Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
U NIN-u sam radio 15 godina kod tri odlična glavna urednika – Slave Đukića, Dušana Simića i Mirka Đekića. Krajem osamdesetih su se, međutim, pojavili kojekakvi likovi i počnu oni da mi smanjuju platu, malo-pomalo, dok nisam dogurao do plate čistačice. Vidim, hoće da me izbace. Znajući da je „Politikina“ kuća u to vreme imala najgoru pravnu službu na svetu – gubili su svaki radni spor gde god bi se na sudu pojavili – negde u februaru ili martu 1990. odem do Srđe Popovića i predložim da mi tužimo „Politiku“. Srđa na to kaže: „Imam bolju ideju.“ „Koju?“, pitam. „Da mi napravimo novine“, odgovori on.
I tako krenemo da se skupljamo. Okupljali smo se najmanje jednom nedeljno kod Srđe Popovića u kancelariji. Bilo nas je tu raznih, Jug Grizelj, Hari Štajner, Jurka Gustinčić, Ratko Bošković, Zoran Jeličić, Lazar Stojanović…
Počeli smo da pravimo neku vrstu konkursa, kako i koga još da pozovemo. Pojavljivale su se razne kadrovske kombinatorike u koje ne bih sad ulazio, a koje su bile s razlogom odbacivane. Što bi rekao Srđa za jednog od tih kandidata: „Ne može, sociometrijski je neprilagođen.“
Onda sam ja nabavio čitavu gomilu knjiga o tome kako se osnivaju nove novine, sve iščitao i objašnjavam ljudima da treba da počnemo da pravimo broj od minus 15, pa da stignemo polako, što bi rekao Umberto Eko, do nultog broja. Taman smo lepo krenuli da konstruišemo i stvaramo, istina manje likovno, više sadržinski, i kada smo bili na minus trećem broju, Milošević raspiše izbore. Nismo imali kud nego da 29. oktobra izletimo sa prvim brojem.
(…)
Sam-samcit sedim na auto-putu, nema žive duše, sedim na koferu i čekam da se pojavi autobus koji navodno saobraća na putu Osijek–Beograd. Čujem helikopter i vidim gazelu koja leti nisko, na 20 metara, i dvojicu koji gledaju mene kao da sam lud. I odleću dalje. Na kraju dođe taj blesavi autobus, unutra nas petoro – jedan dečko sa slomljenom rukom, jedna majka sa detetom, vozač i ja. Platim kartu i 2. jula 1991. odvezem se u Beograd.
Početkom 1992. išao sam svojim autom u Bileću, da vidim kakvo se to oružje deli tamo. Na sreću, naletim na jednog izuzetno inteligentnog mladog čoveka, koji je bio komandir stanice milicije. Zaplenio je u neznanju kamionet u kojem se našlo 150 automata ruske proizvodnje, M41 špagin. Zamolim ga za potvrdu o oduzimanju predmeta sa serijskim brojevima i zapamtim dva serijska broja. U to vreme sam još imao neke kontakte u miliciji, pustim kroz sistem i ispadne da su automati iz skladišta rezervne milicije u Nikšiću. Kao što sam pre toga našao da su automati zaplenjivani po istočnoj Slavoniji bili iz skladišta rezervne milicije u Futogu, što su mi futoški milicajci i potvrdili. Dođu noću sa tri kamiona, samo istovare i odu, bez reversa, i oružje se deli okolo, bez zaduženja, bez ičega. Pošto sam ja kriminalista u glavi i duši, gledao sam takve stvari kao što su serijski brojevi. Ceo život mi je prošao u tome.
(…)
U Sarajevo sam otišao 1994. i ostao tamo dva meseca. Vratio bih se ranije, nego su bili najavili papinu posetu. A papa, što bi rekle Sarajlije, miš, i odustane od posete. Kažem tada mom drugu fra Ljubi Luciću, profesoru franjevačke teologije: „Eto, fra Ljubo, da je papa došao i da su ga ubili, odmah bi bio kanonizovan i postao bi svetac“, a on samo odmahne rukom. Bio je veoma razočaran. Nakon hiljadu dana opsade Sarajeva, fra Ljubo je poginuo u saobraćajnoj nesreći blizu Samobora.
U Sarajevu me je raja dočekala kao brata rođenog. Bio sam u stanu prijatelja, i to u samom centru, pored Predsedništva, imao sam i svoj kafić gde mi je bio operativni centar, jer je njima radio telefon. Upoznao sam tu čitavu gomilu likova, uključujući i Jovu Divjaka. U to vreme su se cigarete, bela „drina“, prodavale pakovane u stranice knjiga, i zapalo me je jedno paklo, istrgnuto iz neke vojne knjige, zapakovano u sliku Josipa Broza, a drugo paklo, isto iz vojne knjige, a na njemu piše „Jovo Divjak, pukovnik“. Dao sam mu to paklo.
(…)
Vratili smo se u devedesete i radimo ono što smo radili i tada. Razlika je što je devedesetih bilo lakše, jer ovi hoće da nadziru sve do kućnog saveta. I zanimljivo je koliko im smeta kada neko kaže: „Izvinite, mi mislimo drugačije“, i onda kreće: „Šta je, bando izdajnička.“
Vučić ne podnosi da mu se bilo šta kaže. A ako mu jednom bilo šta kažete, teško je zlopamtilo, ima da vas spominje na svakoj sledećoj pres-konferenciji. Ma, mi smo mogli uzajamno da se vređamo i sa Šešeljom i Arkanom, ali ovako nije bilo. A ovi su baš zapeli i malo su ga prekardašili. I sa brojem članova. Nastupilo je ono što je Gebels 1933/1934. godine – to sve ima kod Tomasa Mana u Dnevnicima – nazvao glajhšaltung (Gleichschaltung), ima sve da bude isto i nemoj da je neko pisnuo.
Ovi sadašnji će u jednom trenutku da se dohvate između sebe, previše je 750.000 članova, a Vučić je već dao šta je imao da im da. Koliko čujem, mnogo je nezadovoljnih, već se olajavaju između sebe. Pomalo sve deluje sramotno. Oni će sami u sebe da se uruše, od gladnih usta i svoje alavosti.
Ima li razlike između Radeta Bulatovića i Bate Gašića? Da. Prvi se bar javljao na telefon kad ga zovete, pa se mi ljubazno ispričamo. Ja mu kažem: „Rade, molim vas, hajde mi ispričajte šta je Legija rekao kada ste nasamo razgovarali.“ On kaže: „Ne mogu da Vam ispričam.“ – „Pre ili kasnije će se doznati, bolje da ispričate odmah, nego kasnije.“ – „Ne, ne mogu“, vrlo ljubazno odgovori.
Hajde probajte nešto da pitate Batu Gašića.
(…)
Kad sve saberem i podvučem crtu, ja sam vrlo zadovoljan. Pojavljuju se sada neki mlađi ljudi. Šta bih im poručio? Pa, skočite u vodu i plivajte. Nas su okolnosti naterale da plivamo. Nije bilo vremena za razmišljanje, nego idi i radi.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve