Kakve veze imaju oproštaj Aleksandra Đorđevića od aktivnog igranja i sukob predsednika nacionalnog olimpijskog komiteta s većinom predstavnika olimpijskih sportova
12 RAZLOGA PROTIV CEPTERA: Žarko Varajić (košarka), Uroš Marović (vaterpolo) i Željko Tanasković (odbojka) u Medija centru
Veličanstvena, dirljiva, lepa i – u najboljem smislu te reči – svetska priredba u beogradskom Pioniru prošle nedelje je bolja slika onog što se ovde može napraviti za čoveka i igrača kakav je Aleksandar Đorđević. Dva dana pre oproštaja Đorđević je gostovao u udarnom političkom intervjuu nacionalne televizije i, slobodno se može reći, ostavio je bolji utisak od mnogih pretplaćenih profesionalnih govornika.
Ali, to je bilo jedno veče za pamćenje.
Istovremeno se, mnogo više u duhu ovdašnjih običaja, već nedeljama razvlače, mrse i dreše creva, upoređuju mačke i repovi „incidenta“ na sednici Predsedništva Olimpijskog komiteta SCG.
Počelo je zahtevom novoizabranog predsednika OKSCG, biznismena Filipa Ceptera, da se na dnevni red sednice stavi glasanje o poverenju generalnom sekretaru – što je usvojeno, i da se glasa tajno – što je ubedljiva većina članova Predsedništva odbila (19:3). Cepter je potom sednicu napustio/prekinuo, da bi narednih dana u seriji izjava, intervjua, pres konferencija i saopštenja optužio „retrogradne“ snage u Predsedništvu OKSCG da ga onemogućavaju u misiji spasavanja i obnove ovdašnjeg propalog vrhunskog sporta. Čini se da je za trenutak zanemario činjenicu da „retrogradni“ predstavljaju najpoznatije sportske „brendove“ SCG… Ili smatra da su odbojka, košarka, vaterpolo, veslanje, čak i srpsko-crnogorsko plivanje – propali. I da ih vode prevaranti, kriminalci, zaverenici, razbojnici… Pale su i teže reči.
Druga strana se pozvala na sopstvene rezultate, činjenicu da predsednika i Predsedništvo bira (i razrešava) Skupština OKSCG, da je za stanje u vrhunskom sportu – ako je onakvo kakvim ga predstavlja – Filip Cepter kao član Predsedništva i u prethodnom mandatu kriv koliko i „retrogradni“, najzad i da je nejasno od koga zahteva izveštaj o finansijskom poslovanju ako je bio predsednik finansijske komisije… I tako dalje, i tome slično.
U jednom kratkotrajnom zatišju Cepter je stvar pokušao da vrati na nivo personalnog problema, tj. nemogućnost da sarađuje s generalnim sekretarom OKSCG Predragom Manojlovićem.
Bilo je, međutim, kasno, jer je većina članova Predsedništva, podržana od Nadzornog odbora OKSCG, 24 sportska saveza i člana Međunarodnog olimpijskog komiteta Borislava Stankovića, zatražila hitno sazivanje Skupštine. Cepter je u jednom od svojih saopštenja objavio da Skupštinu zakazuje za 7. septembar; onaj većinski „ostatak“ nacionalnog olimpijskog komiteta je, međutim, sazvao za ponedeljak – 11. jula. I objavio da do tada više neće odgovarati na izjave predsednika Ceptera, jer samo je Skupština „mesto na kom će biti odlučeno ko će voditi olimpijski pokret – ljudi koji su ovoj zemlji donosili medalje i slavu, ili oni kojima su te medalje i ta slava samo sredstvo za političku i biznis promociju“.
Istovremeno, prethodno zapretivši još jednom krivičnom prijavom (ovog puta zbog „sprečavanja revizorske kuće da obavi finansijsku kontrolu u Komitetu“) i pominjući neke „razbojničke postupke“, Filip Cepter je do juče „retrogradne“ i „manipulisane“ članove Predsedništva OKSCG nazvao „grupom lica koja se lažno predstavlja kao Predsedništvo i pokušava da sruši organe OKSCG“…
U istoj onoj meri u kojoj je očekivao finansijsku pomoć države za odlazak na Mediteranske igre u Španiji, Filip Cepter je odbio mešanje države u probleme OKSCG (istini za volju, tek kada je iz nadležnog ministarstva prosvete i sporta stigla prijateljska preporuka da se povuče). Prema tome, u ovoj stvari nema ko da preseče, pa će ishod – ako se uopšte može prognozirati – biti rešen sasvim sportski, na osnovu postignutog rezultata. Krizu u rukovodstvu, nezabeleženu u gotovo stogodišnjoj istoriji nacionalnog olimpijskog komiteta, rešiće – ili neće rešiti, nerešen ishod je isključen – Skupština OKSCG, možda već u ponedeljak 11. jula.
Za razliku od oproštaja Aleksandra Đorđevića, ovaj žalosni spektakl ne treba produžavati.
Kontrola sporta
Šira pozadina ovog „olimpijskog“ sukoba nema nikakve veze sa sportskim rezultatima na, recimo, prošlogodišnjim Igrama u Atini. Dve medalje se mogu tumačiti kao neuspeh, ali se i veći broj finalista, u većem od uobičajenog broja sportova i disciplina, može smatrati ne samo uspehom nego i znakom ozbiljnog napretka.
Najprostije rečeno, reč je o tome ko će kontrolisati sport u Srbiji (i Crnoj Gori, ako se ne otcijepe). Po Nacrtu zakona o sportu, funkciju nekadašnjih paradržavnih sportskih asocijacija, udruženja, organizacija i transmisija za distribuciju novca – kao i sva pitanja u vezi s olimpijskim pokretom – ubuduće preuzima nacionalni olimpijski komitet. Taj princip odlično funkcioniše u mnogim zemljama, Italiji, na primer. Nevolja je, naravno, u tome što mnoštvo administrativnih „sportskih radnika“, koji su na plate i kancelarijske troškove do juče trošili najveći deo državne pomoći sportu, ostaje bez posla. To se, praktično, već dogodilo Sportskom savezu Srbije, koji je predložio Filipa Ceptera za predsednika OKSCG – jer je tridesetak sportskih saveza posle toga istupilo iz članstva i osnovalo novu Sportsku asocijaciju Srbije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!