Sve je to moglo lepo, tiho i diskretno, a napravljen je cirkus sa pevanjem, pucanjem i paljevinom, u koprodukciji MUP-a i Odbora za odbranu. Opet je policija stradala jer neko misli da joj je to posao: da pije batine u javnim spektaklima. Odbor je godinama manipulisao slučajem Veselina Šljivančanina, a za svoje političke svrhe, da bi svog štićenika na kraju lišio i ono malo prednosti koju bi imao da se predao dobrovoljno
VATRENA BREHTOVA ULICA: Huligani protiv policije
Ako je Odbor za odbranu Veselina Šljivančanina mislio da je zbunio policiju i druge službe puštajući sistematski i veoma glasno dezinformacije i podižući još jednom nivo histerije u „patriotskoj“ javnosti – prevario se. Izjave kako je „pukovnik Šljivančanin u inostranstvu“ (dan-dva pre hapšenja) bile su već same po sebi sumnjive i pobudile su opreznost vlasti. Akcija skupljanja potpisa na peticiju za suđenje Šljivančaninu u zemlji, koja je u četvrtak, 12. juna, počela i u Beogradu pred Skupštinom Srbije, trebalo je da skrene pažnju i da još jednom podgreje to pitanje. Mora biti da je Odbor procenio da su te dve diverzije dovoljne i da bi dolazak puk. Šljivančanina u svoju kuću mogao proći neopaženo. Sve se to događa u opštem političkom kontekstu obeleženom pregrupisavanjem i konsolidovanjem ekstremne nacionalističke desnice, potresene akcijom Sablja.
Policija je imala više načina da primeti dolazak puk. Šljivančanina u Beograd: možda ga je držala na oku i čekala pravu priliku da hapšenje obavi sa minimalnim rizikom; možda je znala za mobilne i druge telefone za koje se mislilo da su bezbedni; možda je, kako tvrdi porodica Šljivančanin, infiltrirala u zgradu u Brehtovoj 1 svog operativca; možda je imala i izvor iz samog Odbora; sve je moguće… A možda je i pukovnikov dolazak bio neoprezan: kažu da se dovezao u rano jutro u pratnji više vozila svojih saplemenika i simpatizera, što u to doba noći privlači pažnju.
Bilo kako bilo, policija je odabrala da Šljivančanina uhapsi usred bela dana i bez elementarnih mera predostrožnosti, javno, u uniformama i očigledno službenim vozilima. Naravno da je čim su joj zakucali na vrata kćer smesta obavestila Odbor, koji je u tom trenutku nahvatavao poslanike Skupštine Srbije da potpišu peticiju; naravno da se taj inače veoma agilan i spretan Odbor smesta mobilisao, podigao uzbunu među pristalicama i da su svi pojurili u Brehtovu ulicu. Ne zna se ko je obavestio navijačko pleme Rada da se pojavila prilika za tuču s policijom; možda su i sami nanjušili, jer su tome vični. Za tren oka složila se kritična situacija na nepovoljnom otvorenom terenu i sa inicijativom na strani Šljivančaninovih branilaca. Policija se našla u defanzivi. Postojale su indicije da to nije optimalna taktika: pre svega, postojala je verovatnoća da je pukovnik Šljivančanin naoružan (stalne priče da „nosi bombu“ i da se „neće živ predati“); znalo se da je Odbor dobro organizovan i agresivan, da je porodica Šljivančanin brojna i fanatizovana, ali i da opozicione stranke jedva čekaju priliku da naprave neki „patriotski“ cirkus. Taktička procena i planiranje morali su biti protiv ovakvog pristupa. Policija je ipak upala u tu zamku, ostalo je istorija.
Policija je mogla:
– da u akciju krene tiho, u dva noću, bez galame, u civilu i bez pokazivanja vozila naokolo;
– da isključi fiksne telefone u celoj zgradi, da telefon u stanu puk. Šljivančanina preveže na svoj telefon kao lokal; da isključi mobilne brojeve stanara, pa i bazne stanice celularne telefonije koje pokrivaju taj teren, jer se nikada ne zna koliko SIM kartica tu ima;
– da osigura izlaze iz zgrade i tako spreči kurire da rašire vest;
– da počne telefonske pregovore o predaji na pametan način;
– da se obavesti kod stručnjaka i kod prodavaca o karakteristikama blindiranih vrata na stanu, da napravi dva-tri eksperimenta na istom tipu vrata, a ne da se njima bavi celo popodne pod napadima demonstranata, jer vešt stručnjak za eksplozive može takva vrata da otvori bez opasnosti po ljude u stanu;
– da, ako se stvar razvuče, pre jutra privede članove Odbora na neko vreme i tako spreči pokušaj mobilizacije;
– da diskretno rasporedi dovoljno ljudstva na prilaznim putevima, za slučaj da se Vlasi dosete i da tako olakša položaj policije na licu mesta;
– da u stan uđe na drugi način: kroz prozore, što ne bi trebalo da bude neki problem, mada je rizično s obzirom na mogućnost oružanog otpora.
Sve je, uz malo sreće, moglo da se obavi unutar sat-dva akcije, do zore i niko ne bi bio nimalo pametniji dok se sve to ne bi završilo.
Uz sve primedbe i rizike, sve je to bolje od ovoga što se desilo oko Brehtove br. 1; bolje i taktički i politički. Naime, desetine policajca je povređeno, nekoliko skupih vozila uništeno; policija se s lica mesta povlačila na ne baš dostojanstven način, ekstremisti i navijački huligani su ohrabreni; nije njih briga za Šljivančanina, nego za svoje interese, političke i huliganske; oni su te događaje doživeli kao pobedu. Huligani su to već pokazali u ulici Kneza Miloša, a politički ekstremisti već kukaju i zapomažu zbog „dosmanlijskog terora“ i „policijskog nasilja“.
Pritom niko ne primećuje da je taj isti Odbor Veselina Šljivančanina godinama koristio za svoje političke svrhe, zamajavao ga i ohrabrivao da se skriva i dalje; ispalo je da je čuvena Vesna Gojković u stvari član Glavnog odbora SPS-a. Iz nekog razloga propagandni aparat DOS-a i Vlade Srbije nije na Odbor bio obratio pažnju kad je trebalo; da jeste, možda bi cela ova stvar ispala drugačije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.