Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Poštovao je zatvorska pravila, jeo zatvorsku hranu, mirno šetao kad je to bilo predviđeno, a tokom retkih kontakata sa zatvorskim službenicima (s njim je obično šetao samo upravnik) raspitivao se o kompleksu u Bačvanskoj, pričao o vremenu, svakodnevnom životu... Hag i svoj slučaj nije pominjao
Izlazak Slobodana Miloševića iz zgrade Centralnog zatvora protekao je kao i njegov skoro tromesečni boravak na tom mestu – mirno, bez ikakvog skandala. Čak ni viši službenici CZ-a nisu mogli da naslute šta će se dogoditi u četvrtak 28. juna – taj dan bio je, prema njihovim rečima, „sasvim miran, nije bilo nikakvih nagoveštaja nečeg bitnog“. Nešto uzbudljiviji bili su prethodni dani u Bačvanskoj ulici: još pre donošenja Uredbe savezne vlade o saradnji sa Tribunalom, „svi su bili uzmuvani“ kao da je „nekoliko ljudi bilo upućeno u nešto, dok smo mi ostali naslućivali šta bi to nešto moglo da bude“. Činjenica da su i zatvorski službenici vest o izručenju bivšeg predsednika saznali preko medija zaista upućuje na zaključak da su za postupak primopredaje bili zaduženi samo upravnik i nekoliko stražara. Dvadeset osmi jun bio je izuzetno miran i u dvorištu Centralnog zatvora. Za razliku od prethodnih dana, kad je u krugu bilo mnogo policije uz obavezni vodeni top, tog popodneva nije bilo nikog – pripadnici MUP-a pojavili su se tek pošto je objavljena prva nezvanična informacija o izručenju bivšeg predsednika.
Nešto pre 18 časova, upravnik CZ-a Dragan Blanuša ušao je u Miloševićevu ćeliju i obavestio ga da ide u Hag, da bi ovaj mirno, praktično bez reči, spakovao svoje stvari i pozdravio se sa čuvarima. Zatvorski krug napustio je oko 18.05 naočigled nekolicine okupljenih novinara koji nisu ni pretpostavljali da bi bivši predsednik mogao da otputuje u običnoj „marici“. Čaršijom su osim ove verzije kružile i dve druge koje naš izvor iz CZ-a kategorično demantuje: prema prvoj, Milošević nije želeo da napusti ćeliju, držao se za rešetke i vikao: „Ovo je moja zemlja!“, nakon čega su primenjena „sredstva prisile“. Prema drugoj, upravnik i čuvari morali su (zbog mogućih burnih reakcija) da lažu bivšeg predsednika da ga u stvari vode na VMA, sve dok mu i samom nije postalo jasno gde ide. Obe verzije kontradiktorne su sa Miloševićevim ponašanjem tokom boravka u zatvoru. Po svemu sudeći, on je bio više nego primeran zatvorenik: poštovao je zatvorska pravila, jeo zatvorsku hranu, mirno šetao kad je to bilo predviđeno, a tokom retkih kontakata sa zatvorskim službenicima (s njim je obično šetao samo upravnik) raspitivao se o kompleksu u Bačvanskoj, pričao o vremenu, svakodnevnom životu… Hag i svoj slučaj nije pominjao.
Jedini pomen nečega što bi ličilo na skandal pojavio se u medijima – dobro obavešteni izvori tvrdili su da je bivši predsednik od svojih bližnjih tražio da mu donesu otrov, a tu informaciju pominjali su ovih dana i zvaničnici Tribunala. Izvori „Vremena“ iz CZ-a tvrde da ne veruju u tako nešto jer je Milošević delovao izuzetno staloženo i nije ličio na osobu koja bi uopšte razmišljala o samoubistvu: „Izraz lica, gestikulacija, sve je upućivalo na to da se on zaista ne oseća krivim za bilo šta i da je uveren da će pravda pobediti.“
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve