Dokument – Foto-monografija »Iza sedam logora«

Pozornice za puštanje krvi 1

NIKO NE ZNA KOLIKO JE NA OVOM MESTU UBIJENO LJUDI: Višegradska ćuprija

fotografije: hrvoje polan

20. 2. 2019. / 19.56

Pozornice za puštanje krvi

"Ukoliko su domovi kulture u socijalističkoj Jugoslaviji, između svega ostalog, bili i terenski institucionalni punktovi namijenjeni oživotvorenju ideje ‘bratstva i jedinstva’, u ratu kojim je bivša država zdrobljena oni su poslužili kao mjesta za kategorično razvrgavanje bratstva. Danas, lišeni obilježja koja bi upućivala na kakvu-takvu katarzu i podrazumijevala barem minimalne geste pijeteta prema žrtvama, oni vegetiraju kao spomenici razbratnosti" —Viktor Ivančić

Postojao je izgovor da to "nismo znali" ili da su to nečije izmišljotine i da je sve samo propaganda. Doduše, možda stvarno i "nismo znali" sve, jer duh negacije i uništenja života, duh pakla koji je na ovdašnjim ratnim područjima devedesetih suvereno vladao, histerično je kasnije zatrpavan bagerima baš kao i masovne grobnice tih godina. Koliko zaista "ne znamo" o logorima, na primer, Keraterm i Omarska? Znamo li o njima približno onoliko koliko smo učili i naučili o strahotama Aušvica i Jasenovca? Ili o ulogama gimnazija i sportskih dvorana u nekad mirnim gradićima, koji su se u vihoru etničkih čišćenja preko noći pretvarali u lokalne centre najmonstruoznijih tortura, pokolja i silovanja. U šta su se na zaraćenim područjima pretvarali domovi kulture, ti soc-realistički objekti prosvetiteljstva narodnih masa iz vremena bratstva i jedinstva, koji su i u najvećim zabitima nicali kao pečurke, i u koje je lokalno stanovništvo godinama išlo na predstave, priredbe, na probe ili na šahovski turnir?

Pozornice za puštanje krvi 2

Uzimajući kao temu pre svega domove kulture, ali i zaštićene nacionalne spomenike i muzeje, kao jedan segment i kao filter kroz koji se promatra put od "obnovljenih" nacionalnih kultura do ratnih zločina, foto-monografija "Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina" daje informativan, dokumentovan i razuđen odgovor. Zajednički su je pripremili splitski novinar, urednik i pisac Viktor Ivančić, beogradski novinar istraživač Nemanja Stjepanović i zagrebački foto-reporter Hrvoje Polan. Izdavač je nemačka organizacija Forum ZFD u Srbiji, a kao mesta izdavanja navode se Beograd, Zagreb i Split. Od programske direktorke Foruma ZFD Nataše Govedarice saznajemo da je deo tiraža već u prodaji i u Hrvatskoj i u Srbiji, i da se posle zagrebačke premijere, beogradske promocije, potom i novosadske, planira i dalje predstavljanje knjige po nekadašnjoj Jugoslaviji.

Po istoj onoj zemlji u kojoj se pred sam njen raspad, pod okriljem promene društvene paradigme, sa fetišom kulture u prvom planu, kako piše Viktor Ivančić u knjizi, rađao novi imperativ, projekat "obnove" nacionalne kulture. Trebalo je odstraniti tuđe reči iz vlastitog jezika, uništiti knjige na tuđem pismu, zabraniti nepoželjnu muziku i filmove, proterati umetnike koji "nam" nisu potrebni, ukloniti nepouzdane kadrove iz kulturnih institucija, nabraja Ivančić. "Projekt se oslanja na sve raspoložive oblike organiziranog nasilja kojima će se iz ‘naše’ eliminirati zadnji ostaci tuđinske kulture, kako bi se ona na taj – i samo na taj – način zaista ostvarila kao najvrijednije autohtono blago i temelj nacionalne duhovnosti. Kvalitativna verifikacija projekta mjeri se veličinom počinjena pomora. Uništavanje postaje središnji stvaralački čin. Jedina kreacija je likvidacija. Zaista: što je drugo ideja o ‘obnovi’ nacionalne kulture nego predodžba o sveobuhvatnom etničkom čišćenju na kulturnome planu? Iza spiritualnog zanosa u pravilu se krije kvalitetan malj. (…) Tek u domu kulture pretvorenom u logor i mučilište taj veličanstveni koncept doživljava svoje puno ostvarenje."


UTOPIJA I BRUTALNOST

Mapiranje "kulturologora" odvija se u knjizi kroz tri faze tj. koncepta. Jedan čine fotografije Hrvoja Polana, iskusnog fotografa ratnih i društvenih zbivanja, koji u ovim svojim fotografskim zapisima, i onda kad isprva deluju hladno monumentalnim, ne ostavlja ni najmanje mesta neutralnosti. Njegov fotografski "ugao", "simbolični detalj" ili "perspektiva" zapravo magnetski uvlače u zlokobnost svakog ciljanog objekta. Stari most u Višegradu, danas srpski turistički centar u Bosni, na Polanovoj fotografiji kazuje nešto drugo – možda poslednji prizor koji je žrtva ugledala, ili je to njen poslednji strah i agonija pred simbolom veličanstvenosti života.

"Verovatno nikada neće biti precizno utvrđeno koliko je ljudi tokom rata u Bosni i Hercegovini ubijeno na Starom mostu u Višegradu", piše u faktografskom delu knjige pod nazivom "Kulturologorski vodič", čiji je autor Nemanja Stjepanović. "Na most su dolazili crvenim pasatom otetim od jedne Bošnjakinje, zaustavljali su ljude, proveravali njihov identitet i, ako utvrde da su Bošnjaci, pucali bi u njih i tela bacali u Drinu. (…) Očevici tvrde da je jednog junskog dana 1992. Lukić sa još nekoliko ubica na mostu za svega 20 minuta ubio 49 Bošnjaka. (…) Među žrtvama je bilo staraca, dečaka, žena, pol i uzrast ubicama nisu bili bitni, već samo njihova imena." Stjepanović za svaki mapirani objekat, a reč je o 23 logora i zatočeništva, hronološki iznosi činjenice – na osnovu sudskih presuda i arhiva – o tome kad i kako je objekat nastao, čemu je služio, a završava u opisu mučenja i zverstava počinjenih u njemu. Tvrđava u Travniku, tvrđava u Kninu, muzička škola u Zenici, bioskop u Glogovcu (na Kosovu), Zagrebački velesajam – Paviljon 22, domovi kulture u Pilici, Vrpolju, Palama, Prnjavoru, u Milićima, u Buzić Mahali, u Dalju, u Rudom, u Vitezu, u Trnopolju i mnogi drugi postajali su tokom rata centri zlostavljanja i etničkog čišćenja.

Sponu između kulturnog dobra i zverskog zločina i njihovu fenomenološku isprepletenost uočava i analizira Viktor Ivančić, u delu knjige pod nazivom "Spomenici razbratnosti". Povezujući uzroke i posledice, kaže kako se u domovima kulture "uz pozornicu i puštanje krvi privedenim žrtvama, obavlja ritualno poništenje izvorne svrhe, zabijanje glogova kolca u samu ideju emancipacije što ga je izgradila, ali i radikalan obračun s jučerašnjicom, i to u karakteristično ovdašnjoj pozi suočavanja – kada ti se vlastita prošlost ukazuje kao strana kultura." Da li time što ubijaš i siluješ žrtvu na mestu "kulture", ubijaš i siluješ sâmo to mesto, pita autor i dodaje: "Ako su domovi kulture bili elementi utopijskoga zamaha jugoslavenskog socijalizma, u devedesetima oni postaju žarišta distopijske brutalnosti".


ČELOPEK I KERESTINEC

Dom kulture Čelopek nalazio se na periferiji grada Zvornika. Između maja i jula 1992. u njemu su se odvijala zlostavljanja i ubistva zatočenika, jedna od najstrašnijih tokom celog trajanja rata u BiH. Nakon srpskog osvajanja grada, dom kulture Čelopek postao je logor za Bošnjake. Hapšeni su i privođeni, danima izgladnjivani, tučeni gvozdenim šipkama, lancima i buzdovanima, ubadani noževima, terani da jedni druge šamaraju dok ne izgube svest, vezivani su za automobile i tako vučeni po putu. No, specifičnost Čelopeka, kao i ponekih drugih domova kulture kao logora, bila je u bestijalnom trudu mučitelja da ostanu "dosledni" prvobitnoj nameni objekta. Imitirali su nekada izvođene kulturno-umetničke priredbe. Formirali su "zbor", imali su "dirigenta", tu je i "šaptač", a tu je i "publika" sastavljena od 175 muškaraca "koja postupno nestaje, umirući najprije od straha dok čeka svoj red za ‘nastup’ na bini, a zatim i doslovno skončavajući, u najgorim mukama". Žrtve su izvođene na binu, a na njih je pucala "publika" sa balkona, ili "neko" kroz otvor za kinoprojektor. "‘Teatar okrutnosti’", kaže Ivančić u knjizi, "bio je utoliko svirepiji što je u većoj mjeri insistirao na scenskoj dosljednosti. (…) Sam objekt sa svrhom koja je u njega nekoć upisana – dom kulture – tako je postao dodatno oruđe torture, jedno od priručnih sredstava za nanošenje boli."

Najbrutalnije iživljavanje tek je sledilo. Bio je Bajram, 11. jun 1992. godine. U knjizi, u objavljenoj zabelešci iskaza zaštićenog svedoka B-1461 na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu piše: "Jednom prilikom Repić je pozvao sve očeve i sinove među zatočenicima da se postroje na bini, naredio im da se skinu do gola, a onda ih je prisilio na međusobni oralni seks. Zatim je odabrao još nekoliko parova među zatočenicima i naredio im da učine isto, tako da je na bini – prema svedoku – bilo ukupno 8 do 10 parova. Posle izvesnog vremena naredio im je da jedni drugima odgrizu polne organe. Jednom zatočeniku koji je to odbio Repić je nožem odsekao polni organ i naterao ga da ga pojede. Zatim je nekolicini zatočenika zabadao nož u grudi, bedra i druge delove tela. A onda je počeo nasumično da puca po njima. Tog dana je, prema iskazu ovog svedoka, ubijeno 20 i ranjeno još najmanje toliko zatočenika. Među ubijenima bio je i njegov otac."

Pozornice za puštanje krvi 3
GORE OD NAJJEZIVIJEG HORORA: Dvorac Kerestinec

Kroz Vojno-istražni centar Lora u Splitu i njegovu dvoranu za kulturne događaje, prema procenama, prošlo je bar 1100 srpskih logoraša, a ubijene su desetine njih. Popis metoda mučenja primenjivanih na zatočenicima Lore skoro je nemoguće kompletirati, piše Nemanja Stjepanović. "Poljski telefon", međutim, zvala se tamošnja najozloglašenija metoda, a značila je priključivanje ljudi na izvor indukovane struje, usled čega su trpeli nesnosne bolove, gubili moć govora i svest. U grofovskom dvorcu Kerestinec, na pola puta između Zagreba i Samobora, srpski zarobljenici su, osim stalnim batinanjima, bili izloženi neopisivom seksualnom nasilju i ponižavanju. Terani su da laju kao psi, da pasu travu, da polno opšte i međusobno i sa stražarima, mučeni su električnim palicama, drvenim i gumenim penisima. Muškarcima su odsecani prsti, nekim ženama bradavice. U logoru je do zatvaranja u maju 1992. uvek bilo od 60 do 100 srpskih zarobljenika, prvenstveno civila, a postojao je i ženski deo logora gde su zatočenice silovane, mučene strujom i primoravane da se pred stražarima skidaju i plešu.

Pozornice za puštanje krvi 4
KULTURA NE OSLOBAĐA: Trnopolje

Dom kulture u prijedorskom selu Trnopolje svojevremeno je podigla omladina dobrovoljnim radom, i do 1992. on je bio stecište mladih, u njemu su prikazivani filmovi i održavane priredbe i probe KUD a "Bratstvo". Od trenutka kada je postao deo kompleksa zatočeničkog centra Trnopolje, kroz njega je prošlo najmanje 23.000 ljudi nesrpske nacionalnosti. U avgustu 1992. na planini Vlašić ubijeno je oko 200 zarobljenih muškaraca, većinom izvedenih iz Trnopolja. I pored svakodnevnih maltretiranja, premlaćivanja i silovanja, za zlostavljanje u Trnopolju se "računa" da je bilo manjih razmera nego u Omarskoj i Keratermu, takođe logorima za nesrbe.


KULTURA ZLOČINA

Jablanički okrug u BiH danas je popularno odmorište gde se, pritom, može videti i konstrukcija slavnog mosta iz Drugog svetskog rata i posetiti obližnji Muzej "Bitka za ranjenike na Neretvi". U muzeju je stalna postavka koja čuva sećanje na ovu bitku, na tadašnje naoružanje, uniforme, vojnu opremu i prizore iz 1943. godine. Jedino ni u tragovima nema podsećanja na to da je na 50. godišnjicu od završetka Bitke na Neretvi, 1993, ovaj muzej postao zatočenički centar za hrvatske civile i vojnike koje je uhapsila Armija BiH. Kroz muzej kao objekat za mučenje prošlo je više od 350 Hrvata, među njima i deca i stari. Hranu su dobijali jednom nedeljno, ponižavani su na najgore načine, terani da ljube hrvatsku zastavu a potom njome davljeni. Teška premlaćivanja, silovanja, prisilni rad i ubistva zatočenika ovog muzeja, danas srdačno otvorenog za sve posetioce, deo su istorije o kojoj u njemu nema ničega.

Pozornice za puštanje krvi 5
ZATIRANJE U SVAKOM SMISLU: Zgrada sa lokalima sagrađena na mestu doma kulture Čelopek

"Ni na jednome od objekata što su ovdje fotografski zabilježeni", piše Ivančić u knjizi, "ukoliko se nalaze na državnome teritoriju strane koja je delegirala zatvorske čuvare, zlostavljače i ubojice, nije postavljeno bilo kakvo obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve." Tako na zidu Muzičke škole u Zenici, logore za Srbe i Hrvate, stoji tabla na kojoj piše: "Ova je škola renovirana od strane turske brigade IFOR-a". Ispred doma kulture u Trnopolju "podignut je spomenik u ime onih koji su ubijali, s prijeteći raširenim kamenim orlovskim krilima". Ivančić piše da je "slična memorijalna psovka" postavljena i pred kapijom Lore u Splitu, a to je spomenik zapravo glavnim akterima zločina. U domu kulture u Vitezu, gde su Hrvati zatvarali i zlostavljali Bošnjake, danas su smeštene kancelarije HDZ-a. Dok je na mestu stravičnog Doma kulture u Čelopeku, koji je srušen, izgrađena nova stambena zgrada u čijem prizemlju su danas apoteka, kockarnica i prodavnica.

Socijalistički domovi kulture, piše Viktor Ivančić, simbolički su zatrti kao vražji talog prošlosti: "Dežurni dželati nisu ubijali i satirali samo ‘proklete neprijatelje’, pripadnike omražene etničke grupe, već i mjesta na kojima je organizirana njihova smrt ili krajnje poniženje. Poput Bošnjaka prisiljenog da pjeva četničke pjesme ili Srbina prinuđenog da stupa uz ustaške koračnice, ti su prostori odzvanjali vlastitom negacijom, jezovito srozani na nivo svoje suprotnosti." Pukim "preoravanjem" mesta zločina, ti prostori koji su danas tako "normalni" i zaboravljeni, pa iako su nekome od koristi ili za divljenje, postali su ujedno i puka negacija

nas samih.

Iz istog broja

Intervju – Boško Obradović

Ovi da odu, deca da nam se vrate

Slobodan Georgijev

Grip u Srbiji

Nije toliko strašno

Biljana Vasić

Pruga gradi nas

Eksplozivni koktel neodgovornosti

Radmilo Marković

Vojni beskućnici

Bahatost Vulinovih saradnika

Davor Lukač

Lični stav

Izdvajam mišljenje

Ivan Ivanji

O knjizi "Iza sedam logora"

Pretvorba jednog vuka, ili – teror kulturom

Teofil Pančić

Aleksandar Vučić u Šapcu

Došao, govorio, otišao

Nenad Kulačin

Orašac – Naš Dan državnosti

Šubara, kokarda i premijerka

Dragan Todorović

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu