Posle pobede radikala u Novom Sadu, odmah su porasle napetosti između DSS-a i DS-a, jer, navodno, Koštuničino članstvo nije glasalo za kandidate DS-a
IZGUBIO U FOTOFINIŠU: Borislav Novaković
Noć koja je pala na „Srpsku Kartaginu“ nakon što je utvrđeno da je prvakinja radikala Maja Gojković na izborima za novosadskog gradonačelnika (3. oktobra) pobedila Borislava Novakovića, kandidata Demokratske stranke, sa viškom od oko 700 glasova (60.235 prema 59.531 glasova), prošla je u samom gradu relativno mirno, mada se očekivalo da će „jogurt teći u potocima“. Stanovnici prigradskih sela i predgrađa Novog Sada (koji su listom glasali za Gojkovićku), izgleda da nisu dobili signal da grunu u centar Novog Sada i proslave pobedu nad gradom, a sami stanovnici gradskog jezgra već su navikli da „najnoviji Novosađani“ uvek pobeđuju u borbi za vlast. Istina, moglo bi se reći da je onaj deo Novog Sada koji je ponovo izgubio igru, prilično zabrinut, pa je jedan kafedžija izjavio da sada perspektivu u Novom Sadu imaju samo „pivnice u minhenskom stilu“ – aludirajući na izjavu Maje Gojković (u tv-duelu sa Novakovićem, na RTS-u) da će ona odmah posle izbora ići na tekući Sajam investitora u Minhenu, kako bi tamo pronašla strane ulagače.
Posle pobede radikala u Novom Sadu (i tesne pobede demokrata u Beogradu, koja Srbiji, u perspektivi, donosi više briga od novosadskog „demokratskog poraza“), odmah su porasle napetosti između DSS-a i DS-a, jer, navodno, Koštuničino članstvo nije glasalo za kandidate DS-a (što je u suštini – nedokazivo). Te napetosti mogu dovesti i do velikog sukoba između DSS-a i DS-a, ukoliko Koštunica baš u Novom Sadu otpočne saradnju sa Šešeljem.
Naime, to se znalo već pre drugog kruga izbora, pobednicu na ovim izborima čeka teško manevrisanje u novom sastavu gradske skupštine kako bi pokušala da obezbedi većinu potrebnu za izbor „gradskog veća“ – a ta većina će, po svoj prilici, biti formirana tek na najvišem nivou u Beogradu, u sporazmu ili novoj svađi između Koštunice i Tadića. Jer, Novi Sad nije običan „lokalni slučaj“ u kome bi se bez posledica „nacionalnih razmera“ mogla tek tako formirati neka „čudna koalicija“, kakve na lokalu nije isključio portparol DSS-a Andreja Mladenović (4. oktobra).
Na „novosadskom klizištu“ bi se, u stvari, mogao definitivno otkačiti proces opasan za stabilnost i samog Koštuničinog kabineta, jer je, kako je poznato, Boris Tadić, predsednik Srbije i lider DS-a, još pre izbora, izjavio da bi saradnja DSS-a i radikala označila i kraj kohabitacije u centru Srbije. Ta izjava posebno je značajna za Novi Sad, jer radikali bez DSS-a ne mogu obezbediti većinu u gradskoj skupštini.
Posle izbora, čini se, ni sam sastav gradske skupštine Novog Sada nije konačan, jer je Opštinski sud, ipak, nakon žalbe G17 plus, naložio ponovno brojanje glasova na 31 biračkom mestu, pa postoji mogućnost da se među tih 15.000 glasova nađu i ona četiri koja ovoj stranci nedostaju da bi prošla cenzus i ušla u gradsku skupštinu. Ukoliko se ti glasovi ne nađu, u toj skupštini bi bilo 34 odbornika radikala, 24 iz DS-a, devet iz Koalicije za Vojvodinu, pet iz DSS-a, tri iz SPS-a i tri iz PSS-a. U tom slučaju radikali bi mogli da unovče većinu samo u koaliciji sa SPS-om i DSS-om (34 plus pet, plus tri, jednako 42, u skupštini sa 78 mesta). Ako se tokom ove sedmice utvrdi da i G17 plus u toj skupštini ipak dobija tri mandata, na račun dva mesta radikala i jednog mesta demokrata, možda bi bolje šanse za većinu imala neka „demokratska koalicija“, koja bi čak mogla biti sastavljena i bez Karićevog PSS-a, sa kojim neće G17 plus, ali ne i bez DSS-a (ta koalicija bi mogla imati 40 glasova u gradskoj skupštini). Jednostavno, bez pet odbornika iz DSS-a ne može se formirati većina u gradskoj skupštini Novog Sada, a oni, načelno – u Vojvodini neće sa „Vojvođanima“.
Bitka za „dušu“ gradskog odbora DSS-a u Novom Sadu navodno je već počela, pa je krenula priča da im radikali nude da uzmu sva gradska javna preduzeća, osim Zavoda za izgradnju grada – gde su, naravno, najveće pare. No, pošto je simbolički značaj sporazuma o gradskoj koaliciji u Novom Sadu gotovo „evropskih dimenzija“, malo je verovatno da će Koštunica dozvoliti da u Brisel ode vest kako je krenuo u saradnju sa Šešeljom – jer, ako to bude započeto u Novom Sadu, zašto ne bi završilo u „velikoj koaliciji“ DSS-a i SRS-a u Skupštini Srbije.
Toma Nikolić, u odnosu na Novi Sad, ima mnogo manje šansi da dođe do većine u Skupštini Vojvodine, jer tu mu ne bi vredela ni nekakva prećutna naklonost DSS-a – pošto eksplicitno odbijanje već ima. Zbog toga njegovi ljudi sada lansiraju ideju „koncentracione vlade“ u Vojvodini – koja se ovde razume kao ideja „okupacione vlade“. Jer, koncentracione vlade se po pravilu formiraju u sredinama u kojima vlada „vanredno stanje“, koje je Vojvođanima poznato iz vremena posle oba svetska rata.
Inače, u Skupštini Vojvodine SRS je osvojio 37 mandata, DS 34, SVM deset, DSS sedam, PSS sedam, Zajedno za Vojvodinu sedam, itd. Pošto ova skupština ima 120 mesta, pa je, dakle, za većinu potrebno obezbediti 61 glas, najbolje šanse za organizatora formiranja vojvođanske vlade ima Demokratska stranka. Samo je još nejasno da li će to morati nekom od koalicionih partnera da „plati“ i ustupanjem nekog od simbolički najvažnijih mesta u Vojvodini – mestom predsednika Skupštine Vojvodine ili funkcijom predsednika Izvršnog veća Vojvodine. Verovatnije je da će DS sebi uzeti Čankov kabinet predsednika Skupštine, u koji bi se, na primer, uselio Bojan Pajtić. Ako bi, nadalje, u toj „demokratskoj koaliciji“ bio poštovan princip većinskog učešća – predsednika Izvršnog veća Vojvodine bi delegirao Savez vojvođanskih Mađara. No, pitanje je da li je Kasa uopšte zainteresovan za ovo mesto, kao što je pitanje i da li ta funkcija interesuje Koštuničinu stranku. U tom slučaju vojvođanskog premijera bi ponudila neka manja beogradska stranka, a i u takvoj kombinaciji najmanje šanse se daju koaliciji Zajedno za Vojvodinu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!