U ime Republike Hrvatske

“Povratak na grbaču”

Svetozar Karan iz Korenice otkriven je dve godine po povratku u Hrvatsku u nameri da se "hrvatskom narodu ponovo popne na grbaču" i dobio je 13 godina zatvora od Županijskog suda u Gospiću. Pošto su dokazi za navodni zločin protiv čovečnosti ispali nekako klimavi, sud se uhvatio "usudbenih povjesnica" i ostalih učenja pokojnog Franje Tuđmana, pa je presuda tako i ispala

Neposredno posle operacije Oluja i svoje čuvene vožnje "vlakom slobode" od Zagreba do Knina, pokojni predsednik Hrvatske Franjo Tuđman objasnio je u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji" kako je sa Slobodanom Miloševićem i Dobricom Ćosićem razmatrao "humanu razmjenu" stanovništva i teritorija, ali je iz toga ispalo da se "odigralo ovo što se odigralo i, bez obzira na osobnu tragediju tih ljudi, rezultati će biti pozitivni, jer će se izbjeći uloga Srba u Hrvatskoj kakva je bila od turskih vremena do danas".

Nije poznato da li je Svetozar Karan (53 godine) iz Korenice bio upoznat s tom izjavom dr Tuđmana, s obzirom na to da je u to vreme pobegao glavom bez obzira u društvu još nekih 180.000 Srba iz Hrvatske. Ali, sve i da je to pročitao, teško da bi napravio neku vezu između tih "turskih vremena" i zle sudbine koja ga – ispostavilo se – čeka. Tu sudbonosnu vezu objasniće mu Županijski sud u Gospiću 30. jula ove godine u obrazloženju presude kojom je prvostepeno osuđen na 13 godina zatvora zbog dva krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Na to obrazloženje, inače remek-delo pravnog uma sudije Branka Milanovića i njegovog veća petorice, vratićemo se kasnije.

Svetozar Karan iz Korenice, po svemu što se zna sasvim običan Ličanin, bio je 1991. mobilisan kao dotadašnji rezervni milicionar RSUP-a Hrvatske u miliciju Krajine. Onda je prekomandovan u vojnu policiju Srpske vojske Krajine (1994–1995); zapalo ga je da drži kontrolne punktove, patrolira i stražari gde treba, pa i u zatvoru za ratne zarobljenike u selu Frkašiću. U avgustu 1995. Karan beži u Srbiju sa ostalim Srbima koji nekako nisu poverovali Tuđmanovim pozivima da ostanu u Hrvatskoj; da je bio u pravu svedoče, razna groblja onih koji su poverovali. U oktobru 2000. godine Svetozar Karan dobija hrvatska dokumenta i vraća se u Korenicu, gde mu je sve što ima i što je pošteno zaradio kao ugostiteljski radnik. U Korenicu se vratio bez problema i bez problema tamo živeo sve do 30. oktobra 2002, kada je pozvan na informativni razgovor u policiju i lišen slobode. Optužen je za prebijanje i maltretiranje ratnih zarobljenika u dva navrata: 1991. i 1994.

INDIREKTNO DIREKTNO: Tu su se i pojavili problemi u izvođenju dokaza. Karan je, naime, kao rezervni policajac radio u smenama na kontrolnim punktovima i retko je zalazio u policijsku stanicu gde su – po optužnici – bili prebijani dvojica hrvatskih policajaca 1991. Oštećeni nisu bili sigurni da ih je Karan tukao, štaviše kažu da ne znaju ko je to bio. Po Karanovoj priči, koju su neki svedoci i potvrdili, stanje u stanici policije bilo je haotično i razni Kninjani su zabave radi tukli zatvorenike. Ključ od zatvora imali su dežurni stražari i oni su po nahođenju i savesti čuvali zatvorenike. Karan je od kraja 1991. bio u četi vojne policije, prvo u Korenici, a zatim od 1994. na položajima na Kozjanu. Bio je čak raspoređen i u artiljeriju (o kojoj ništa nije znao), da bi na kraju završio u tom Frkašiću kao povremeni dežurni u zatvoru. Tvrdi da nije tukao nikoga, opisuje kako je bio odeven i navodi vremena kada je tamo boravio. Izjave svedoka koje su mu išle u prilog odbačene su sa veoma tankim razlozima: da kako se sećaju da baš on nije bio tamo ili onamo, a ne sećaju se ko je sve bio? Pa se iz okolnosti da nije bio na Plješevici zbog snega izvodi zaključak da je bio u Korenici i tamo – a šta bi drugo? – tukao ratne zarobljenike. Ima tu još bisera logičkog razmišljanja: iz okolnosti da je jednog od oštećenih video kroz prozor, zaključuje se "indirektno" da je on tukao baš tog čoveka. Termin "indirektno" je inače najčešće pominjan u obrazloženju. Poverovalo se i svedoku koji je sve vreme tvrdio da je stalno bio u nesvesti u zatvoru, ali "indirektno" zna da ga je "Karan tukao". "Indirektno" proizlazi da je Karan kriv i iz iskaza nekoliko svedoka koji su u to vreme bili u zatvoru u Korenici, "mada se svjedoci ne sjećaju poimenično osoba koje su ih tukle". Iz činjenice da ih je tuklo više osoba izvodi se, "indirektno" dakako, zaključak da mora biti da je i Karan bio tu, čim ih je više osoba tuklo, pak je sud "na nedvojben način utvrdio" da je optuženi učinio krivično delo. "Istina", kaže sud, osam svedoka je "pokušalo ukazati da optuženik nije bio u Frkašiću u kritično vrijeme", navodeći gde su ga sve viđali tada, ali sud toj osmorici nije poklonio poverenje. Za razliku od tih osam, dvojici je sud poverovao – jer su imali dokumentaciju o povredama za koje nisu najsigurniji ko ih im je naneo.

Ključni razlog što sud nije prihvatio odbranu optuženog i iskaze svedoka u njegovu korist "jednostavan je": naime, dok je jednom od svedoka optužbe postavljao pitanje, a ovaj ga prekinuo, Karan je "povišenim tonom rekao svjedoku Nikoli Nikoliću ‘Ćut’ dok ja govorim!’, pa je tako proradila zapovijedna osobina optuženika". Ta "zapovijedna osobina" Svetozara Karana izgleda da ga je ukopala, jer sud u obrazloženju navodi da iz okolnosti da je jedan svedok "bio sav u strahu" proizlazi da je još 13 svedoka bilo u strahu Božjem od zapovijednog Karana, pak da ne smeju da kažu istinu od tog straha, jer je on – čim uliva takav strah – sigurno bio neki strašno važan oficir i zapovednik, makar sada bio u pritvoru i pod stražom Republike Hrvatske i makar bio samo stariji vodnik u miliciji.

ONESVEŠĆENI SVEDOCI: Koliko je važan bio Svetozar Karan vidi se iz obrazloženja presude: "Potvrda o vremenu kada je optuženik bio na vježbi u Stanici javne bezbjednosti Korenica, ukazuje da je on onaj koji je od početka pokušao spriječiti Hrvatski narod da odluči o svojoj slobodi" itd. Okolnost da je na tu vežbu bio pozvan naredbom tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske Slavka Degoricije (HDZ) ovde nije uzeta u obzir. "Sud nije prihvatio obranu optuženika da nije mogao istovremeno biti na dva mjesta"; upravo tako! Takođe nije prihvaćeno to što su oštećeni opisali sasvim drugu osobu kao onu koja ih je tukla, jer da su oštećeni bili u nesvesti i prebijani i kako bi se setili ko ih je tukao? Osim toga, Karan mora biti da se prerušavao stalno, kaže sud, inače bi ga se svedoci svakako setili; ispada da je svakih par dana puštao i brijao bradu, mada bradu u životu nije nosio. Vrhunac logičkog zaključivanja sledi: "Svjedoci nisu isključili mogućnost da je optuženik maltretirao i tukao Nikolića i Lukača, s tim da svjedoci nisu rekli da optuženik nije maltretirao i njih."

Sada dolazimo na onaj viši nivo rasuđivanja Županijskog suda u Gospiću, nivo koji se odnosi na istoriju, geopolitiku i ostalo, kad već elementarna kriminalistika i logika ne pomažu. Na tom se nivou i nalazi odgovor na pitanje o krivici Svetozara Karana iz Korenice koji se vratio kući i verujući da nikome nije kriv dve godine s mirom Božjim živeo u Lici. To je onaj viši i dugoročniji nivo sudbine i budućnosti Srba u Hrvatskoj, dakle onih koji su ostali i onih koji bi da se vrate. Obrazloženje sudije Branka Milanovića i njegovog veća, makar i prvostepene presude, ukazuje na jedan stav, jedno uverenje i jednu ideologiju. Dakle, strana 23. prvostepene presude Svetozaru Karanu iz Korenice (citiranu doslovno, kao do sada):

900 GODINA: "Sud nije prihvatio obranu optuženika ni u pogledu njegova kako on kaže dragovoljnog povratka u RH, iz razloga što se optuženik vratio na mjesto zločina…" (preskačemo irelevantne detalje). "Istovremeno treba napomenuti da se može samo zaključiti da je optuženik shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju i da će brzo i jednostavno nestati sa pozornice svijeta, jer Hrvati su nezadovoljni svojim statusom, te između njih lako može doći do takve nesloge da će zbog toga ponovno zatražiti nekoga da im sjedne ponovno na grbaču, kao što je to skoro devetsto godina bilo, a u posljednjih 80 godina su na grbači bili optuženik i njegovi preci, koji su uživali na toj grbači i zašto ne bi opet došao, kad su sve prilike da će opet doći u tu poziciju, jer Hrvatska se sigurno prema ocjeni onih izvana nalazi pred rasulom, a to je momenat kada se ‘Memorandum’ može ispuniti u cijelosti, kojeg samo malo je nedostajalo da ga ispune. Zauzeta je Vojvodina, Srijem i pola Bosne, a drugu polovinu će lako riješiti, samo je ostala crta Virovitica, Karlovac, Karlobag, pa iz tog razloga svi oni zločinci koji su činili zločine u Hrvatskoj vraćaju se, a u stvari činili su genocid nad hrvatima (sic!), i to ne samo u ovom ratu, već skupa sa ostalima činili su to preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su ‘prisajedinili’ ove krajeve Jugoslaviji i praktično ih uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono doklen (sic!) je Osmanlija došao, a skupa sa Osmanlijama doklen su došli optuženik i njegovi preci, a Hrvatska bi ostala samo ono što se zvalo ‘Ostaci ostataka Hrvatske’ (reliquia reliquiarum). No pored toga i pored zločina koje je počinio optuženi isti je praktično nagrađen, on je sve što je imao odnio u Srbiju, sa ostalima je razrušio polovinu Hrvatske, a vratio se da ga država Hrvatska nagradi… a netko treba zapovjedati narodu koji se vraća, a to je pored ostalih i optuženik. Jedan od razloga povratka optuženika je konačno uništenje Hrvatske, jer ekonomski iscrpljena država će se sama prepustiti drugima na milost i nemilost, a to je nagrada za djelo koje je počinio, te se iz ovog razloga i vratio u Republiku Hrvatsku."

Stvari su, dakle, jasne: uželio se Karan da ponovo sjedne na grbaču i na njoj uživa, kao i njegovi preci koji su se sa Osmanlijama dotepli; Hrvatska je na izdisaju zbog takvih Karana i Osmanlija; Karan je takav dojam ostavio da se i dan-danas svi tresu od straha; lijepo je Franjo Tuđman upozorio da ti Srbi više nikada neće imati tu ulogu koju su još od turskog vakta imali; e, neće Karan više jahati na grbači, jer ima tu Županijski sud u Gospiću koji će spasti Hrvatsku, Europu i uljudbu kao takovu.

(Izvor svih citata: Presuda Županijskog suda u Gospiću br. K-4/03’185 od 30. jula 2003)

Iz istog broja

INA u Srbiji

Kraj zurovskih iluzija

Miša Brkić

Dr Veselin Sjekloća, vlasnik građevinske firme Omni Stock

Daleko od “nju dila”

I. M

Zakup ili okupacija PP "Erdevik"

Berba visokog rizika

Dimitrije Boarov

Mionica - Imenovanje sudije

Tetka Nada koja je kuma…

Dragan Todorović

Civilni vojni rok

Četke i metle

Zoran Majdin

Kraj političkog leta

Čekajući asteroid

Milan Milošević

Priča sa naslovne strane - Dečaci koji obećavaju

Tako mlad a već Čeda

Vera Didanović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu