Pravni rat protiv država koje priznaju Kosovo

Olaka obećanja međunarodne pravde

Država koju Srbija tuži mora priznati nadležnost tog suda, da bi se proces mogao povesti, te bi Srbija mogla tužiti samo neke – nikako ne sve – članice UN-a

Olaka obećanja međunarodne pravde 1

Srbija će Međunarodnom sudu pravde u Den Hagu tužiti sve zemlje koje priznaju nezavisnost "lažne države Kosovo", gromoglasno se najavljuje ovih dana iz Demokratske stranke Srbije. Prema riječima Branislava Ristivojevića, pravnog savjetnika premijera Vojislava Koštunice, tužba će se zasnivati na tezi da su zemlje koje priznaju nezavisno Kosovo – predvođene SAD-om – prekršile međunarodno pravo, jer je Kosovo prema važećoj Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda dio teritorija suverene države Srbije.

I ne samo to, Vlada je već najavila formiranje pravnog tima koji bi trebao zastupati Srbiju u slučajevima tužbi protiv zemalja "nevjernica" koje su se ogriješile o međunarodno pravo i – kako to kaže premijer – "drznule" se priznati nezavisno Kosovo.

Prije premijera, sudske postupke je najavio predsjednik Boris Tadić, koji je još krajem prošle godine izjavio da će Srbija – ako Kosovo jednostrano proglasi nezavisnost – pokrenuti inicijativu da Vijeće sigurnosti UN-a od Međunarodnog suda pravde zatraži mišljenje da li je nezavisnost Kosova legalna, a kasnije se tome pridružio i ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić.

Sve te inicijative podržane su i u velikom dijelu medija, pa je tako već znani prijatelj i savjetnik srpskih vlasti u propalom pregovaračkom procesu o statusu Kosova Tomas Flajner, direktor švicarskog Instituta za federalizam, iznio svoj stav da Srbija treba Međunarodnom sudu pravde tužiti bar jednu zemlju koja je priznala samoproglašenu državu Kosovo, jer bi početak procesa pred tim sudom UN imao utjecaja na druge zemlje koje se spremaju na isti potez. Mnoge zemlje koje još oklijevaju s priznanjem Kosova odlučile bi da sačekaju presudu, mišljenja je Flajner, koji početak tog procesa vidi u donošenju srpske deklaracije o obvezujućem prihvaćanju nadležnosti Međunarodnog suda pravde, te – kaže on u intervjuu "Politici" – "čim potpiše tu deklaraciju, Srbija može da tuži sve zemlje". Flajner isključuje tužbu protiv SAD (koja nije potpisala obvezno prihvaćanje nadležnosti tog suda), ali isti list nalazi profesora međunarodnog prava iz Čikaga Antonija D’Amata, koji u autorskom tekstu objašnjava "recept" kako i SAD ubaciti u tužbu, posredstvom Vijeća sigurnosti, koje Međunarodnom sudu pravde može uputiti predmet, koji ovaj onda ne može odbiti. Čikaški profesor ima i vrlo zanimljivu računicu: Srbija bi mogla kao zemlje-strane u sporu navesti SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju i Hrvatsku, a one su trenutno članice Vijeća sigurnosti, pa zato ne bi mogle glasati o toj kosovsko-srpskoj stvari, te se profesor nada da postoje "odlične šanse" da bi "većina ostalih" mogla pokazati "snažnu podršku međunarodnom pravu, potvrđujući teritorijalni integritet Srbije".

Olaka obećanja međunarodne pravde 2
ZA DOMAĆU UPOTREBU: Vojin Dimitrijević

"Najava o podnošenju tužbi Međunarodnom sudu pravde protiv SAD-a i drugih zemalja koje su priznale Kosovo primer je obraćanja domaćoj javnosti", kaže za "Vreme" ekspert za međunarodno pravo, profesor Vojin Dimitrijević, izričito odbacujući mogućnost da Srbija može tužiti SAD, podsjećajući da je početkom 2005. godine Međunarodni sud pravde odbio tadašnju tužbu SR Jugoslavije protiv država-članica NATO pakta koje su sudjelovale u intervenciji 1999. godine, zato što SAD i Španjolska nisu pristale na nadležnost tog suda.

U slučaju pristanka na nadležnost, pitanje je da li bi Srbija uspjela u meritumu tužbe, s obzirom na to da je priznanje neke države diskreciona (i politička) odluka svake države. Tu se, međutim, i prije same tužbe pojavljuje mogući problem da bi Srbija – koja bi ponovo morala dati izjavu o priznanju nadležnosti Međunarodnog suda pravde (prvu je dala prije podnošenja tužbe protiv NATO-zemalja) mogla doći u opasnost da joj se prigovori da zloupotrebljava to pravo, jer bi to bilo drugi puta da priznanje nadležnosti prethodi samom podnošenju tužbe.

Kad je o obraćanju Vijeću sigurnosti ili Generalnoj skupštinu UN-a riječ, ta mogućnost postoji u Povelji UN-a, u njenom članu 35. Svaka država može skrenuti pažnju na bilo koju situaciju koja može dovesti do ugrožavanja mira ili opasnosti za mir, a Vijeće sigurnosti ili Generalna skupština mogu odlučiti da se obrate Međunarodnom sudu pravde i zatraže savjetodavno mišljenje; ono nije obavezno, ali ono veže svojom težinom i autoritetom. Trenutno su jači glasovi koji govore da će se Srbija obratiti Vijeću sigurnosti, računajući na podršku Rusije, ali teško je vjerovati na će se moći računati na podršku ostalih članica. S druge strane, još je teže računati na "prolaz" srpske ideje u Generalnoj skupštini UN-a, u kojoj i Rusija i Kina imaju tek jedan glas i mogu na odluke utjecati još manje nego u Vijeću sigurnosti, koje je ionako podijeljeno u gledanju na Kosovo.

Pogotovo se, kaže profesor Dimitrijević, ne može ono što tvrdi čikaški profesor D’Amato, natjerati SAD ili bilo koju državu koja prizna Kosovo da ide na Međunarodni sud pravde i tamo pravda svoju odluku o priznanju Kosova: država koju Srbija tuži mora priznati nadležnost tog suda, da bi se proces mogao povesti, te bi Srbija mogla tužiti samo neke – nikako ne sve – članice UN-a.

Postoji, objašnjava profesor Dimitrijević, mogućnost da Srbija postupke protiv država koje su priznale Kosovo, odnosno zbog povrede međunarodnog prava, vodi pred nacionalnim sudovima samih tih država, ali i tu ima "kvaka": najprije valja vidjeti da li u unutrašnjem nacionalnom zakonodavstvu određene države postoji takva mogućnost, a potom treba naći nekog državljanina te države koji bi bio voljan u svoje ime, protiv svoje vlastite države i državnog vrha, podnijeti tužbu. Pri tome, treba znati da mnoge zemlje, poput SAD-a, imaju odredbe po kojima se o "državnim stvarima i odlukama" ne može raspravljati pred sudovima.

Sve to na što javnost posljednjih dana upozorava profesor Dimitrijević lakonski je odbacio Koštuničin savjetnik Ristivojević, kazavši da Dimitrijevićeve ocjene nisu zasnovane na pravnoj analizi, već da se "radi o Dimitrijevićevom političkom komentaru sa namerom da Srbija ne tuži SAD".

"Legitimno je da Dimitrijević ima svoje procene, ali je obaveza države Srbije da svim sredstvima brani svoje interese. Zato je neophodno da se podigne tužba protiv SAD i svih država koje su priznale lažnu državu na teritoriji Srbije", kazao je Ristivojević.

Moguće je da će se dogoditi da je Ristivojević, a ne profesor Dimitrijević, u pravu: da će država Srbija formirati tim koji će tužakati redom – pa i Ameriku – zbog priznanja "lažne države", bez obzira na upozorenja stručnjaka da je to unaprijed osuđeno na neuspjeh. Razni advokati i bjelosvjetski savjetnici zadovoljno će trljati ruke i pune novčanike, a račun će – kad već, za koju godinu, cijela ta stvar padne u zaborav – platiti građani.

Iz istog broja

Slučaj fudbal

Naš čovek u Mitrovici

Slobodan Georgijev

Povodom 8. marta

Prve u srpstvu

Zorica Janković, istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije

Autoput Horgoš–Požega

Samo što nije

Zoran Majdin

Kratki rezovi - VREME film i Radio televizija Srbije predstavljaju dokumentarni film

Atentat – medijska pozadina

Jasmina Lazić

Kodeksi ponašanja

Zakopčaj šlic, dama se šminka

Jovana Gligorijević, Marija Vidić

Ljudsko pitanje

Nevidljivi sugrađani

Bojan Gavrilović

Intervju – Dr Ana Pešikan, ministar nauke

Demokratija, nauka i obrazovani građanin

Slobodan Bubnjević

Dinkićev udar na vladu Srbije

Ne damo ni dugove

Dimitrije Boarov

Intervju – Boris Tadić, predsednik Srbije

Zloupotreba Kosova

Tamara Skrozza

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu