Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon lupimo etiketu korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama Srbije
26-01…
Evo, skoro će gotovo dve godine od kada se na svaka dva ili tri meseca u medijima pojavljuju vesti o pucnjavi na “Makovoj sedmici”, u Jasenovačkoj šumi, “pograničnom pojasu prema Mađarskoj” ili nekoj drugoj lokaciji na severu Srbije. Malo-malo, pa na naslovnoj strani neke od novina osvane vest o “obračunu migranata”, “organizovanim krijumčarskim grupama” ili citati koji u sebi sadrže epitete kao što su “ološ”, “parking” ili “odlučna borba protiv ilegalne migracije”.
Odmah potom, eto policije sa dugim cevima i čarapama na glavi, u pratnji ministara unutrašnjih poslova, a “avganistanski ili sirijski ološ” sa rukama iznad glava kleči na zemlji/podu, dok su im cevi kalašnjikova uperene u čelo. Te vesti isprati i kampanja na društvenim mrežama uglednog udruženja za zaštitu životinja “Levijatan”, ili junačke grupe velikih Srba koja nosi naziv “Narodne patrole”, ili nekih tamo “Sokolova” i “Četnika” iz Šida, a s vremena na vreme ove grupe, poput specijalaca i ministara nam unutrašnjih poslova, obave i terenske posete. Kada na to dodamo i Fronteks, koji je na severne granice poslao sedamdesetak službenika, dronove, vozila, termovizijske kamere i drugu modernu tehnologiju, prosečan konzument srpskih medija bi pomislio da gore, na granici sa Mađarskom, Rumunijom ili Hrvatskom, više desetina hiljada “vojno sposobnih muškaraca” pravi državu na koju treba poslati i vojsku i policiju, ali gde su potrebni i dobrovoljci poput Patrola ili Levijatana.
BEZAKONJE RAĐA DRUGO BEZAKONJE
Međutim, kao neko ko često obilazi “ratnu zonu” u pograničnom pojasu sa Evropskom unijom, moram da priznam da nikada nisam na jednom mestu u tom pojasu zatekao više od nekoliko stotina ljudi, raspoređenih na nekoliko lokacija. I tako je oduvek bilo. Od stare ciglane kod Subotice, preko napuštenih salaša oko Horgoša, do Majdana ili Batrovaca, izbeglice i migranti već više od jedne decenije iz neformalnih mesta okupljanja pokušavaju da se domognu modernih i efikasnih sistema azila koji postoje u svega još nekoliko zemalja EU. Ne traže Sirijci, Avganistanci ili Somalijci ništa više od Ukrajinaca, koji nesmetano mogu da dođu do one zemlje u kojoj misle da će najbolje moći da uživaju svoja izbeglička prava. Međutim, pogotovo od marta 2016. godine, takva mogućnost za njih ograničena je brutalnim graničnim praksama svih evropskih zemalja.
Od marta 2016. godine i čuvenog sporazuma između EU i Turske, od zemlje porekla pa sve to spoljnih granica EU na Balkanu izbeglice i migranti ginu, dave se, dobijaju batine, guraju se iz jedne zemlje u drugu i krše im se najosnovnija ljudska prava. Najčešći počinioci ovakvih praksi su granični policajci, vojnici ili sami pripadnici Fronteksa. Dakle, ljudi koji postupaju u ime država čiji zakoni, ustavi i slobodno preuzete međunarodne obaveze strogo zabranjuju takvo postupanje. Ipak, takvo bezakonje postalo je pravilo, a neke zemlje (poput Mađarske, Letonije ili Poljske) pokušavaju i da ozakone takvo postupanje, usmereno isključivo na ljude iz Afrike, sa Bliskog istoka ili nekog drugog dela Azije. Još do mene nije došla priča da su Ukrajinci bili tako tretirani na granici.
I što ona stara kaže, “jedno bezakonje rađa drugo bezakonje”, pa se iz nezakonitih graničnih praksi graničnih organa stvara jedan kriminalni svet krijumčarenja u kome često ima i iznude, različitih vidova eksploatacije koji vode ka trgovini ljudima, zlostavljanja, ali bogami i teških telesnih povreda, otmica i ubistava. Sva ta nedela u većini medija, od strane najviših državnih zvaničnika, od strane gore pobrojanih paravojnih “udruženja građana” stavljaju se na teret izbeglicama i migrantima, jednoj sivoj, opšte određenoj, crno prikazanoj masi krvoločnih i vojno sposobnih muškaraca iz Sirije, Maroka, Avganistana… Međutim, sastav i redosled na optuženičkoj klupi za bezakonje koje vlada na svim granicama, pa i na severnim granicama Srbije, potpuno je drugačiji.
KO JE ZAISTA KRIV
Kao prvooptužene navodim najviše političke figure država koje čine spoljne granice Evropske unije. Oni se mogu svrstati ili u kategoriju saizvršilaca ili podstrekača, ali su svakako na vrhu piramide odgovornosti i od njih bih otpočeo krivični postupak, ili bilo koji drugi postupak političke ili moralne odgovornosti. Zatim bih se spustio na starešine graničnih policija koji dalje u lancu sprovode politiku kršenja zakona, ustava i međunarodnih konvencija. Sa državne strane i iz susedstva, red dolazi na direktne počinioce nezakonitih graničnih praksi – granične policajce, vojnike, ali i civile dobrovoljce koji svoje sociopatske potrebe namiruju kroz zlostavljanje izbeglica i migranata.
U drugu kategoriju kriminalaca/optuženika stavljam organizovane i transnacionalne krijumčarske grupe koje se sastoje, u našem slučaju, od lokalnih vojvođanskih kriminalaca i secikesa, lokalnih policajaca, taksista, vlasnika hostela, ponekog prevodioca, ali, ako je sudeći po istraživanjima Saše Dragojla i Ksenije Pavkov, i viših pripadnika bezbednosnih službi. Nemam dokaze, neke su ponudili pomenuti novinari, ali imam mozak. Na optuženičkoj klupi za “Jovanjicu” našlo se više pripadnika bezbednosnih struktura, slično je i sa postupkom koji se vodi protiv Belivukovog klana, ali i brojnih drugih postupaka koji se vode za krivična dela koja u sebi sadrže elemente organizovanosti i korupcije i koji su u prošlosti podrazumevali i politička ubistva i progon.
I na samom kraju moje optuženičke klupe nalaze se one izbeglice i migranti – pojedinci – koji su ušli u šemu sa gore pobrojanim slojevima i kojima je dozvoljeno da na teritoriji Republike Srbije, u ime svojih poslodavaca, rade šta hoće i kako hoće svojim sunarodnicima i ljudima sa kojima su možda u zemlji porekla doživeli istu sudbinu – rat, nemaštinu, gubitak najmilijih i slično. Te okolnosti ih ne lišavaju krivične odgovornosti za to što rade na severnim granicama Srbije, ali ta odgovornost je individualna. Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon “lupimo etiketu” korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama. To jednostavno nije tako i stvari treba nazvati pravim imenom.
KO JE ZAISTA OŠTEĆEN
I na kraju, među oštećenima se nalaze pre svega izbeglice i migranti, potom mučeni pošteni građani vojvođanskih sela koji svake noći slušaju puškaranje, onda i pripadnici policije i drugih bezbednosnih službi čije kolege blate njihovu uniformu i struku, a onda, na kraju, i mi građani Srbije koji živimo u medijskom ludilu, u zemlji koja se graniči sa državama kod kojih postoji kriza vladavine prava i zaštite ljudskih prava na granicama. Ta kriza postoji i na našim granicama, ali za to nisu krive izbeglice i migranti, već političke elite koji gaze po civilizacijskim vrednostima čovečanstva.
Samim tim, svaka druga interpretacija ludila koja se odvija na severnim granicama zaslužuje prezir i gađenje. Svako krivično gonjenje koje ne ide gore pobrojanim redom je predstava, svako medijsko izveštavanje koje ne prati gore opisanu optuženičku klupu je lešinaranje, površnost, amaterizam i populizam. Svako ko se pravi lud na gore dat redosled bolje da ćuti nego da se izjašnjava o izbegličko-migrantskom pitanju, bilo da to čini u televizijskim studijima, poslaničkim klupama, na sastancima ili okruglim stolovima, tribinama ili za kafanskim stolovima i šankovima. Za vašu frustraciju i nemoć nisu krive izbeglice i migranti, već vi sami koji verujete u jeftine priče i bajke za laku noć, koje se kao mantra plasiraju kroz kratke vesti, bombastične “klikbajt” naslove, telegram grupe ili opskurne onlajn emisije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Studenti me jesu pitali da li bih hteo da budem na listi i ja sam potvrdno odgovorio”, kaže rektor Vladan Đokić u razgovoru za “Vreme”. Pričali smo o udarima na univerzitet, njegovim odlascima u Brisel i tome da li se boji da studentski pokret skreće udesno. A na konstataciju da će morati otići sa mesta rektora ako postane poslanik ili, ko zna, premijer, profesor Đokić kaže: “Videćemo da li će i kada doći taj trenutak. Može da bude pre, a možda i posle završetka mog rektorskog mandata”
Ukoliko se ne ujedine, već odluče da se kao fragmenti pojave na izborima, opozicione stranke proevropskog usmerenja ne samo da će izvršiti političko samoubistvo već će to samoubistvo proizvesti štetu po okolinu. U slučaju da neke stranke izađu same na izbore, bilo bi to kao da skaču sa zgrade ispod koje se okupila gomila ljudi protiv režima
“Našao sam se okružen poražavajuće mladim ljudima. A i inače znam da su mladi – nama vandalizuju prostor bezmalo nekoliko puta mesečno, imamo nadzorne kamere, to su uvek mlada golobrada lica. To je muški svet, sačinjen od mladih muškaraca, koji zaista nemaju ništa pametnje da rade nego da uništavaju nečiju imovinu ili da nekog tuku. Ali sa strahovitim uverenjem”
Iz godine u godinu medijski konkursi su postajali sredstvo kojim režim plaća svoju medijsku poslugu, što pojednostavljeno znači: građani izdvajaju pare da im neko nudi lažnu stvarnost i da ih dodatno truje radioaktivnom mržnjom. Odnosno, plaćaju da ih neko laže i od njih pravi budale
“Je li moguće da neko misli da je u redu i dobro za Srbiju da bude jedna od nekoliko zemalja na svetu koje nemaju nikakvo regulatorno telo? Je li moguće da neko misli da je dobro da se raspada Upravni odbor Javnog medijskog servisa? Nisam uopšte optimista i realno je očekivati da ćemo naići na zid, ali treba pokušati”
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Pođimo od toga da Vučićev režim prvo uspe da pokrade parlamentarne pa onda raspiše predsedničke izbore koje bilo koji njegov kandidat teško da može da dobije. Častan predsednik Republike u nečasnom sistemu bio bi poput oveće rupe u tkanini koja se već dobrano oparala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Nakon prvog predavanja profesora Vojina Dimitrijevića koje sam slušao zapravo sam shvatio šta su to ljudska prava. Profesor Dimitrijević je tada rekao da su ljudska prava kapacitet nas pojedinaca da se lišimo predrasuda prema svim drugim pojedincima. Taj citat je prva stvar koju sam uhvatio kao belešku, i dan-danas mi taj papirić iz sveske stoji kao uspomena”
“Neki kažu da je glavni razlog za eskalaciju izbegličke krize 2015. godine bio poziv Angele Merkel. Ne slažem se sa tom konstatacijom. Razlog je bio taj što je Sirija razorena, što je pola Iraka bilo pod vlašću Islamske države i što nije bilo razumno da se očekuje kako će Jordan, Liban i Turska da prihvate sedam ili osam miliona ljudi. Oni to jesu uradili, ali Sirijci, pa potom Iračani i Avganistanci, nisu mogli da uživaju prava koja im pripadaju kao izbeglicama u velikim šatorskim kampovima, bez mogućnosti da rade, da nastave obrazovanje, da jednom rečju žive u uslovima u kojima bi imali šansu za novi početak. I imali su pravo da krenu tamo gde im ta prava, barem donekle, mogu biti data. Ali isto tako treba reći da je ka Evropi krenuo daleko manji broj ljudi od onih koji je odlučio da ostane i da čeka da se vrati kući”