Jugoslaviji započelo emitovanje programa za inostranstvo bio je to odgovor na propagandu rastućeg fašizma u Evropi, nešto slično što je BBC (British Broadcasting Company) već radio. Onda je došao rat, a posle su se snimali ratni filmovi i u mnogima od njih postoji scena kako okupirano stanovništvo, u potaji krišom, čuči oko radio aparata i pomno sluša vesti sa fronta o napredovanju savezničkih snaga. Tada je to kod nas bilo poznato pod imenom Radio London. Slušao se tokom okupacije i program Radio Jugoslavije koji je emitovan iz grada Ufa na reci Ural. Biće da je već tada postavljana scena za ono što će doći posle oslobođenja, a posebno u vreme Hladnog rata, kada je i etar bio poprište ljute borbe za svaku ljudsku dušu.
PREPOTENCIJA: Radio, još bez premca
Svetski servis BBC, Radio Moskva, Glas Amerike (VOA), Radio Slobodna Evropa (RFE), Radio Frans internasional (RFI), Dojče vele (DW) tek su neke od takvih radio stanica, ali su u Srbiji i državama ex-Jugoslavije najpoznatije. Svaki od ovih programa bio je jasno profilisan, precizno usmeren, rečju kreirali su ga s velikom pažnjom timovi eksperata kako bi što pouzdanije postigli cilj – svojom „istinom“ pobediti „istinu“ onog drugog. Znake navoda možete i obrisati, nećete pogrešiti. Amerikanci su prvi shvatili da se pravi efekat ne može postići ako je sve pomešano u jednom loncu pa su za politiku i „rat u etru“ koristili RFE, a za promovisanje „vrednosti američkog života i kulture“ koristili talase VOA. Ovaj program bio je naročito popularan među beogradskom mladeži posle Drugog svetskog rata iz prostog razloga što su tu mogli da čuju najbolje američke džezere, Elu, Sačma, Benija Gudmena… Ostale mejdžore uglavnom je interesovala samo politika pa se nisu ni trudili da povuku sličan potez. A politika je bila ne oštra, nego đon do đona, pesnica do pesnice, teške reči su se koristile neštedimice, pogotovo kad su lideri/diktatori bili u pitanju, pa je većina ovih radio-stanica u mnogim zemljama imala tretman „državnog neprijatelja“.
Rušenje komunizma postao je prioritet većine pomenutih radio-stanica, a od pedesetih godina pa do pada Berlinskog zida pre dve decenije, kako se povećavao broj disidenata u zemljama „iza Gvozdene zavese“, mnogi od onih koji su uspeli da pobegnu iz zemalja „socijalne pravde i jednakosti za sve“, postali su autori priloga ili redovni učesnici programa ovih radio-stanica. Kod nas je možda najpoznatiji opus književnika Borislava Pekića čija su Pisma iz Londona, naizgled obične priče o britanskoj svakodnevici, a u stvari suptilni i literarno briljantno napisani eseji govorili više o situaciji u državi iz koje je otišao, bili nezaobilazno štivo za većinu mladih intelektualaca „šezdesetosmaške provenijencije“. Pa ipak, bar kada je o Srbiji reč, politička oštrica se vremenom tupila kako je raslo „kreditirano blagostanje“ građana, a mirnu površinu političke bare samo bi ponekad ustalasao pokoji „intelektualni eksces“, dok je tema o „demokratiji Zapadnog tipa“ bila rezervisana uglavnom za književne časopise koji su decenijama bili „čuvari vatre“.
Dolazak Slobodana Miloševića na vlast, posebno njegov zaokret ka nacionalizmu, bio je dovoljan povod da se vatra rasplamsa. Smene urednika, progon „nepodobnih“ novinara i dovođenje „lojalnih kadrova“, rečju oštra kontrola medija označila je i početak „renesanse“ kratkotalasnih programa (Short Wave). Tada se prvi put dogodilo da neke od pomenutih radio-stanica počnu da koriste i priloge ili izveštaje novinara iz zemalja za koje emituju program. Vlast je tada smislila i naziv za njih – „strani plaćenici i domaći izdajnici“. Ono što je bila jedna od odlika i možda najveća vrednost programa i emisija pomenutih radio-stanica, posebno u doba raspada zemlje i ratova u ex-Jugoslaviji, bila je velika količina, kvalitet i kredibilnost informacija od kojih neke nikada nisu mogle da se čuju u vestima zvaničnih radio-stanica. Rečju, kratki talasi su ponovo bili u modi. Međutim, paralelno je tekao proces furioznog tehnološkog napretka – sateliti, kompjuteri, digitalizacija… Sve to kao da je nagoveštavalo sumrak kratkih talasa, čak do te mere da su mnogi proizvođači radio-aparata izbacili SW opciju iz ponude svojih proizvoda. Ipak, politički događaji su pokazali, u nekim zemljama Evrope pogotovo, da je taj potez bio ne samo preuranjen, već i potpuno pogrešan. Ne samo zbog toga što je svakoj, pa i demokratski izabranoj vlasti svojstveno da poneke stvari gurne pod tepih, što je po defoltu vest par excelance za programe iz inostranstva na jeziku zemlje za koju emituje. Rečju, dok je politike biće i specijalizovanih programa čije programe kontrolišu i finansiraju velike države poput Amerike, Rusije, Kine, Engleske, Francuske…
I na kraju, čak i letimičan pogled na spisak jezika na kojima se prave programi, na primer Svetskog servisa BBC, jasno pokazuje gde je sve usmeren politički interes vlade te zemlje pa je spremna da finansira redakciju, novinare, dopisnike, tehničare, rečju sve koji učestvuju u pravljenju programa na tom jeziku. Ako vas ne mrzi, uzmite kartu sveta pa zaokružite područja koje pokrivaju emisije na albanskom, arapskom, izeri, bangla, burmanskom, karipskom, francuskom, kineskom, hauza, hindu, indonežanskom, kinjarvanda, kirundskom, kirgiskskom, makedonskom, nepalskom, paštu, persijskom, portugalskom (obe varijante, evropska i latinoamerička), ruskom, srpskom, sinhali, somalijskom, španskom, svahili, tamilskom, turskom, ukrajinskom, urdu, uzbečkom i vijetnamskom. Zašto sam nabrojao sve ove programe? Pa, iz jednostavnog razloga što u pojedinim delovima pomenutih zemalja nisu videli ni miš od kompjutera, niti imaju u rečniku prevod reči „digitalizacija“. Radio, nezamenljiv i superioran kakav jeste po svojim medijskim karakteristikama (malo „radijske prepotencije“ prosto mooooram da pokažem), biće još dugo osnovni, a ponegde i jedini način za plasiranje informacija. Kratki talasi najdalje stižu, nema tačke na kugli zemaljskoj do koje ne mogu da dobace. Baš kao što to mogu i politike velikih, ali i malih zemalja, prvih zato što žele da šire uticaj, a malih uglavnom zbog toga što žele da saopšte drugima „pravu istinu o sebi“.
Internacionalni radio Srbija
Posle završetku Drugog svetskog rata program ove radio-stanice, tada Radio Jugoslavija, emitovan je na talasima Radio Beograda kao deo zajedničkog programa. Samostalna firma osnovana je dekretom tek 1977, a program je startovao godinu dana kasnije, februara 1988. godine. Kratkotalasni predajnik i emisioni stub bili su u Bijeljini, a kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini kompletna tehnika prebačena je u Stubline kraj Beograda. Avioni NATO-a su 1999. uništili i glavnu zgradu i sve predajnike i emisione stubove. Po prekidu agresije i potpisivanja Kumanovskog sporazuma oprema je obnovljena i od tada do danas Internacionalni radio Srbija emituje program i na kratkim talasima, ali i ostalim frekvencijama koje šalju preko satelita. Jezici na kojima se obraća slušaocima su engleski, francuski, nemački, ruski, španski, arapski, albanski, grčki, italijanski, mađarski, kineski i, naravno, srpski. Od 2001. godine broj zaposlenih je smanjen za više od sto, pa danas ovaj program koji se emituje 24 sata pravi oko 150 novinara, prevodilaca, tehničara i ljudi koji opslužuju internet sajt. Internacionalni Radio Srbije finansira se iz budžeta, ali je upravo zbog toga njegova budućnost neizvesna. Rasprave treba li Srbiji državni radio ili ne, u toku su. Ovu vrstu dileme nisu imale neke države iz okruženja, Hrvatska na primer, koja zbog imidža u svetu, ali i zbog brojne dijaspore na svim kontinentima o ukidanju „kratkih talasa“ uopšte ne razmišlja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!