Njegoševa politička prepiska

Odabrana pisma 1

Odabrana pisma

Ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči... Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda

Piše:  

Osmanpaši Skopljaku

Cetinje, 5. oktobra 1847.

Vladika crnogorski pozdravlja Osman-pašu Skopljaka, vezira skadarskog.

Došlo mi je tvoje pismo od 17. febra[ra] o. g., u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo što kažeš da operemo svoja srca pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice, moje je srce za ljude svagda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može i da bi htio. Što se hvališ da imaš kod mene prijatelje koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš, meni ih ne kazuj da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema koji svijet proz čibuk gledaše, ne meni. Moje je namjerenije javno i čisto; koga je kako valja, onako sa mnom u susjedstvu i da živuje.

Ti govoriš da ja sve nešto tražim, a šta bih ja to tražio i sa kime ću ga tražiti? Kada je Bajazet (Ilberim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijatske naše maleno, no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli. Ja sam inokosan, ja sam sirak. Pomisli đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva. Đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obrenknežević (Mahmutbegović)? Đe je Kulinović? Đe je Skopjak? Đe je Vidajić? Đe je Filipović? Đe je Gradičević? Đe je Stočević? Đe je Ljubović? Đe je Čengić? Pa đe su mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda da svoje otačastvo i svoju slavu zajedno potražimo, da smo svi najedno, onda bih ja s njima nešto veliko potražio.

Bog sami znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tuđiti i nazivati se Azijatima i do kada će za tuđu korist robotati ne sjećajući se sebe ni svojega! Od onoga nesrećnoga dana otkako je Azijatin naše carstvo razgnjavio, sa kojim se ova šaka gorštakah za opšte poštenje i ime našega naroda bori? Sve sa svojom rođenom braćom isturčenom. Brat brata bije, brat brata siječe, razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle. – Evo opšte naše nesreće!

Ova je nesreća i vražda bratska više no sila tuđa učinila te je naše junačko pleme postalo tuđima nadničarima i služiteljima, kako što si i ti tuđi nadničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio. Ovo je učinilo te je danas Crna Gora i biti će dovijeka almaz u vitešku krunu. Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala. Što se pak tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja nimalo više ne želim no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom, no se nešto drugo želi, jerbo je krvava hrana i golo poštenje. Ja bih rad da sam se malko docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazali da su oni dostojni praunuci starijeh vitezovah našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.

Ja čujem da ti Crnogorce hajducima nazivaš. To ime nimalo sramotno nije. Hajduk znači chevalier (Ritter). Na primjer, kavaljeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergeles Alija, Tale Orašanin, Skenderbeg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, vojvoda Draško Popović, vojvoda Vuk Mićunović, Nikac Tomanović, Crnac Karamahmut, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović. Ovo su samo neki od našega naroda koji nijesu danas u životu, a ovi su trojica i danas živi: Abdelkader, Šamil i naš vojvoda Mića Morački.

Istina je da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih izobuzdana i divlja sila turska nasili, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače, ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam se lane nekoliko mjeseca uklonio u Beč i u Mletke navlastito da ovu muku očima ne gledam, a drugo ja sam srca žalostiva, pa bih sve svoje razurio, a svakojako mi je malo što i ostalo. Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: "Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?" Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.

Vladika PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ

Nikoli Tomazeu

Cetinje, 21. aprila 1848.

Počitajemi gospodine Tomaseo,

Primio sam Vaše pismo od 31. marta n. s., koje me veoma udivilo. Nije mi nužno bilo napominjati dužnosti k čovječestvu, jerbo su one sveti amanat koji je priroda dala svijema osvjestjenima ljudima. Ko obožava svobodu i ko je upravo svobodan, on podobnome sebi ne želi ni tvori obide, jerbo gazi obožajemu svetinju nogama. Zla kleveta! Bog znade kada će se pleme slavensko ispod njene gadne anateme osvoboditi i kada će ga zora istina obasjati. Osobito pak protivu ovoga svobodnoga gnijezda kleveta vječno grmi. Je li krvavije stranice u svemirnoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslje padenija carstva na Kosovu? Zloba i kleveta sve su ovo od svijeta koliko su mogle krile i naopako ga predstavljale iz ova četiri uzroka: prvo, što smo Slavjani, koje kleveta po svuda goni; drugo, što su naši susjedi svagda bili neprijatelji svobode, protivu nje su tvrđi kordon držali nego protivu čume; treće, fanatizm trostruki, pakleno sjeme nesloge, koji je našemu narodu više zla učinio no sve inoplemene sile i oružje; četvrto, što su Crnogorci u gdjekojima nepristojnostima učenici turski, te urade gdješto po običaju turskome.

Da! cijela se gotovo Europa danas služi jednim šiboletom. Isti šibolet upotrebljavaju Crnogorci evo četiri vijeka i po: on priliči čovjeku, da nije buran i krvav.

Žica koju cijelo Vaše pismo prolazi iz dvije je struke upredena; ja ih obje divno vidim.

Budite zdravo i veselo!

Vaš obični prijatelj

Vladika crnogorski

Stanku Vrazu

Cetinje, 20. oktobra 1848.

Počitajemi g. Vraz, bratski te pozdravljam.

Usrdna ti hvala za divni dar koji si mi poslao. Ko je udaljen od svjesnih ljudih i od literaturnoga svijeta, toga i mala stvar ograši, pa jošt kada je dar bratski.

Čudna vremena potresa, događaja, preobrazovanja, uzdignuća, pa i vremena nestrpjenja! Noći se molim da što dobroga snim, a danju da mi što dobro u novinama donese. Sto putah je lakše onome ko se bori no onome koji čama kod kuće. Da Vam mogu što na muci pomoći, najsvetiju bih dužnost pod nebom ispunio. I da je iole sporazumjenja bilo, moglo se s našega kraja veće pomoći no se ikomu čini, pa pomoći bez muke pjevajući. Ide li naša stvar na te strane pravcem? Hoće li se naš narod svijetu pokazati narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti svoje ili će vječno obožavati tuđe verige, koje im već tolika vijeka gotovo prepiliše vrat i satriješe narodnost?

Ja vidim strašne pogreške. Meni se čini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Bože daj da se varam. Ako se sada sagriješi, dugo ćemo taj grijeh kajati. Onaj silni i napredni Vaš napreg i podvig, ako se na zlo okrene, teško našemu narodu. Ona blagorodna, usrdna i velika vaša žrtva, ako se prinese vražjem oltaru, iznevjerena je naša narodnost. Ja sam i strepio i pitao se nadom doklen nije B[an] lišen glavnoga načalstva, a sada, čini mi se, vidim što je.

Jošt nešto. Ja sam se čudio što se to s našim g. Gajom uradilo, dok mi sada raskažu sve potanko kakva je zbilja nesreća slijepoga demona kod Vas donijela da svoje zlobno i otrovno sjeme i kod Vas posije i da porok baci na opštega ugodnika naše narodnosti. Zar je kod vas nepoznat M[iloš]? Ta, ljudi, Bog budi s vama, ono je pakosni i laživi nesrećnik kojega grde svi poroci najgadnijega tirjanina.

Zbogom, g. Vraz, bratski ti pozdrav sa svim narodoljupcima od tvojega počitatela

Vladike P. P. NJEGOŠA

Nekom Tršćaninu

Cetinje, 20. novembra 1848.

Počitajemi gospodine,

Drag mi je poziv kojim me braća Slavjani trijestinski pozivaju za svojega sočlena u njinom Zboru. – Osnovateljima istoga Zbora služiće na veliku čest ako on bude slavjanski. Naše stvari svekolike imaju veliku glavu a slabe noge, te ne mogu opstati, pa ja se i tome društvu bojim da ne pođe tragom za pragskijem. Da, naše je pleme imuće drugih narodah kao proča životinja, i ko ima više stado, on je bogatiji. Ko se ikoliko sumljao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas njino poslovanje vidi. Može li što gadnije na svijetu biti od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načudit ne mogu, kako nekima ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti! Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije svobodu, no kako istu dobije, nanovo k verigama trči da ga svežu.

Kuda bi ta sreća za mene samoga i za onu šaku naroda slavjanskoga da je naše veliko pleme pravoga vjeroispovjedanija osviješćenih ljudih! Ta i našima bi od vjekovah za svobodu mučenijama ubrzo konac došao! Ali badava, Slavjani jednako za ropstvom teže.

Pozdrav ti bratski sa svima prijateljima koje imaš u Trijestu i sa pravim Slavjanima

Vladika crnogorski

Josipu Jelačiću

Cetinje, 20. decembra 1848.

Vaša Svjetlost,

Svakomu se napretku Tvojemu radujem kako sopstvenome svome, jerbo je Tvoj napredak narodni, a to se zna i moj kako Tvojega sobrata. – Svijetli Bane, trudno li je Tvoje sveto zvanije, no veličestveno i divno. Tebe je tajna sudbina na čelu Južnih Slavjanah postavila, Tebe sreća s divnima naprednostima vjenčaje, ali se vidi, sve tvoje izopačuju. Spasa si prestol, dinastiju i sve njezine posljedovatelje, učinio si im uslugu kakvu im niko jošte nije učinio od njina postanja, pa Tvoji zadušnici poslije nekoliko dana mjesto zahvale nameću Dalmaciji stari gvozdeni jaram. A Dalmacija je Tvoja banovina. Dalmacija za divnim bratstvom ne čezne, ali što je sirota kriva kad ne vidi dalje od nosa? Ali sada, ili hoće ili neće, morati će [se] trsiti talijanstva.

Svaki narodoljubac, cijeli narod naš u Tebe je očima upro i k Tebi ruke pružio kako nebom poslanome Mesiji. Tvoj je zadatak velik, njim Evropa novi vid dobiva, on miče gadnu ljagu sa lica silnih Slavjanah, koji do dana današnjega ništa drugo nijesu bili do prodani i žalosni robovi i nadničari drugih narodah.

Ah, dragi Bane, već zemlja od ove mrske nepravde stenje, duše su blagorodno mislećih Slavjanah u vječnoj muci, stide se svijeta i ljudih zbog ovoga niskoga stanja u kojemu smo sprama drugih narodah evropejskih, našom sobraćom. Radi čega mimo proče narode ovaj zli narok nas prati? Rašta smo privikli robovati, rašta svoje sile ne poznavamo? Rašta neko slijepo zadahnuće upravlja Slavjanima, te se samovoljno u tuđe verige vežu? Ja sam, istina je, s ovom šakom naroda pod anatemom tirjanstva i špionstva svobodan, ali šta mi je bolje kada gledam okolo sebe milione moje braće đe stenju u tuđe lance?

Veoma me je obradovalo potonje Tvoje pismo od 7ga oktobra. Nek ih bude tuga! Može im biti nazivati Te banom dalmatinskim. Neka imenuju kako hoće, samo neka je Dalmacija u Tvojoj ruci, da se jednom sastavimo. Nesnosno mi je ono što Ti prvo zvanije i mjesto u carstvu obećaše pa odstupiše, – od svašta će odstupiti, i što se snažnom mišicom ne uzmogne držati, one sve treba za ništa smatrati.

Želio sam, da mi je moguće bilo, poslati Vam u pomoć nekoliko Crnogoracah i gotovi su svagda na Tvoj glas a na korist opštu. Ništa me dosada na svijetu nije interesiralo toliko koliko Tvoj posao. Radi toga bi veliku zadužbinu učinio da me češće udostojiš Tvojim neocijenjenim pismom. Svako, malo i veliko, moli Ti Boga za zdravlje i za srećan uspjeh, a ja više od svakoga, koji s najvišim počitanijem ostajem

Vaše Banske Svjetlosti

predani sluga

Medu Puciću

23. aprila 1849.

Počitajemi grafe Počiću,

Hvala ti na bratskoj uspomeni, na krasnom daru kojim si me obdario. Ta ovo nijesu Talijanke no kitne i gizdave Srpkinje koje će svakom rodoljupcu dušu ograšiti. Što je tvoj umotvor, on blista u svetom hramu našijeh muzah čistim vjeroispovjedanijem narodnim. Dubrovnik je jedinstvena dika književnosti naše, a ti si dika njegova. Ej, kukavni Srbi, svačija ih sablja sječe, istrijebiti ih ne moga, nikakvi ih tirjanski lanci ne mogaše održati da robuju, a glupi ih misioneri sa svojima lažama okužiše i utriješe: razlučiše Srbe puke i nevine, svaki na svoju stranu, otuđiše brata bratu, krvavu sablju među Srbima izvadiše i otiskoše rijeke bratske krvi te provreše. Bog znade hoće li se Srbi kada od ove smrtne rane izliječiti.

Dragi Grafe, danas su nastala vremena od poslovanja za one kojima ništa svoje nije urađeno. Ja sam se u početku nešto nadao, nego danas vidim da je zasad jugoslavenstvo idealna riječ koja samo praznijem glasom lijepo zveči. Što je Banovina (Trojedna Kraljevina) i Vojvodstvo? To su mrtve istoričke riječi, drugo ništa. Jugoslaveni sile svoje ne poznaju, pa i zasluge svoje ne vide. Stoga oni sebe i predaju slijepo u bezuslovno ropstvo tuđinu. Ovo je vječna muka za one koji su njihovi i za one duše koje ovo osjećaju. Nego sve jedno biva kad naša braća ne umiju razumjeti što je dična svoboda.

Po naredbi mojoj do koji dan dostaviće se g-nu P. Marteliniju imena ovdašnjih prenumeranta na "Dubrovnik – cvijet narodne književnosti".

Zbogom g-ne Počiću, bratski ti pozdrav sa svima narodoljupcima šilje

tvoj počitatelj i sluga

Vladika crnogorski

Iliji Garašaninu

Cetinje, 5. jula 1850.

Vaše Visokorodije,

Vidim u Vašem uvažajemom pismu od 14. pr. junija da je blagovolio svijetli knjaz sa soglasijem Vas, njegovi sovjetnika i pomoćnika, iznova primiti na trošak knjaževstva mojega sestrića Stevana Perovića u novozavedenu Vašu Akademiju. Ja mnjenije Vaše odobravam i sasvijem sam s Vama soglasan, tim više radujući se što će Akademija poželanu celj dostići, kako će učenici pod strogim nadzorom biti, jerbo cijela svoboda učenika čini nevježom i kalašem. Fala svijetlome knjazu i gospodaru i Vama, njegovim sovjetnicima, što se, ako i katkad, sjetite ovoga srpskoga krvavoga krša. To će Vam za čest u potomstvu služiti kada nam narod uskrsne duhom.

Ja sam veoma slab bio i zbog iste slabosti bio sam do Italije, ali niti me je pomogla promjena vazduha niti ljekara, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam posle iznemogao bio, i tako po nuždi i savjetima posle mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim da se mogu u stranoj zemlji lečiti. Otkad sam došao na Cetinje, pobolje mi je, ali sam jošt dosta slab.

Dragi i počitajemi g-n Garašaninu, srpske stvari, koliko su nazadne u našem veku, nije čudo e me je gotovo umorila ova krvava i burna katedra na kojoj sam se popeo evo 20 godina. Svaki je smrtan i mora umrijeti. Meni ni s čega sada žao ne bi bilo do što nijesam neki napredak u cijelome narodu našem vidio i što mi se nije dalo da na neki način osnovu utvrdim vnutrenemu upravleniju crnogorskomu, te se bojim e bi se posle mene sve one nesreće povratile u Crnoj Gori koje su prijed mene bile, te bi ostao u večnu nevolju ovaj narodac mali, neobrazovan, no vojinstveni i silni duhom i srcem. Nema jednoga Srbina koji više za Srpstvo posluje i misli od Vas, nema jednoga Srbina kojega Srpstvo [više] iskreno ljubi i počituje od Vas, i nema jednoga Srbina koji Vas više od mene ljubi i počituje.

Šaljući Vam i preporučujući Stefana, ostajem s najiskrenijim bratskim pozdravom

Vašega Visokorodija

pokorni sluga

vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Petru Marinkoviću

Cetinje. 10/22. avgusta 1850.

Pošteni gospodine doktor Marinković,

Ja nijesam jošt izdravio, ali sam se dobro popravio. U mojoj bolesti ja sam i o smrti pomišljao, nego ova misao nimalo meni škodila nije, no šta više zrake su mi duševne lakše kroz tijelo pronicale, kako sunčane zrake kroz tanke i razdrobljene oblake što lakše proniču. Moja je ideja među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt ovako razumjeo: ili je tihi, vječni san koji sam boravio pređe rođenja ili lako putovanje iz svijeta u svijet i pričisljenje besmrtnome liku i vječno blaženstvo. Ja se ada nimalo bojao nijesam, jerbo u meni adska duša nije, i ja Boga ne predstavljam kao Nerona i Muhameda II, no ga predstavljam, po njegovom veličestvu, za duha preveličestvenoga, premilostivoga svojima tvarima. Ja sam dušu čovečesku predstavljao za neki tajanstveni fokus, koja, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva na nebesima. A naše jadno tijelo što je? Ugoštenije i popiranije zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina s kojom se vihorovi rugaju i igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikoga čuda, koliko mi ovo ništavilo ljubimo i koliko nas interesuje! Tijelo je mnogo ništavije no ckleni sud, dajbudi izlomljena stakla kupe kaljavi Čifuti i pometnuti trgovci te ji prodaju, a naše tijelo bez duše ni za što ne služi.

Dosadih Vam, no to je kriva dobrota Vaše duše, koju ste mi otkrili. Hiljadu sam sovjetnika imao otkako sam se razbolio, no sam se najviše Vašega sovjeta držao, i danas se najviše držim, jerbo sam vidio da iz dubine poznanstva i blagorodne duše istječe. Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim. Kako će čovjek živjeti, a ne misliti? Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može i sa samrtnoga odra da oči ne baci na krasno stvorenije. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo ni marame oko vrata ne nosim. Neki su me sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do uših obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuške, a neki opet da ležim na pleća, neki na lijevu, a neki na desnu i proč. i proč. i proč.

Zbogom, gospodin Marinkoviću. Budi mi zdrav i veseo, i ne zaboravi tvojim dragim vospominanijem

Tvojega

iskrenoga prijatelja i slugu

vladiku crnogorskoga

P. P. NJEGOŠ

Georgiju Nikolajeviću

Cetinje, 18. oktobra 1850.

Dragi proto, Crnogorska je pjesna:

Ko ć’ ufatit maglu u visine,
Ko li Goru Crnu pokoriti!

Neka se Turci fale i govore što im je drago, mi za njihove prijetnje ne marimo. Imali smo se kad od Kosova poznati jedni s drugijema. Ostali narodi peka mudruju kako im je i od traga, neka diplomatiziraju s Turcima, neka se glade i lažu koliko im je drago, neka u svojim otečestvima i na svojim ognjištima hristjani vežu prijateljstvo s jazičnicima; doista mi i Turci, doklen god jednome trag iz Evrope ne pogine, onom ćemo zdravicom napijati kojom smo i dosle. Najvještija klupka diplomatičeska da osnuju svoju pređu između Turske i Crne Gore, mučno bi nas i Turke složila, a poljubila nikada. Istina je, Turci su sprama nas silni, sprama nas bogati, ali je strašnije gordosti krušenije kada slabiji silnome užene dim u nos. Ja mislim da mladi sultan preobrazovatelj sa svojom blagošću neće biti poklapan, jerbo se ne slažu blagost i poklapnost.

Da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala nego mliječna ili medena. A kako će i biti lijepa kada je jednako sirotu divlji talasi turski napadaju i potresaju? Ta, svešteni edem da ga je ovakva sudbina postigla, bi se već zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru je svakojako zlo pratilo, u njoj maloprijed nije smio ni Evropejac svobodno ući, nego su se krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju po konopima u brodove trgovačke evropejski pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Ameriku. Ovo se isto dogodilo s pokojnim Milutinovićem i s istim Milakovićem, ali je danas slava Bogu drukče. Crna Gora je samo zlo kako je zli narok goni, i ja koji sam njen sin ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ali je opet s tim znamenita što je komatić od razvalinah našega carstva, kao jedna lastovica (ćošak) od razvalinah jednoga velikoga grada. Stoga je znamenita Crna Gora što je doista pokazala šta može slabiji sa silnijem, što može čovjek, kad hoće, raditi. Crna Gora je gnjijezdo vojinstvene gordosti, đe se braća jedinci sinovi – sve rado na žrtvu dava, samo da ostane neporočna čest prađedovska. Crna Gora je urna u koju je silno ime Dušanovo pribjeglo, u kojoj se svešteno hrani viteško ime Obilića i Skenderbega.

Zbogom, dragi proto, budite mi zdravi i veseli!

To Vam od srca želi

Vaš počitatelj

vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Dimitriju Vladislavljeviću

Napulj, 31. januara 1851.

Napula, 31. januara 1851.

Pošteni g. Vladisavjeviću,

Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čovjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad pogledaj za sobom na putovanje, kad evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem svojijem. Oh, ne, ne! Grehota je na putovanje vikati. Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama pokazivati. Današnji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira brilijant njegovim prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant, to je skuplji. Vidimo iz ovoga, dragi Srbine, kako strašno ljudi u prosvešteniju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. (Ja sam u pisanju isto kao u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram).

Da, zbilja, lijepa Italija. Nad njom se blagosloveno, lijepo i blagodatno nebo širi i smije; u njoj je jogunasta priroda u svojoj divoti, u svojoj prelesti vječno okrunjena i vesela: zemlja klasičeska, kolijevka veličija rimskoga. Ah, Rim, veličestveni Rim! Te razvaline velikoga Rima. Kad čovjek u njemu dođe, ne znade ali ga udivlenije potpiri u više ushićenje, ali mu žalost više dušu ugasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga. Doista su se kod mene ova dva elementa borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući pri kojoj će ostati.

Razvaline Iliona, Vavilona, Tive i Perzepolja ništavne su sprema razvalinah rimskijeh. Ni strašni usovi snježani, koji se otisnu strmenicama velikijeh planinah, opuste i obezobraze gordu planinu, na tisuće gorde jele i borove počupavši sa sobom u provalama povuku te strmoglavice iz one grdne mase korenjem k nebu dube, – ni ovaj opustošajući užas ne učini tako strašno i žalosno vpečatljenije na dušu čovječesku kao razvaline velikoga Rima! – Vrijeme je silno, strašne zube ima, ono je stravilo i svemogućemu nebu a kamoli kukavnoj zemlji, đe se sve lako krši, đe sve na slabome temelju stoji. Dan današnji na rimskijem razvalinama dube hramovi katoličeskoga mira. Ovi su hramovi puni, kako i mnoga druga znamenita zdanija, odlomcima velikoga Rima, veličija rimskoga, te ih pokazuju kao svetinju, kao uspomen prošle njine slave, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca.

Svetije otac tako k meni dobar bio da sam mogao đegođ mije volja bila ući, u svako gotovo doba meni je sve otvoreno bilo, sve mi se pokaževalo s vnimanijem i s dobrom voljom. Šest danah sam stajao u Rimu ili, pravije reći, šest danah sam trčao po Rimu. Ako me pitate što sam vidio, molim da me pitate što nijesam vidio. – Vidio sam svašta, što Vam neću kazati (ne mogu) pređe se sami sobom ne prošetate po brijegu žalosnome mutnoga Tibra. U ove sam šest danah bavljenja u Rimu veliki materijal u glavi skupio, tako da su mi njim natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio. Tu su spomenici stare Azije, Evrope i Afrike svakostruki; tu su veličestvene razvaline banjah, dvorovah i sadovah imperatorskijeh; tu su fori rimski; tu su razvaline jazičeskijeh kapištah; tu su kolone, obelisci, fontani s različnijema čudesnijema figurama; tu su statue, figure, bogovi, polubogovi, boginje, vile, carevi, upravitelji različiti, filozofi i junaci vještinom ljudskom iz mramora stvoreni; tu su mramorni i granitni veličestveni vazovi iz imper[atorskih] banjah; tu su urne i grobnice Avgustove i Konstantina V[elikoga] od mramora i istočnoga alabastra; tu su trijumfalna vrata, cirki, piramide i neimovjerni vodovodi; tu se vise hramovi hristijanstva na kolonama okupljenijema od razure velikoga Rima. Na vrhu svega rečenoga materijala stoji mi Koloseo i hram svet. Petra, a više svega mi stoji i sjaje kartina Rafaelova Preobraženije: kao prelestna Danica veselim licem osvetljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene. Da, hram svetoga Petra, on je veličestven, on je važan, a sto putah bi važniji bio da ima lice (fassade) sobora milanskoga. U Rimu što ne ima krsta ne ima ni stanja. Ovde uhiljeni i mračni jazičeski vjekovi na sebe nose krst stradanija, inače bi ih iz Rima prognali ili pod zemljom zakopali.

Vi ćete reći šta ovaj čovjek radi, kao da Rim već nije opisan, ta opisanije Rima već djeca na prste znadu! – E, dragi moj Srbine, svak sa svoje točke stvari gleda, svak drugojače očali na oči nosi. Neko opisuje Rim s kartinama da novacah dobije, neko opisuje karneval rimski (Rim), te pretvara hramove u teatre, neko se moli i klanja rimskijema razvalinama da ga zadahnu duhom poezije, da se pokaže na poprištu svijetskome, neko plače za jazičeskijem hramovima a hvali hristjanske, neko plače za Cezarom a hvali Bruta, te ni sam ne znade šta radi. Zbilja, imah zaboraviti, ovdi priložene stihove upisao sam na vrh kupole svet. Petra u Rimu. Ako Vam se dopadnu, pošaljite ih u koje hoćete novine da se pečataju. – S kakvom sam željom trčao da vidim retkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim svetoga oca.

Došao sam u Napulu evo nekoliko dana, te ću Vi o njojzi samo štogod napomenuti. (Doista Bog je sve stvorio, što sam ja dosada vidio, šaleći se, ali kada je mjesto stvorio na kome je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti). Napula leži do mora gotovo kao broj 3, s koje god je točke čovjek pogleda. Napula ni na što drugo ne naliče do na Napulu, tako je njeno mjestopoloženije očarateljno, tako je Napula divna! Kvodlibet je napulitanski jedinstven pod nebom; u njemu se dvije krajnosti u najvećem stepenu vide: luks i uboština. U njemu je divno more okićeno paroplovima i svakorukim lađama, u njemu su divni uvršćeni palaci i vječno zeleni i cvjetući sadovi, u njemu su divna kola s velikoljepnom uresom, u njemu su konji od svake odabrane vrste, u njemu se jedna magarad pod tualetom ponose, a druga pod teškijem teretom stelju; u njemu su prosti konji, goveda i paščad, u njemu su stada kozah na svakoju počekalicu; u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; – to sve ujedno ide, svakoje svojim putom, jedno drugome ne smeta. – Vi ćete mi reći: treba viđeti Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se miješaju gomilama skakavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponjatije o kvodlibetu imati. Ja i sam znadem da je ljubopitno viđeti damu kitajsku na nogama kao stojalama, noseću dijete na leđima a đe puši. Čudnovato je viđeti Arapa crna kao đavola đe nag skače na dromaderu. Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kovčegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar.

Ja znadem da ja i moje zdravlje Vas mnogo interesiramo. Slava Bogu, ja sa zdravljem sve na bolje idem. Istina, sprva sam se udivljavao kud se zima kamo đela, kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja držim napulitansku zimu za proljeće. Ja sam svud prijatno susretan i dobro viđen. Italijanci su tako prijatni i Veseli k stranima kao što je nebo k njima. Jednome junaku stare Grecije nijesu gotovo do dva kroka iz Napule do u Crnu Goru, jedan krok iz Napule u Barletu, drugi iz Barlete preko zaliva adrijat[skog] te u Crnu Goru. – Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam mandarin nebesne imperije.

Mnogo koješta novine klapnju o Bosni i o njenom preobrazovanju, ali ja malo što od svega toga vjerujem, jerbo znadem Turke i tursku volju k preobrazovanju. Ništa mi nije protivnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje Marsove zakone svijetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kada velikodušije lavsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mačku, po dvadeset koračaja od njega zamine.

Ja mislim zasad je dosta napisato. Ovo se najviše iz uzroka piše da vidite da ja nijesam od onijeh ljudih kojizi, kako svoj krug ostave, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe.

Molim pokorno sve mi po istini objavite što se u Bosni zbiva.

Molim ne zaboravite mi svesrdno pozdraviti dične naše Srbe trijestanske. U meni je toska po rodine, nigđe Srba čuti ni viđeti koliko da sam zapanuo na ostrov Javu. Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim nehotice da se ne prelijem u tuđem kalopu.

Budite zdravi i veseli. To Vam od srca želi

Vaš počitatelj i sluga

vlad. P. P. NJEGOŠ

L. A. Franklu

Cetinje, 12. oktobra 1851.

Visokoučeni gospodine,

Hvala Vam što ste me se sjetili poslavši mi s Vašim listom od 21. avgusta Vaš dični prevod Gusle. Naše su narodne pjesne istorija junačka, epopeja narodna. U njima čovjek može vidjeti kakav je narod koji ih pjeva. Ja sam ljubitelj poezije. Ona je mene mnogo zanimavala. Ah, divna poezija, iskra tajinstvena! Ja nikada nijesam mogao razabrati ali je ona iskra besmrtnoga ognja, ali je burna klapnja, čedo uskog podnebija našeg. Sa zemne je katedre smatram vjetrenim nastupom; no kada se čovjek popne više samoga sebe, onda vidi bijednost ljudsku, i kada je poeta može reći da je žrec oltara svesvjetija. Poeta je klik smrtnoga s burnoga našega brijega, poeta je glas vopijućega u pustinji, on sanja o besmrtiju, dovikuje ga i za njim se topi. On vidi veliki list od knjige mirobitija otvoren, u njemu čita čudestva stvoriteljeva. Oni su njegovo najslađe piće, on se njima opija, on silom voobraženija izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga života – trulinu bogotvori. Njegov se edem širi, na lukovima tvrdi.

Ja sam za granicom prosveštenoga svijeta. Na mom uzanom podneblju svagda se lome tirjanski gromovi. Stoga je moj mali kraj tamom divljine obezobražen. Za čovjeka zdravomislećega niti je muke ni uveselenija na svijetu, jerbo su sve ljudske poslastice sa otrovom pripravljene, a sve pečali imaju neko svoje udovoljstvije. Čovjeku je gotovo, kad mu dođe, slatko plakati kao pjevati. Ja ovako našu pjesnu razumijem,

Svijet je sad božji, stoga u svakojem njegovom nuglu vide se djela velikoga majstora. Trudoljubije i iskustvo mrava i pčele, i uredno letenje ždraljevah ja radije gledam no sve parade evropejskih stolicah.

Zbogom, gospodin Frankl, izvolite me zadržati u Vašem dragocjenom uspomenu.

Vladika crnogorski

P. P. NJEGOŠ

Iz istog broja

 

Trenutak u Toploj

Ivo Andrić

Godišnjica – Petar II Petrović Njegoš (1813–1851)

200 godina samoće

Stanko Cerović

Nasilje navijačkih grupa

Bande Beograda

 

Trovanja

Strah od hrane

Jovana Gligorijević

Intervju – Kristofer Klark

Najbolja slika oba rata

Nemanja Rujević

Nemačka iskustva – Kaznena politika i kontroverze

Dosta je bilo socijalne romantike

Nemanja Rujević

Maloletnička delinkvencija i kriminal u Srbiji

Karike koje su popustile

Tatjana Tagirov

Odlomak iz knjige Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996)

»Tvarca jedna te je zemlja vara«

Stanko Cerović

Džoni Štulić o Njegošu – Smijurija

Njegoš je inače izvrsno gađao iz kubure

Branimir Štulić

Svi brojevi Vremena na jednom mestu!>

Pogledajte arhivu