Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Pink i "Informer" nacrtali su metu na leđima našoj novinarki Tamari Skrozzi. Bagatelisanje ili odmahivanje rukom na ovu činjenicu ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primer kukavičkog i nedostojnog držanja
Objašnjavati vlasnicima Pinka i „Informera“ što su novinarski integritet, hrabrost i profesionalnost, dokazano je uzaludan posao. Glavni postulat njihove uređivačke i, posebno, poslovne politike predstavlja pokorno i ponizno sasluživanje svakog sa mrvicom moći, a pogotovo – i to do potpunog poništenje vlastite ličnosti i elementarnog morala – onoga u čijim je rukama cjelokupna vlast u zemlji. Tako, između ostalog, izmamljuju predsjednikove osmjehe i glađenje po obrazu; tako dobivaju reklame, kredite, opraštanje poreza, povlaštene poslove, beskonačni niz beneficija, limuzine, sendvič i pivo; tako, zapravo, govoreći o drugima da su plaćenici i rade protiv interesa zemlje, najbolje pričaju o sebi samima. Drugačije ne znaju, niti mogu.
Nego, pređimo na stvar: u nečem što isključivo Dragan J. Vučićević može nazvati gostovanjem na televiziji, a Željko Mitrović TV prilogom, napadnuti su prošle nedjelje na bijedan i puzav, ali krajnje opasan način, naša novinarka Tamara Skrozza, CRTA i „Vreme“. Ukratko: mi smo po ko zna koji put nazvani „Miškovićevom novinom“, CRTA praktično proglašena za filijalu CIA, a Tamari su bukvalno nacrtali metu na leđima. Najprije ju je Vučićević označio kao osobu koja za račun Miroslava Miškovića preko „Vremena“ i američke ambasada upravlja nevladinom organizacijom CRTA, a onda je TV Pink emitirao prilog u kome je istrgnuta iz konteksta njena izjava u staroj satiričnoj emisiji i – da sve bude još ogavnije – rečenica izgovorena upravo na protestu posvećenom obrani dostojanstva profesije („Novinari ne kleče“). Zajedno sa nemuštim off-om, sve skupa je, valjda, trebalo pokazati kako je Tamara ostrašćena, neobjektivna, prostakuša, neprijatelj naroda i države, izdajnica… To su iz dana u dan do iznemoglosti ponavljali.
Treba li sad da Tamari eksplodira bomba na simsu kao Dejanu Anastasijeviću; treba li da je mučki, kao Teofila Pančića, premlate metalnom šipkom dva mamlaza u gradskom autobusu; treba li da prođe još mnogo gore u skladu sa brojnim primjerima iz „naše novije istorije“, uključujući Olivera Ivanovića? Jer, uvijek postoji gomila „kompletnih idiota“ – sve i da se izuzme nešto mnogo gore i zloslutnije – spremnih da za blagonakloni osmjeh i to metaforičko pivo i sendvič, pokažu kako se „rješavaju problemi“ i „obračunava“ sa „izdajnicima“, „ostrašćenim mrziteljima“ svoje zemlje i njene vlasti, pogotovo kada su žene. Za njih ono što im se servira na Pinku i u „Informeru“ (ali i u drugim srodnim režimskim medijima) ima status dnevne zapovjedi i to je jedini smisao priloga u kome je – da još jednom ponovimo – Tamari nacrtana meta na leđima. Bagateliziranje ili odmahivanje rukom na ove činjenice ne predstavlja ništa drugo do saučesništvo ili, u najboljem slučaju, primjer kukavičkog i čovjeka nedostojnog držanja.
Čitaocima „Vremena“, a ni cjelokupnoj javnosti ne treba objašnjavati tko je Tamara Skrozza. O tome svjedoči impresivni kvalitet njenog dugogodišnjeg novinarskog rada, istrajno zalaganje za slobodu izražavanja, neumorna borba za vladavinu prava, demokratska i civilizacijska dostignuća… Svjedoče, vala, i prestižna priznanja – nagrada „Jug Grizelj“ 2016. za najviše domete u istraživačkom novinarstvu u službi razvijanja prijateljstva među ljudima i uklanjanja granica među narodima; nagrada „Ličnost godine“ za 2016. koju dodjeljuje misija OEBS a u Beogradu; nagrada „Osvajanje slobode“ 2017. za afirmaciju principa ljudskih prava, pravne države, demokracije i tolerancije u društvu. Nema Tamara mnogo od ovog, a pogotovo ništa ni izdaleka nalik na životni stil Mitrovića, Vučićevića i njima sličnih. Uz stalni stres, materijalne probleme i svakodnevnu neizvjesnost, jedino što joj je izabrani profesionalni put donio jeste satisfakcija da svoj posao radi odlično, pošteno, časno i, nadasve, hrabro.
Ipak, sad kada znamo tko, kada, kako i gdje, ostaje ono prokleto pitanje – zašto?
Prvi prilog na Pinku uslijedio je samo dan nakon što je CRTA – gdje je Tamara članica upravnog odbora – predstavila analizu izvještavanja medija prije početka zvanične kampanje za beogradske izbore, iz koje se vidi nejednaka zastupljenost vlasti i opozicije, odnosno sve naznake funkcionarske kampanje. Zato je – pošto je riječ o prvom neizvjesnom izbornom ciklusu od 2012. – napravljen planski osmišljen korak u zastrašivanju. A kako brutalna lična difamacija čini glavni element ovog oprobanog i uigranog mehanizma, Tamara Skrozza se našla na nišanu. Jer, kad ona – priznata kao jedan od najboljih poznavalaca medijske situacije u Srbiji i osoba poznata po profesionalizmu i hrabrosti – doživi ovu vrstu napada, što drugi mogu očekivati ukoliko dignu glas protiv mogućih manipulacija voljom građana i zloupotreba? Ništa drugo, osim da im kao i Tamari nacrtaju metu na leđima.
I na kraju – hoće li nas zastrašiti i ušutkati?
Poznam dobro Tamaru, sve nas ostale u „Vremenu“, a i mnogo ljudi u CRTI. Nikad im neće uspjeti. No pasaran.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve