K pitanju levice u svetskoj krizi

Pomodarstvo ili obnova ideje socijalizma

Pobuna protiv kiše, snega i oluje koja bi išla dalje od snabdevanja zaštitnim sredstvima, kabanicom, kišobranom i sličnima što će nam pomoći da lakše preživimo kijamet, pobuna koja će završiti u pljuvanju na nebo iz kojega stižu sve te nepogode – s pravom se vidi kao izraz potpune neuravnoteženosti

Nedavno se pojavila knjiga pod naslovom Sloboda, jednakost, solidarnost i internacionalizam: Izazovi i perspektive savremene levice u Srbiji (uredili Ivica Mladenović i Milena Timotijević, izdavač "Friedrich Ebert Stiftung", Beograd 2008). Pre godinu dana knjiga s takvim naslovom izazvala bi tek čuđenje, ako ne i podsmijeh. Danas to izgleda nekako normalno i nitko se ne pita stoji li u pozadini te publikacije zloglasni JUL ili kakvo slično strašilo.

Zašto je tako?

Pomodarstvo ili obnova ideje socijalizma 1
DALEKO A BLIZU: Regan-tačerizam i…

Nakon pada Berlinskog zida 1989, koji je simbolički označio propast ili – bolje rečeno, samourušavanje tzv. realnog socijalizma – brojni su optimisti iskazivali svoje čvrsto uvjerenje da je svijet nepovratno dospio na pravi put. Komunistička stranputica završila je u provaliji gdje joj je i mjesto, desni totalitarizmi su još ranije doživjeli svoje historijske poraze; oni najmoćniji među njima na temelju rezultata Drugoga svjetskog rata, kada su vojno poraženi, njihovi modificirani zaostaci poput frankizma ili salazarizma uslijed biologije, vojne diktature poput grčke ili čileanske uslijed promijenjene konstelacije, i tako redom. Liberalni kapitalizam postaje istinom novoga svijeta i obećava napredak i blagostanje za sve. Taj optimizam možda je najupečatljivije ili makar najdopadljivije formulirao američki teoretičar Francis Fukujama (Kraj povijesti).

Pomodarstvo ili obnova ideje socijalizma 2

Ljevicu je dominantna svijest izjednačila s propalim "komunizmom" sovjetskog tipa. A ta dominantna svijest koju su promovirali mainstream mediji i mainstream intelektualci opće prakse bitno je obilježena promjenama u konceptu liberalne demokracije do kojih je došlo tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, u vremenima koja su neposredno prethodila padu Zida na scenu stupa nova dominantna koncepcija, po imenima njezinih političkih protagonista nazvana reganizmom i tačerizmom. Tu koncepciju, ekonomijsko-politički zasnovanu na postulatima Čikaške škole, a teorijsko-politički na idejama neokonzervativizma, možemo u pojednostavljenom obliku definirati kao neoliberalizam. Tu se obnavlja vjerovanje u nevidljivu ruku ničim ograničenog tržišta, vjerovanje koje je nakon velike krize 1929. bilo potisnuto na marginu. Glavnu žrtvu nove, tj. obnovljene u modificiranom obliku, koncepcije predstavlja – socijalna država. Nove mjere, od tzv. fleksibilizacije radne snage (prevedeno na običan jezik: težnja za ukidanjem bilo kakvih garancija u pogledu radnog mjesta i radnih prava), preko radikalnog smanjivanja socijalnih fondova pa do, primjerice, ukidanja ili značajnog smanjivanja ograničenja u bankarskom poslovanju, rezultirale su potpunom slobodom kapitala i istovremenim smanjivanjem zaštite za žrtve tržišnih zakonitosti.

FEUDALIZAM I TRŽIŠTE: U tzv. tranzicijskim zemljama prijelaz od sigurnosti neofeudalnog sistema u novu realnost slobodnog i, često nemilosrdnog pa i okrutnog tržišta bio je osobito bolan uslijed često kriminalne privatizacije: uz manjinu dobitnika oblikovala se gubitnička većina, kojoj nije preostalo ništa nego da se snalazi kako zna.

Pomodarstvo ili obnova ideje socijalizma 3
…staljinistička "levica"

Sve to, međutim, nije dovelo u pitanje generalnu suglasnost u pogledu nužnosti promjena i nužnosti prihvaćanja postulata neoliberalne koncepcije. Ako gubitnici i nisu s oduševljenjem primili nove nužnosti, većina se njih ipak ponašala onako kako se ljudi ponašaju kad se suoče s nekom prirodnom nepogodom: nitko neće ljubiti pljusak koji ga je nepripremljenog zatekao, o potresu ili poplavi da i ne govorimo. No, pobuna protiv kiše, snijega i oluje koja bi išla dalje od snabdijevanja zaštitnim sredstvima (kabanicom, kišobranom i sličnima) što će nam pomoći da lakše preživimo kijamet, pobuna koja će završiti u pljuvanju na nebo iz kojega stižu sve te nepogode – s pravom će se doživjeti kao izraz potpune neuravnoteženosti.

Taj gubitnički fatalizam posebno je bio osnažen iskustvima propala "realnog socijalizma" – pri čemu su ta iskustva prikazivana, iz interesno razumljivih motiva, u još mračnijem obliku od onog mraka za koji bi se realno moglo pokazati da je doista bio na djelu u vremenima komunističke diktature. Ne sviđa vam se nezaposlenost? Vrati se onda u komunizam u kom si umirao od gladi i kad nisi smio reći da si Poljak (Bugarin, Litvanac…), niti si smjela reći da si Moldavka, Ukrajinka, Rumunjka! Tako je najočajnijima preostala tek utjeha u fundamentalistički razumljenoj novoj religioznosti, koja će antikapitalističku konotaciju zadobiti primarno u islamu, a u nešto manjoj – ili manje vidljivoj – mjeri, i u drugim nezapadnim religijama. Ozbiljna kritika neoliberalizma nije, dakako, zamrla, ali njezina je praktička moć bila temeljito ograničena djelovanjem globalne logike neoliberalnog tržišta ili logike oslobođenog i ničim sputanog kapitala.

I tek je kriza, tzv. financijska kriza, koja se na svjetskom planu jasno očitovala ujesen 2008, reaktualizirala pitanje ljevice. Pokazalo se, naime, da je posve slobodno tržište u svojoj biti autodestruktivno, da razara sebe samo jedući vlastitu supstanciju, te tendencijski vodi u katastrofu nesagledivih razmjera. Potraga za alternativom dominantnom neoliberalizmu počela se razumijevati kao pitanje opstanka, što je rezultiralo time da ona odjednom više nije stvar za koju su zainteresirani tek neki očajnici, kojekakvi marginalni i marginalizirani, niti samo uski akademski i intelektualno-elitistički krugovi, već je, takoreći preko noći, dospjela u centar pažnje.

I, kao što je u takvim situacijama uobičajeno, cjelokupno to pitanje nužnosti obnove ljevice i reaktualizacije ideje socijalizma pokrenulo je jedan novi val intelektualne i političke mode. Jučer je bilo demodirano govoriti o solidarnosti, pravdi, pravednoj ili bar pravednijoj raspodjeli – danas je to stvar pomodne pristojnosti.

ŠTA BEŠE SOCIJALIZAM: Postavlja se, međutim, pitanje, što je to ljevica i o kakvom je socijalizmu tu riječ. Zanemarimo li modu koja, uobičajeno, promiče i prodaje i ono što ima i ono što nema ozbiljne veze s racionalnom srži koja se pervertirala u pomodnost, valja reći da socijalizam o kojemu je riječ nije nikakav derivat "realnog socijalizma", poretka koji je svoju historijsku šansu iskoristio na, čini se, jedini mogući način: poučio nas je da nadomještanje samosvrhovite proizvodnje viška vrijednosti samosvrhovitom proizvodnjom viška moći zakonito i nužno vodi u samourušavanje. Doduše, ta je pouka izazvala i jednu kolateralnu štetu: naime, kompromitirala je i samu ideju socijalizma, kao što je već rečeno.

No, ta šteta ne bi trebala biti od posebno velike važnosti ukoliko se razjasne pojmovi i ukloni proizvedena zbrka. A to je moguće ukoliko se – nasuprot realsocijalističkim nostalgičarima, ljevičarskim dogmatičarima, raznim nacionalboljševicima, kleroboljševicima i sličnoj bratiji, ali i nasuprot ideolozima neoliberalne globalizacije i tzv. tržišnim fundamentalistima – jasno upozori na to da se ideja socijalizma ne može, bez pojmovnog silovanja i pragmatičnoga ideološkog voluntarizma, izjednačiti s tzv. komunizmom (dakle: boljševizmom, dogmatskim marksizmom-lenjinizmom, "naučnim komunizmom" i sličnim ideologijskim tvorevinama). Dapače, u spomenutu je svrhu nužno demonstrirati da "realni socijalizam" i njegove ideologijske tvorevine predstavljaju samo jednu varijantu ili derivat ideje socijalizma, i to degeneriranu, temeljito izopačenu, od sadržaja i smisla očišćenu varijantu. Jednako tako valja pokazati da je pojam ljevice relativan i da ovisi o okolnostima i konstelaciji.

U tom smislu može biti ilustrativno npr. to što bi se u nacističkoj Njemačkoj hipotetički ljevičarima mogli nazvati oni nacisti koji su se unutar nacističkog pokreta zalagali za to da se rasno pitanje riješi protjerivanjem nepoželjnih, te su se stoga protivili fizičkom istrebljivanju "nižih rasa"; hipotetički zato što nije dokumentirano da su se u uvjetima totalitarne kontrole unutar Partije takvi uopće ikada i pojavili. U "ljevičarskoj" Staljinovoj Sovjetskoj Rusiji s druge su strane desničarima smatrani oni boljševici koji su se zalagali za očuvanje privatnog vlasništva nad sitnim seoskim posjedima.

Ako, međutim, ustanovimo da ljevicu historijski možemo definirati sklonošću i zalaganjem za ukidanje (smanjivanje) društvene nejednakosti, princip socijalne pravde i solidarnosti, društvene promjene koje povećavaju stupanj javnog dobra i opće dobrobiti, odbacivanje ksenofobije i nacionalno-državne isključivosti i konačno, ali ne na posljednjem mjestu, za slobodu (kako individualnu tako i opću), onda se antitetičke vrijednosti koje bi se imale primjenjivati za karakterizaciju desnice (hijerarhija, red i poredak, primat nacije i države nad individuom itd.) iskazuju u jednom novom svjetlu. Pokazuje se, naime, da je u "realnom socijalizmu", osim u sferi propagandističkih proklamacija s pripadajućim ideologijskim floskulama, apsolutno dominirao duh desnice. Ukratko, pokazuje se da je posve neodrživo povezivati ljevicu s "realnim socijalizmom". Uvodno spomenuti zbornik daje pluralnošću autorskih priloga što ih donosi vrijedan doprinos tom razjašnjavanju.

RASKIDANJE BLISKOSTI: Što važi za ljevicu, važi i za ideju socijalizma. Ona se – osim na razini analize procesa izopačenja, od čega nijedna ideja nije izuzeta – nipošto ne bi smjela povezivati s već naznačenim historijskim rezultatima tih degenerativnih procesa. Pokazuje se da su izvorni liberalizam i nedegenerirani socijalizam međusobno mnogo bliži nego što bi ijedan od njih bio povezan s konzervativizmom i historijskom (kao i aktualnom) desnicom. I jedan i drugi imaju u središtu interesa slobodu; prvi, doduše, naglašava individualnu slobodu, drugi u prvi plan stavlja uvjete koji će potlačenima omogućiti zbiljsku (a ne tek proklamiranu i pravno zajamčenu) slobodu, ali se – bar ne do pojave boljševizma – ne odriče neprikosnovenosti individualne slobode. Kad je Staljin 1906. definirao razliku između socijalizma (tj. budućeg boljševizma) i anarhizma (tj. svakog socijalizma koji ne marginalizira važnost individualne slobode) time što prvi stavlja sve na kolektiv, a drugi sve na individuu, onda su zacrtane linije temeljita rascjepa između socijalizma i njegova izopačenja.

Tek oslobodivši se tog balasta nesporazuma i degeneracija, ljevica ima šansu da se ozbiljno pozabavi alternativom uspostavljenom stanju stvari. To, dakako, nije put revolucije u klasičnom smislu, već put kojim bi se uspostavila dinamička ravnoteža slobode, pravednosti i solidarnosti, na tragu obnavljanja zajedničkih korijena izvornih ideja socijalizma i liberalizma. Hoće li se pri tom koristiti riječi kao što su ljevica i socijalizam – manje je važno, ako i ne posve nevažno. Važno je hoće li se iznaći i uspostaviti mehanizmi demokratske kontrole nad onim središtima svjetske moći koji su slobodni od bilo kakve kontrole i koji uslijed te izostalosti kontrole nose u sebi rizik od izazivanja katastrofa neslućenih i nezamislivih razmjera.

Iz istog broja

Intervju – Dr Saša Dragin, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva

Mleko u prahu, svinje na oporavku

Zoran Majdin

Istraživanje

Kako nam prolaze dani

V. M

Priča s naslovne strane – Slučaj Kovačević

Poverljivo iz Nemanjine 11

Jasmina Lazić

Nagrada "Desimir Tošić"

Dublji slojevi stvarnosti

R.V

Izbori u Olimpijskom komitetu Srbije

Pošteno, uz kršenje pravila

Slobodan Georgijev

Regards from Serbia

Aleksandar Zograf

Kultura sećanja – NATO bombardovanje Srbije (1999-2009) IV

Regards from Serbia

Aleksandar Zograf

Zdravstvo i participacije

Slučaj »pojedinačnog slučaja«

Đurđa Jovanović-Padejski

Srbija i kriza

Kao sankcije i bombardovanje

Milan Milošević

Antikrizna politika Srbije

Srednjim putem uz MMF

Dimitrije Boarov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu