Krajina, dvadeset godina posle

Politika kolektivnog saučesništva 2

ŠTA STOJI IZA PRUŽANJA RUKE: A. Vučić i K. Grabar Kitarović

foto: fonet / ap

Politika kolektivnog saučesništva

"Oluja" nije nikakva "briljantna vojna operacija", već onaj mučki, završni udarac odavno oborenom protivniku. Ako se već i mora obeležavati reintegracija bivše Krajine u Hrvatsku iz godine u godinu, vojna parada na dvadesetogodišnjicu drugačije se ne može razumeti osim kao još jedna bahata i izazivačka legalizacija etničkog čišćenja. To ne može da promeni ni sav doprinos Vučića, Nikolića, Dačića i svih ostalih iz aktuelne vlasti u Beogradu tragediji srpskog naroda u Hrvatskoj

Sudi li se po medijima, izjavama ministara, javnom mnijenju – Krajina je pala jučer.

Zagrebom će 4. avgusta odjekivati na paradi strojevi korak i treštati vojna muzika, Tompson će arlaukati ustaške poskočice u Kninu, a predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović još jednom će podići ljestvicu u turbo-domoljubnom takmičenju. Teško da se sve skupa ikako drugačije može okarakterizirati osim kao svirepo obilježavanje egzodusa više od dvije stotine hiljada vlastitih građana; teško da se može osmisliti gluplji potez kad je riječ o građenju povjerenja i dobrosusjedskih odnosa u regionu; teško da išta ima manje veze sa toliko proklamiranim evropskim duhom…

Na drugoj strani, zvoniće u Beogradu crkvena zvona, Šešelj će imati uobičajeni šovinistički ispad, a predsjednik Tomislav Nikolić i premijer Aleksandar Vučić upododobljeni će govoriti o etničkom čišćenju. I sve to kao da su oni lično stigli Bulevarom Arsenija Čarnojevića na traktorskoj prikolici ispod prljavog najlona; kao da sa svim onim što je dovelo do progona Srba iz bivše Krajine nemaju ama baš nikakve veze; kao da politika čiji su bili zastupnici nije dio srca tame svih krvavih obljetnica iz devedesetih.

Ima još. Kada službene strukture – vala i razne neslužbene – u Srbiji i Hrvatskoj prozbore o miru i pomirenju, ispada da smo, bez iznimke, svi punili haubice ispred Vukovara ili Benkovca; da smo svi pljačkali i palili po zapadnoj Slavoniji ili Lici; da smo svi klali na Ovčari i Škabrnji ili u Medačkom džepu i Dvoru na Uni; ispada da smo svi složno marširali iza Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana, da srpsko-hrvatski rat traje od pamtivijeka i da će trajati do posljednjeg Srbina i Hrvata…

Nije bilo tako i nije tako.

NA MARGINI MARGINA: Ogromna većina na obje strane osjećala je svu dubinu otvorenog ponora, nakaznost ideologija tla i krvi, dijeljenja i razdvajanja isključivo radi osvajanja i držanja gole vlasti, te svega ostalog što je sa tim sistemski povezano. Sasvim je opet nešto drugo što je sav taj narod raspamećen topovskim i tenkovskim granatama, rafalima iz kalašnjikova i teških mitraljeza doveden u situaciju da nema drugog izbora osim da poput čopora slijedi svoje predvodnike dok im bjelasaju očnjaci.

Vladajuće strukture bile su neiskreni neprijatelji onda – trebali su jedni druge; danas su i neiskreni prijatelji – egzistencijalno ugroženo građanstvo uvijek je dobro držati pod nacionalno povišenom temperaturom. Zato je i toliko reklamirano pomirenje na obje strane u sjenci odozgo nametnutog i dirigiranog kolektivnog saučesništva; zato su na margini i svi čija je savjest bila i ostala čista – svi što su činili sve da se rat, zločini i protjerivanja izbjegnu i koji, bez razlike, odaju počast svim žrtvama na svim stranama.

Na margini je i područje bivše Krajine i ljudi porijeklom sa tih prostora. U opustjela i ekonomski uništena sela i gradiće u proteklih dvadeset godina vraćali su se uglavnom starci i vrlo malo aktivnog srpskog stanovništva. Svi oni tamo uglavnom životare, s tim da su ovi drugi odavno i uveliko pomireni da u javnim službama za njih nema mjesta, da se čak i 27. jul, Dan ustanka protiv fašizma, ne može u Srbu obilježiti bez policijske zaštite od ustaških sljedbenika Ante Pavelića iz Hrvatske stranke prava, da tamo – gdje su Srbi više od četiri vijeka bili većina i gdje ih je gotovo sve spajalo, a jedva išta dijelilo od hrvatskog stanovništva – opstaju još samo kao stalno sumnjiva i prokažena nacionalna manjina, pod većim ili manjim pritiskom, zavisno od političke konjunkture u Zagrebu.

"Oluja" je, nikakve sumnje nema, bila u potpunosti u sklopu Tuđmanovog etničkog čišćenja i etničkog inženjeringa; upravo iz tog razloga je u prvoj polovici avgusta 1995. na Baniji, Kordunu, u Lici, Dalmaciji pobijeno oko dvije hiljade ljudi – daleko najviše civila i staraca. Da se, kao i svako drugo grabežno umorstvo iz najnižih pobuda, ni ovo nije isplatilo, danas je kristalno jasno: od Drniša do Petrinje i od Korenice do Ličkog Osika, živi se uglavnom od nešto malo poljoprivrede, penzija i ugostiteljstva, mahom za vrijeme turističke sezone. Za Srbe, ali i Hrvate doseljene ovdje iz Bosne i Hercegovine radi promjene "krvne slike", već dugo je najvažnije vlasništvo pasoša članice Evropske unije – sa teritorija čije je držanje tokom pet godina bilo pitanje života i čije su toponime znale tadašnje diplomate diljem svijeta, sada svi žele otići kako bi u Berlinu, Briselu, Hagu počeli iz početka kao konobari, medicinske sestre, električari. Bivša Krajina postoji tek kao neka vrsta mitskog mjesta, nikom odista važnog osim za stalno đubrenje i uzgajanje srpsko-hrvatske mržnje, tenzija, konflikata. Mada veoma korisno za unutrašnjopolitičke svrhe i uzajamna podmetanja, sve zajedno dobro pokazuje i razmjere beznačajnosti i Srbije i Hrvatske. Svedene na političke kuriozitete i ekonomske statističke greške unutar Evrope, obje zemlje i njihove vladajuće elite jedino još mogu biti važne jedna naspram druge. Baš ta beznačajnost, uz svu banalnost podaništva prema svakom tko ima i mrvicu stvarne moći, objašnjava zbog čega se najmračnije strane istorije iznova i iznova ugrađuju u nacionalnu i kolektivnu svijest umjesto da se demistificiraju, prihvati odgovornost i prevaziđu.

SUMORNA I TUŽNA KRATKA ISTORIJA: Mnogo toga je napisano, pogotovo u ovim novinama, tokom dvadeset i pet godina izlaženja: i o 1990, Miloševiću, Tuđmanu, 1991, pakovanju i toku rata, Vukovaru, granatiranjima gradova, Kninu, vojskama, paravojskama, Milanu Babiću, Mili Martiću, Gojku Šušku, Hrvoju Šariniću, stratištima po čukama i zaseocima, o izbjegličkim kolonama… Ipak, možda još jednom vrijedi ponoviti zašto je "Oluja" bila apsolutno izlišna i zašto je riječ o udruženom zločinačkom poduhvatu.

U julu 1995. sve je mirisalo na krv, suze i pljačku. U Kninu, Klasniću, Vojniću, plaćani su kanisteri sa benzinom i po dvadeset pet maraka, popravljali se traktori i krševi od kola… Jer, znalo se dobro da je sa Krajinom gotovo.

Zapravo, bilo je gotovo još 1991. Da nije moguće izdvajanje ove teritorije iz Hrvatske, dobro su znali i Milošević i Tuđman; nasilno mijenjanje granica u bivšoj Jugoslaviji za tadašnju Evropu iz mnogo razloga jednostavno nije bila opcija. Ipak, Krajina je obojici izuzetno dobro poslužila za nacionalnu homogenizaciju, instaliranje šovinizma kao državnog programa i, što je još važnije, autoritarnog sistema lične vlasti; baš u to vrijeme i na tim temeljima uzdižu se političke figure Šešelja, Vučića i Nikolića, a koliko ono i dalje opija, može se utvrditi prema izjavama i djelovanju Grabar-Kitarović, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka i – da mu valjda ne bi oduzeli nacionalnu legitimaciju – hrvatskog premijera Zorana Milanovića.

Prvo poluvrijeme ovog prećutno dogovorenog konflikta pripalo je Miloševiću. Ono drugo je moralo da sačeka zbog rata u Bosni i Hercegovini. U tom intervalu, Krajina je tavorila na tuđem i posuđenom vremenu, povijala se pod udarima Hrvatske vojske u Medačkom džepu i Ravnim Kotarima i održavala se zahvaljujući međunarodnim mirovni trupama i bosanskoj pat poziciji Beograda i Zagreba. Ali da će doći do drugog poluvremena i da Milošević pokušava da što više kontrolira neumitnu štetu svjedoči i njegovih sedamnaest tajnih susreta od 1993. do 1995. sa Hrvojem Šarinićem, Tuđmanovim pregovaračem i čovjekom od posebnog povjerenja.

Izvjesna nada da se status Krajine može riješiti mirnim putem bljesnula je i ugasila se sredinom 1994, kada su Sjedinjene Američke Države, Rusija i Evropska unija predložile mirovni Plan Z-4, po kom bi Srbi dobili široku autonomiju u Hrvatskoj. Mada Tuđman ni u snu nije bio spreman na takvo rješenje, bar je plan uzeo "na znanje" u nadi da će ovako ili onako pronaći povod da ga u budućnosti odbaci. Nije ni morao da se trudi. Kako je Plan Z-4 kvario Miloševićeve kombinacije u Bosni i nudio sličan presedan za Kosovo, krajiški lideri su po njegovom naređenju odbili i da prime ovaj dokument od pedeset osam strana formata A4. Time je i definitivno zapečaćen opstanak Srba na teritorijama gdje su do tada bili u većini.

Jer, gotovo u isto vrijeme, hrvatska vlada uspjeva sklopiti aranžman sa kompanijom Militari Professional Resource Inc. (MPRI), čiji su personal činili penzionirani američki generali, diplomate i, uopće, ljudi pred kojima se širom otvaraju sva vrata u Pentagonu. Suština unajmljivanja ove firme nije u obuci trupa ni u izradi planova ratnih operacija, pa čak ni u zaobilaženju zabrana vezanih za nabavku naoružanja. Kad generali iz MPRI-ja prihvate posao, to je najbolji znak da je onaj tko ih je angažirao dobio blagoslov i podršku Vašingtona za ostvarivanje svojih vojnih ciljeva. Američki general Čarls Bojd kasnije je rekao da Zagreb nikad ne bi pokrenuo "Oluju" bez podrške iz Vašingtona.

Konačno, u prvoj polovini 1995. pod američkim patronatom složile su se karte u Bosni i Hercegovini. Država je zadržala neku vrstu cjelovitosti, Milošević se morao zadovoljiti Republikom Srpskom, a Tuđman – uz određeno reteriranje – stvarnom vlašću, ako već i ne formalnom, nad kantonima sa hrvatskom većinom. Što slijedi dalje, vidjelo se 1. maja 1995. u zapadnoj Slavoniji čim je Hrvatska vojska zauzela taj dio Krajine za manje od dva dana. Vijest o toj akciji RTS je objavio u 17. minuti Drugog dnevnika, Radovan Karadžić se uprkos više gromoglasnih ujedinjenja Republike Srpske i Krajine lično starao da se Vojska Republike Srpske ne uplete u sukob preko Save kako ne bi pokvario dilove sa Zagrebom, a iza kolona izbjeglica ostali su leševi u opljačkanim i spaljenim selima. Jedini protest Slobodana Miloševića sveo se na spuštanje slušalice Šariniću; nekoliko dana kasnije, ponovo su u tajnosti razgovarali kao da se ništa nije dogodilo. Drugo poluvrijeme je počelo.

U tom trenutku, nestale su sve iluzije u Krajini. Pripadnik Srpske vojske Krajine imao je u prosjeku četrdeset i sedam godina, a postojale su čete sa prosječnom starošću od pedeset šest i brigade sa pedeset tri godine. I još nešto: brigade SVK predstavljale su, zapravo, slabe bataljone, bataljoni – slabe čete, a čete – slabe vodove… Ukratko, bez znatne vojne podrške u tehnici i, posebno, ljudstva iz Srbije i Republike Srpske, pred sveobuhvatnom ofanzivom Hrvatske vojske, krajiške jedinice mogle su pružiti samo izuzetno kratkotrajan i simboličan otpor. A pošto Milošević i Karadžić takav rizik niti su mogli niti smjeli da prihvate iz čitavog niza razloga, sem masovnog zbjega nije bilo drugog rješenja. Jer, da hrvatske jedinice ni u kom slučaju ne treba sačekati u svojim domovima, znali su svi u Krajini. Samo primjer prepada HV u Medačkom džepu 1993. dovoljan je da objasni i zbog čega – tada je ubijeno ukupno osamdeset i osam Srba, a od trideset šest civila, dvadeset osoba bilo je starije od šezdeset godina. Uostalom, i iza raznih srpskih jedinica 1991. i kasnije, također su ostajali slični zločini i nedjela.

Posljednji pokušaj da se izbjegne "Oluja" odigrao se 3. avgusta 1995. u Ženevi. Shvativši koliko je sati, krajiška delegacija je na pregovorima pod pokroviteljstvom kopredsjednika Konferencije za bivšu Jugoslaviju Torvalda Stoltenberga potpisala mirovni Plan Z-4 i, praktički, bila spremna da prihvati sve što se od njih traži. Međutim, bilo je prekasno. Hrvatski pregovarači su zahtijevali samo jedno – trenutnu kapitulaciju bez ikakvih garancija. Da su imali i te kako razloga da budu samouvjereni, svjedoči i to da je krajiška delegacija pred put u Ženevu bezuspješno pokušavala da dobije instrukcije od Miloševića u Beogradu. On se, po riječima tadašnjeg ministra vanjskih poslova SR Jugoslavije Vladislava Jovanovića, nalazio na nekom odmoru i nije ga namjeravao prekinuti. Na polaznim položajima, Hrvatska vojska je samo čekala naredbu da krene…

Krajina bi, dakle, pala sama po sebi, a njen povratak u ustavno-pravni poredak Hrvatske – uz veće ili manje teškoće – bio je samo pitanje vrlo kratkog vremena; isti onaj mirni način reintegracije sa kraja godine u istočnoj Slavoniji, mogao je i ovdje biti primjenjen avgusta 1995. Međutim, Tuđman je dočekao svojih pet minuta i jednom zauvijek je mogao da se riješi Srba. Oni su za njega u prvom redu predstavljali "remetilački faktor" u Hrvatskoj, a nipošto građane zemlje na čijem se čelu nalazio. Upravo to je i bio smisao Tuđmanovog istupanja na savjetovanju neposredno pred "Oluju" na Brionima; upravo je na to mislio kada je govorio "da se Srbima mora zadati udarac od koga se nikad neće oporaviti", "da Srbima treba dati puta, sve im tobože garantirajući ljudska prava" i slično. Ante Gotovina, Mladen Markač i ostali prisutni jako dobro su ga razumjeli: ko god je u Hrvatskoj vojsci htio da pljačka, pali i ubija, dobio je odrešene ruke…

"Oluja" zato nije nikakva "briljantna vojna operacija", već onaj mučki, završni udarac odavno oborenom protivniku. Ako se već i mora obilježavati reintegracija bivše Krajine u Hrvatsku iz godine u godinu, vojna parada na dvadesetogodišnjicu drugačije se ne može razumjeti osim kao još jedna bahata i izazivačka legalizacija etničkog čišćenja. To ne može da promijeni ni sav doprinos Vučića, Nikolića, Dačića i svih ostalih iz aktuelne vlasti u Beogradu tragediji srpskog naroda u Hrvatskoj.

Politika kolektivnog saučesništva 3

Iz istog broja

Reagovanje

Pismo iz vranjske kasabe

Zoran Dimić

Kultura sećanja

Čarobnjak kontrolisanog vremena

Petar Lađević

Seča hrasta u Savincu

Beše drvo, osta samo panj

Dragan Todorović

Intervju – Gordana Suša

Četiri S srpskih medija

Tamara Skrozza

Propuštene šanse

Cena bačenog blaga

Sonja Ćirić

Intervju – Žarko Jokanović

U Srbiji više nema kome da se piše osim vođi

Ivana Milanović Hrašovec

Intervju – Vjeran Pavlaković

Pad imuniteta na fašizam

Jelena Jorgačević

Lični stav

»Faktor mira i stabilnosti«

Đorđe Vukadinović

Slučaj volontera Nenadića i sudije Vasića

Prestolonasledniku, s ljubavlju

Tatjana Tagirov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu