Poslednjih sedam dana pokazali su da je između režima devedesetih i ovog sada najneuporediviji jezik kojim se Vučić i njegova političko-pretorijanska garda obraćaju građanima. Tek u tom domenu stižemo do one često ponavljanje teze da je Milošević bio pravi "gospodin" i "državnik" u odnosu na Vučića
Koliko god ih poredili, režimi Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića praktično su neuporedivi. Različita su vremena, okolnosti, „krediti“ iz prošlosti, ali razlika je pre svega u ličnostima nekadašnjeg i aktuelnog predsednika: kakav-takav, onaj prvi bavio se pre svega svojim političkim, na nacionalizmu i zločinima baziranim ambicijama, dok će se o drugom i njegovoj podsvesnoj želji da terorišući državu i građane zaleči neke svoje intimne rane, jednog dana verovatno pisati u udžbenicima posebne vrste.
Isto toliko neuporedivi jesu i protesti protiv ovih vlastodržaca: za razliku od Miloševića, čija je policija bila brza na „okidaču“, pendreku i vodenom topu, Vučić svoju teško pušta da mlati i „reaguje“. Ipak, baš kao što je i trenutno aktuelni suzavac drugačiji i jači od onog iz devedesetih, tako je i divljanje Vučićeve policije ne samo incident, već doživljaj za pamćenje.
Poslednjih sedam dana pokazali su, međutim, da je između te dve neuporedive epohe najneuporediviji jezik kojim se Vučić i njegova političko-pretorijanska garda obraćaju građanima. Tek u tom domenu stižemo do one često ponavljanje teze da je Milošević bio pravi „gospodin“ i „državnik“ u odnosu na Vučića.
PODIVLJALI PORTPAROLI
foto: rade prelić / tanjug…i A. Brnabić
Nije to, naravno, ništa novo. Za takav zaključak trebalo je samo posmatrati preobražaj Ane Brnabić, koja je u početku bila nazivana „fikusom“, a vrlo brzo postala osoba verovatno najotrovnijeg jezika u aktuelnoj vlasti i sasvim sigurno jedna od najomraženijih javnih ličnosti. Nema potrebe podsećati na njenu sramotnu izjavu o genocidu u Srebrenici ili npr. skandalozne izjave o medijima i pojedinim novinarima. Dovoljno je prisetiti se nedavne posete Novom Pazaru i ponašanju prema ženi kojoj je majka umrla od kovida dan ranije, ili prema unesrećenim ljudima koji su joj zviždali dok je pokušavala da održi propagandistički govor ispred bolnice. Dovoljno je zapravo gledati je i slušati gdegod se pojavi i samo sa setom konstatovati da u „Slobino vreme“ takvih portparola vlasti jednostavno nije bilo. Za bruku sličnu Brnabićkinoj bili su zaduženi Mira Marković, Ivan Marković i, gle slučajnosti – današnji ministar odbrane Aleksandar Vulin: sve perjanice JUL-a koje građani s vremenom više nisu ni posmatrali kao uravnotežene političare.
Ove sedmice, međutim, Anu Brnabić je svojim ponašanjem zasenio onaj koji joj je i inače najoštrija konkurencija, a koji je ovaj put još jednom potvrdio svoju suverenu nadmoć u ponižavanju ljudi čije mu se mišljenje ne dopada, ko se usudio da mu se suprotstavi ili ko ga naprosto ne smatra nepogrešivim božanstvom.
Tokom „obraćanja“ 8. jula, nepuna 24 sata posle prvog talasa protesta pred Skupštinom, predsednik Srbije konstatovao je najpre da su tim okupljanjem dirigovali „ekstremisti, desničari i oni koji za sebe tvrde da su profašistički orijentisani“. Nešto kasnije objasnio je da je grupa mladića koje je policija podigla sa klupe na kojoj su mirno sedeli i prebila ih pred kamerama – ranije te večeri učestvovala u napadima na policiju. Najgrublji je ipak bio u napadu na Petra Đurića, demonstranta koji je u suzama uzvikivao: „Ovo je za tebe, ćale“, i tako postao instant zvezda protesta. Alergičan na svakog koga samo okrzne svetlo reflektora (pored njega živog), konstatovao je kako dečko laže da mu je otac preminuo čekajući na respirator i da je ranije bio problematičnog ponašanja. Đurić je potom na društvenim mrežama objavio umrlicu gde se jasno potvrđuje da predsednik ne govori istinu, ali – bilo je već suviše kasno.
Svedoci Slobinog vremena neka se prisete da li bi „balkanski kasapin“ (kako su ga opravdano zvali), neosuđeni ratni zločinac, čovek koji je čitavim generacijama uništio život, a Srbiju doveo ne na rub već na dno propasti, ikada sebi dozvolio da se spušta na taj nivo da se bavi NN građanima, da javno čita izveštaje službi i kao seoska posvoduša olajava koga stigne.
No, to ipak nije bio vrhunac večeri, pošto je predsednik istinski zablistao tek na kraju, u jednočinki sa svojom medijskom savetnicom Suzanom Vasiljević. Kada je kolega sa N1 prekinuo jedan od njegovih monologa, insistirajući da dobije odgovor na pitanje koje je prethodno postavio, u sve se umešao glas Suzane Vasiljević koji počinje da objašnjava da „ne prekidate predsednika“ i da je ovo „obraćanje, a ne konferencija (za medije)“. A onda reflektori skreću ka glavnoj zvezdi.
„Suzana, Suzana, …da Vam kažem nešto….“
„Da….“
„Na nepristojnost morate da se naviknete, to je deo našeg posla.“
„A vi“, obratio se novinaru, „slobodno radite svoj posao. I štogod ste nepristojni, nevaspitani, nemojte da se sekirate. Ja mislim da je to dobro, da ljudi tako uvek mogu da vide razliku između pristojne Srbije i one koja to nije.“
JEZIČKA KORONA
Kad smo već kod Suzane, i ona je prethodne sedmice blistala jače nego inače. Najpre je koleginica Biljana Stepanović na društvenim mrežama objavila fotografiju srpskih studenata u Parizu koji su Vučića dočekali transparentima tipa „Ti si kovid Srbije“ i „Ovo je za Ćaleta“, uz tekst „Srpski studenti i doktoranti sačekali Vučića ispred rezidencije ambasadora u Parizu“.
Odgovarajući direktno na to, obično tiha i smirena savetnica pokazala je (poslovično oštre) zube. Uz fotografiju na kojoj Vučić stoji uz klavir i pijucka konjak sa francuskim predsednikom, napisala je nešto skoro nadrealno: „Dočekali ga možda, ali malo sutra (pa smajli kojem suze liju od smeha). Čekaćete vi deco još malo. Trenutno sa Makronom sluša kompoziciju Claude Debussy’s Reflets dans l’eau.“
Desetak sati pre toga, Vučić se – kao da mu nije dosta – građanima obratio ni manje, ni više nego iz aviona kojim je leteo ka Parizu. I opet smo imali situaciju kakva se ne pamti. Obraćajući se kroz osmeh Srbiji koja je prethodno veče plakala pod ko zna koliko patrona suzavca i bespomoćno štitila bubrege od pendreka, predsednik je demonstrante opisao kao gore od „fašističkih jedinica“, uz ohrabrujuću preporuku: „Molim samo naše ljude da se ne suprotstavljaju batinašima, to ćemo raditi mi kao država. Radićemo i pobedićemo! Sačuvaćemo mir za našu zemlju! Predaja nikad nije bila opcija! Ja sad letim za Pariz da se borim za našu Srbiju! Vidimo se uskoro! Srbija pobeđuje.“
Ovaj patetični nastup zaslužuje dublju analizu, ali za ovu priču dovoljno je samo da se zapitamo o kome to govori Vučić kada pominje „naše ljude“, a o kome kada kaže „batinaši“. I zašto „mi kao država“. Koji ste to „vi“? Zar svi mi nismo država? Da li smo na tragu onoga „Država, to sam ja“, koje je, navodno, izgovorio Luj XIV obraćajući se parlamentu?
Nezapamćeni bezobrazluk nastavljen je i na domaćem terenu. Valjda ohrabreni ovom kolektivnom jezičkom orgijom na državnom vrhu, oglasili su se oni koji bi trebalo da su položili lekarsku zakletvu i koji ni u snu ne bi smeli da diskriminišu ljude – posebno ne one koji godinama plaćaju kojekakve doprinose kako bi mogli da se leče ako ustreba.
Najpre je radiolog Gradimir Dragutinović u televizijskom nastupu najavio da neće da leči učesnike demonstracija: „Neću da lečim one koje je tukla policija, neki ih leči njihova mama.“ Svega desetak sati kasnije, direktor Doma zdravlja Palilula Aleksandar Stojanović je u razgovoru za Jutarnji program TV Prva objasnio da na kovid testiranje dolaze i „ljudi koji noću demonstriraju protiv svoje države“, a koje on prepoznaje na osnovu toga „kako izgledaju“ i na osnovu „intuicije“. Ipak, za razliku od Dragutinovića, Stojanović je odlučio da bude milostiv i da će svi oni biti primljeni „bez obzira na to“.
Sav ovaj užas dogodio se samo tokom jedne (1) sedmice, u periodu od 8. do 14. jula. Ako se to ima u vidu, ostaje nada da niko ne vodi nekakav „dnevnik uvreda“, u kojem bi na jednom mestu zauvek bila zabeležena njihova bruka i naša nemoć.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!