Novinari bez zaštite

Mogu gospoda od vlasti novinare zvati kako god hoće, službenim licima ili nešto tako, ljudima od posebnih potreba ili pak osobama od posebnog neuvažavanja. Sudeći po praksi sudova u Srbiji, novinarima je sasvim svejedno.

Evo samo dva slučaja: Miloš Mladenović (18) i Danilo Žuža (19) osuđeni su na kazne ispod zakonskog minimuma za nasilničko ponašanje u slučaju napada na Teofila Pančića, kolumnista tjednika „Vreme“. Prije toga su bili optuženi za teže krivično djelo, ali je tužilaštvo potom – kao i sud – stalo na stanovište da ga je dvojac napao tek tako, ne znajući tko je on i čime se bavi, mada su ga uočili i pratili zbog nečega. Još bolje: ministar policije Ivica Dačić je, nakon objavljivanja presude, bio neinformiran, pa je nakon što je presuda napadačima na Teofila ukinuta pred Apelacionim sudom u Beogradu, izjavio da će se – valjda u nekoj predizbornoj kampanji – založiti za to da novinari postanu službena lica. Izgubio je negdje informaciju da je to već tako, ali da to nikome ne vrijedi, pogotovo ako je novinar.

Imamo i drugi sličan slučaj. Snimatelj B92 Boško Branković napadnut je u julu 2008. godine, obavljajući svoj posao, snimajući miting kojega je vlast organizirala glede protesta na najavu hapšenja Radovana Karadžića, u to vrijeme jednog od trojice odbjeglih haških optuženika (tu su još i Ratko Mladić i Goran Hadžić).

SLUČAJEVI GRADE PRAKSU: Jedni i drugi napadači osuđeni su na minimalne kazne u odnosu na propisane: napadači na Pančića na tri mjeseca zatvora, napadači na Brankovića isto tako, bez obzira na to što su sudije vidjeli i video-snimke napada na oba novinara. Ima onaj iz Zemuna, u kojem se vidi kako motkom lupaju Teofila, ima onaj drugi u kojem se vidi kako Milan Savatović jako ljute muskulature lica udara Brankovića, čiji je jedini grijeh što na ramenu ima kameru, dok snima događaj na kojem je – kao službeno lice – bio prisutan. Ali, na kameri je pisalo B92. Tako reformirane presude odmah su stigle pod lupu javnosti; i naše bi sudstvo voljelo da ih ne analiziramo i ne kritiziramo (ima čak ponešto što su propisali kao zabranu, ama im ne vrijedi, bar ne još), ali se digla kuka i motika na presudu napadačima na Pančića. Ubrzo, i to neuobičajeno, dobili smo odluku: ukida se presuda, jer sud nije ustanovio da li su mladci koji su ga napali znali za njegovu funkciju novinara, za njegove tekstove, ili pak nisu. Vidjet ćemo kuda će ta priča ići, ali presuda napadačima na snimatelja B92 Brankovića – kojom onaj tip koji ga, a vidjeli smo snimak, udara svom snagom i s licem nekoga tko mrzi, dobija deset mjeseci kućnog zatvora – a ostalim kaznama dvojica budu osuđeni na uvjetne kazne na šest, odnosno četiri mjeseca zatvora, ne sluti na dobro.

U pravu je Teofil Pančić koji za cijelu stvar kaže da to nije njegov problem, nego problem države; i kolega Branković, da ima države, mogao bi nju kao takvu novčano tužiti zato što je bio napadnut taman prije no što je trebao, propisno akreditiran, otići izvještavati sa Olimpijskih igara u Kini.

Ali koga to briga u državi Srbiji…

To nasilje – ali ono nije jedino, osim Pančića tu je i nikad razjašnjena bomba na prozoru Dejana Anastasijevića, tu su i ubojstva Dade Vujasinović i Slavka Ćuruvije, tu je i ubojstvo Milana Pantića iz Jagodine, koji po tadašnjem ministru Jočiću nije trebao biti ubijen, no tek upozoren (pa ministar valjda zna o čemu se tu radi) – tek je jedan segment odnosa države prema medijima.

Ima i drugi: ako nas ne ubiju kao Ćuruviju i Pantića, ne ponize kao Pančića i snimatelja Brankovića, ubit će nas i poniziti svojim, pa makar i reformiranim, sudstvom.

Najkraće: kad nas novinare mlate i ubijaju, sudovi i tužilaštva, a i policija, godinama će bezuspješno „prevrtati nebo i zemlju“, ali bez uspjeha. Nikad nijednog krivca, ubojicu, neće naći i potom će nas, nakon prvog obećanja uspjeha, zavlačiti da danonoćno rade na tome i da će sasvim sigurno doći do rješenja te novinarske Rubikove kocke.

To je laž, kao i ono „s druge strane“ pravosuđa, što se novinarima događa. Mimo ovih drastičnih slučajeva, ubojstava i pokušaja, postoji praksa u kojoj se država obračunava s novinarima i novinarstvom posredstvom vlastitog pravosuđa; ista je to priča u Srbiji i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a vjerojatno i šire.

ZAJEDNO SA LGBT POPULACIJOM: Hajdemo s tezom u glavu: kad nas novinare ubijaju doslovno i još na mnoge načine, država ne čini ništa. Fućka se Srbiji za mrtvog Ćuruviju, kao što se njenoj sestri u lošim pričama, Hrvatskoj, fućka za Ivu Pukanića – ubijeni su i mrtvi.

Država, međutim, osim što ne čini ništa, čini i sasvim suprotno. Na primjer, vole njene sudije da novinare u građanskim parnicama „oleše“ za silne novce zato što su kriminalca nazvali pravim imenom, kriminalcem, zato što sami sudije, na primjer, nemaju pojma o tome što je vrijednosni stav, a što uvreda ili pak kleveta, kao krivična djela. Toliko nam je primjera: od čačanskog kolege koji je „nadrljao“ zbog „mandarina“ – Nušiću usprkos – do ovog (jednog od) posljednjeg iz Sremskih Karlovaca, u kojem su novine platile silnim hiljadama eura činjenicu da su objavile službeno saopćenje tamošnjeg MUP-a o nekom kršitelju zakona, a sve se pokazalo kao točno.

Sve navedeno ima i svoj rezon. Nije badava, naime, onomad navodno nezavisno društvo novinara (NUNS) svoje rukovodilačke snage stavilo u funkciju novih propisa za discipliniranje novinara i novinarstva – tu su bili Mlađan Dinkić i G17 Plus i solidarna Demoktratska stranka i LDP kao najprisniji – čime su napravili i raskol u samom novinarskom udruženju. Ono danas ne postoji, osim kao privatna sekcija nekadašnjeg cehovskog udruženja (i ne jedinoga), koju pritom više zanimaju privatni interes, no sudbine članova, novinara.

Profesorica Vesna Rakić Vodinelić, u razgovoru za „Vreme“, kaže da se pričajući o temi novinara u društvu, ne može oteti definiciji svoga nedavnog sugovornika koji joj je rekao da su novinari manjina poput LGBT populacije. I još kaže da se – na pitanje da li sudije u Srbiji imaju jedan stav kad se novinare mlati i drugi kad ih se kažnjava za navodne klevete – valja usmjeriti ka Evropskom sudu za ljudska prava.

Tamo, naime, srpskih žalitelja ima tušta i tma i uglavnom dobijaju procese. Ne samo obični građani, već i novinari. Ispada da naši reformirani sudije pojma nemaju o javnosti, pravu da ona zna, o izloženosti političara javnom pogledu preciznijem no što je to slučaj s nama običnima. Sve se to vidi i po reformi na naš način: sudije čije su presude bile srušene – a mi građani smo platili i još ćemo plaćati posljedice – pred Međunarodnim sudom za ljudska prava i dalje nam određuju pravdu i nisu se našle u rubrici neznalica, koliko ih god taj izraz vrijeđao u domaćoj upotrebi.

Ima još. Slučaj našeg Teofila Pančića i snimatelja B92 Boška Brankovića posve ulaze u evropsku agendu. Najprije su reformirani sudije izrekli kazne ispod zakonskog minimuma, potom je Apelacioni sud rekao da to nije kako treba. Jer, nismo u godinu dana ustanovili priču da li se Teofil svojim autobusom vozio od točke A do točke B, od Zelenog venca do Zemuna i nazad i da li se vozio kao običnjak ili novinar; u redu, ustanovite napokon, sa svim pohvalama Apelacionom sudu koji je glede presude uključio mozak.

„MUŠTERIJE„: Ali, u odnosu na kolegu Brankovića: da li bi se neki sud mogao upitati koliko ga njegovo razbijeno koljeno košta profesionalne karijere, ili koliko je njegova karijera izgubila time što nije otišao na one olimpijske, globalne svjetske igre i napravio snimak kojega nitko – pa ni sudije, ni ovaj mrzitelj, osuđen na kućni pritvor kao u elektronske bukagije okovana Ceca Nacionale, koji mu je razbio koljeno – ne bi znao napraviti.

I ono najvažnije: i kolega Pančić i Branković mogu čekati još desetke godina na pravednu i pravomoćnu presudu. Činjenica je da je tek Apelacioni sud ukinuo onu nepravednu i besmislenu presudu i činjenica je da taj Apelacioni sud posljednjih mjeseci ispravlja bedastoće prvostepenih odluka.

Halalimo, mi građani!

Mi građani i novinari, u smislu svega rečenoga, imamo još jedno – prilično i pravno – pitanje: zašto smo vam omiljene „mušterije“ za novce koje, usprkos tome što će vas pobiti Međunarodni sud za ljudska prava, dodjeljujete kriminalcima i njima sličnima, i činovnicima i ponekom građaninu, umjesto da vodite računa o propisima, pravičnosti i konkretnim slučajevima?

Zašto vam ne vjerujemo da je na slučajeve Pančić i Branković utjecala politika i zašto vam ne vjerujemo da će tako biti i ubuduće?

…i napad na njega u trolejbusu