Afera Perišić -uprava bezbednosti prikazuje

Noć generala

Dve vrste informacija kruže o filmskoj večeri u Palati federacije. Po jednima, "Film o Perišiću" u svakom je pogledu nadmašio deset godina stariji "Film o Špegelju" iste producentske kuće. Po drugima, reč je o apsolutnom promašaju – režiserskom, scenarističkom i montažerskom. Svi su saglasni da je diskusija bila i burna i žučna

Piše: Filip Švarm
Noć generala 1

Prvo pravilo svake špijunske afere glasi – ne vjerovati nikom. Prava istina redovno se saznaje godinama kasnije, poslije suđenja, apelacija, kad se glavni akteri povuku sa scene. Zbog toga, poštovani čitaoče, sve što budete pročitali primite s dužnom rezervom i vlastitim zrnom pameti. Istina, ona materijalna, na ovim prostorima utvrđuje se po mjeri partijske pripadnosti.

Hapšenje pod optužbom za špijunažu u korist Sjedinjenih Američkih Država potpredsjednika Vlade Srbije zaduženog za bezbijednost, predsjednika Pokreta za demokratsku Srbiju (PDS), predsjednika Odbora za bezbijednost Vijeća republika u saveznoj skupštini, člana Odbora za kontrolu državne bezbijednosti Vlade Srbije, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) od 1993. do 1998, general-pukovnika u penziji Momčila Perišića, odjeknulo je kao skandal neopjevanih razmjera. Omiljena izreka generala i bivšeg saveznog ministra unutrašnjih poslova Petra Gračanina da se "situacija usložnjava" nije zadovoljavajuća; američki književnik Tomas Pinčon u zbirci pripovjedaka Smrt i milosrđe u Beču ima bolji termin – "situacija je prerasla u krizu".

Da je Srbija uređena zemlja, osim stabilnosti države, osnova kredibiliteta njenih institucija i predstavnika, mogućnosti da se gnjev Vašingtona iskusi, a strana pomoć ne okusi, ništa drugo ne bi bilo u pitanju. Kako ona to nije, nema mogućnosti koja nije otvorena.

TAMO DALEKO: Sve je započelo 14. marta na Ibarskoj magistrali, u motelu "Šarić" – restoran "Knin" – petnaest kilometara od Beograda. Za stolom u separeu, uz rakiju i kiselu vodu sjedili su Momčilo Perišić i član američke ambasade sa diplomatskim statusom Džon Dejvid Nejbor. Iz zvučnika je tiho dopiralo "Tamo daleko". U 19.35 u restoran je ušla grupa civila. Poslije kratke rasprave sa Perišićem obojici stavljaju lisice i izvode ih iz lokala; Amerikancu pri ulasku u automobil još nabijaju i kesu na glavu kako ne bi vidio gdje ga voze. Osoblju se ti isti civili, mrki i nezgodni, predstavljaju kao vojna policija: "to što ste vidjeli, niste vidjeli". Osoblje i gosti bili su prestravljeni, mobilni i stabilni telefoni nijemi.

Opaska prva. Prigovaralo se kasnije kako vojni policajci nisu pokazali nikave isprave i da ničeg poput onog "imate pravo da ćutite, a sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas" nije rečeno. Savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković izjavio je da kad bi njega neko pokušao da tako hapsi, bila bi bar dvojica mrtvih – jedan njemu, a drugi njegovom tjelohranitelju na dušu. Interesantno je i da je istu argumetaciju upotrijebio i nakadašnji predsjednik SR Jugoslavije, a sadašnja zvijezda Haškog tribunala Slobodan Milošević. Paljba iz rezidencije u Užičkoj 11 na pripadnike Jedinice za specijalne operacije Resora državne bezbijednosti MUP-a Srbije ili, kraće, Crvene beretke, kada su u civilu i sa dugim cijevima krenuli da hapse Miloševića, objašnjena je nemogućnošću da se identificiraju ljudi u službi države – da nisu možda plaćenici željni nagrade od pet miliona dolara? U akciji privođenja Perišića pet sati su bili zadržani i njegov vozač i tjelohranitelj, savezni policajci inače. Živković je sada zbog toga podnio krivičnu prijavu protiv načelnika Uprave bezbijednosti VJ general-majora Ace Tomića.

U svakom slučaju, u noći 14/15. mart, negdje u kompleksu nekretnina Vojske Jugoslavije gorjela su svjetla, šuštali papiri, telefoniralo se: "Dođi odmah, ovo nije za preko žice." Gotovo istovremeno sa Perišićem, "dignuti" su i potpukovnik Miodrag Sekulović i Vladan Vlajković, bivši pripadnik VJ, a sada civil u Obrenovcu. Svi su u sitnim jutarnjim satima privedeni vojnom istražnom sudiji.

Za sve to vrijeme Beograd je spavao. Spavali su građani, pripadnici MUP-a Srbije – javna i državna bezbijednost – diplomate, stranački prvaci, oba premijera, mininistri svih resora. Nitko ništa nije znao uključujući i predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunicu. Istina, kako će kasnije reći, postojao je pokušaj da ga obavijeste (njegov savjetnik za nacionalnu bezbijednost Rade Bulatović?), ali već je bio na putu za Barselonu, nije bilo tehničkih mogućnosti. Te stvari nisu za telefon.

IDENTITET: Što se dogodilo, prvi je saznao načelnik Generalštaba Nebojša Pavković u osam sati i informaciju mudro zadržao za sebe. Međutim, šef Perišićevog kabineta Nebojša Mandić, kome je već netko to isto rekao, u devet i trideset bio je u Vladi Srbije i obavijestio njenog potpredsjednika Nebojšu Čovića da mu je šef uhapšen. U prvi mah Čović je upitao da nisu Hrvati – oni su Perišića osudili na dvadeset godina zatvora u odsustvu zbog Zadra 1991. Što činiti? Premijer Zoran Đinđić je u tom trenutku govorio s američkim ambasadorom Vilijemom Montgomerijem o lokalnoj samoupravi.

Opaska druga. I Montgomeri i Đinđić su kasnije izjavili da nisu ništa znali. Sjede jedan pored drugog, gledaju se, govore – prvi nema pojma da mu fali diplomata, a drugi potpredsjednik. Ako već postoji kratki spoj između savezne države i vojne bezbijednosti sa Republikom Srbijom, što reći o američkoj ambasadi? Zar tamo nema neka služba unutrašnje bezbijednosti? Zar u toku američkog krstaškog rata protiv terorizma nitko nije bio zabrinut što se jedan od diplomata nije pojavio na poslu? Zar je malo napisa u ovdašnjoj štampi o Al Kaidi na Kosovu? Ili možda Nejdžel ima fleksibilno radno vrijeme – dešavalo se i ranije da ne dođe niti da se javi, takva mu priroda posla.

No, Amerikanca nema, pa nema. Uprava bezbijednosti utvrđuje njegov identitet i to punih petnaest sati. Ako im je istekla pretplata na internet ili ako se nisu mogli konektovati, izostala su im saznanja da im je mušterija bila predavač na Teološkom fakultetu Pentekostne crkve u Osijeku, da ga je put nosio u posljednjoj deceniji u Sarajevo, Prištinu, Solun i Beograd – prije i poslije NATO intervencije. "Večernje novosti", pozivajući se na anonimne vojne izvore, tvrde je Nejdžel otkrio da je šef CIA-e za Balkan i da je pričao punih trinaest sati.

Kad su se Đinđić i Montgomeri razišli, uslijedilo je okupljanje ministara i potpredsjednika – republičkih i saveznih. Pristigao je i Perišić. Pod paskom Vojne policije, u trenerci i patikama bez pertli, doveden je u Vladu Srbije da prisustvuje premetačini svog kabineta. Đinđić je poslije izjavio da mu je Perišić u kratkom susretu rekao da je sve namještaljka i da "sakuplja sve o Vojsci, jer ga to zanima, da ima punu fioku toga, ali to ne daje nikome, a naročito ne strancima". Negdje u isto vrijeme, kad mu je konačno "utvrđen" identitet, oslobođen je i Džon Dejvid Nejbor.

Uz lupu automobilskih vrata i melodije mobilnih telefona, članovi Vlade Srbije uputili su se potom ka Palati federacije na zajednički sastanak sa kolegama iz savezne vlade. Što se tamo događalo, javnost su obavijestili Đinđić, Čović i ministri unutrašnjih poslova i pravde – Dušan Mihajlović i Vladan Batić.

TAŠNE I MAŠNE: Četvorka je bila gnjevna. Ne uzimajući Perišića u zaštitu, Đinđić je rekao da nitko od republičkih i saveznih funkcionera nije bio obavješten o hapšenju. Ako već on nije ništa znao o tome da mu potpredsjednika četiri mjeseca prate i prisluškuju, kako to da nisu obaviješteni ministar obrane Vladimir Radojević, savezni premijer Dragiša Pešić i general Pavković? Pored toga, general Tomić je odbio i Pešićev i Pavkovićev poziv da se pojavi na sastanku i objasni svoje postupke. Sve skupa je "prvorazredni skandal međunarodnih razmera" i "još jedan dokaz da nema nikakve kontrole VJ". Đinđić je rekao i da je general Pavković izjavio da nema uvida u rad Uprave bezbijednosti, već da sastancima prisustvuje Koštuničin savjetnik za nacionalnu bezbijednost Rade Bulatović. Sve ukazuje na to da je izostala civilna kontrola Vojske i da to više neće moći tako. O diplomatskim posljedicama da se i ne govori…

Batić se pozabavio pravnom pozadinom afere. Pored kršenja Bečke konvencije – hapšenje i zadržavanje američkog diplomate, te oduzimanje njegove tašne – tu je još i Perišićev imunitet kao člana Vlade i saveznog poslanika.

Za Mihajlovića sve je loše režiran špijunski film: "Naša saznanja ukazuju da je ceo slučaj sumnjiv jer je tašna bez ikakvog osnova oduzeta diplomati i vraćena mu posle nekoliko časova koji je tada utvrdio da mu je sadržaj tašne promenjen i da su mu ta dokumenta, po njegovoj izjavi, naknadno ubačena."

Opaska treća. Nesumnjivo je da se Uprava bezbijednosti ponašala kao pijani i bahati vepar u staklenoj radnji. Načina da se Perišić u tišini uhapsi – ukoliko postoji razlog – i da se probudi nekolicina najvažnijih ljudi u državi ima bezbroj. Nešto od toga piše i u priručnicima. Što im je trebao Amerikanac koji je i te kako bio svjestan svog imuniteta, misterija je. Ako je zajedno sa Perišićem praćen mjesecima i ako je već sve snimljeno, kako se neformalno tvrdi, onda su valjda i te kako znali tko je i što je. Točno je i to što Đinđić tvrdi da je izostala civilna kontrola nad radom i Vojske i vojne službe – za godinu i po dana koliko su na vlasti DOS i DSS nisu promijenili ništa u zakonskoj regulativi rečene problematike; ta procedura, zastarjela i u mnogo čemu nakaradna – može se staviti ruka u vatru – u slučaju Perišić bila je u potpunosti ispoštovana. Nisu ti ljudi od juče. Status Uprave bezbijednosti VJ, osim toga, odgovara i statusu Crvenih beretki: zna li se tko ih kontrolira, što im je zadatak, koliko koštaju porezne obveznike? Njihova oružana pobuna i njeno okončanje bez ikakvih sankcija za aktere, također je skandal samo takav. Neobavještavanje nekolicine najodgovornijih funkcionera međutim – kasnije će se vidjeti – imalo je drugu svrhu.

Dok se Vlada Srbije skandalizirala i kanda nekako više vjerovala Amerikancima nego vlastitoj Vojsci iz unutrašnjopolitičkih razloga, Montgomeri je u Ministrastvu vanjskih poslova uložio krajnje oštar protest. Hapšenje Perišića i Nejdžela ocijenio je kao napad Vojske Jugoslavije na SAD, DOS i ovdašnji demokratski poredak.

Uprava bezbijednosti nije gubila živce – ćutali su i radili: u 18.15 započeli su sa pretresom Perišićevog stana. Istodobno, niži ešaloni oponenata Koštunice i DSS-a krenuli su u ofanzivu. Što to danas u Srbiji može biti vojna tajna? Zar Amerikanci već ionako nisu snimili sve što ih zanima i zar sve živo ne prisluškuju? Da li će hapsiti svakog tko se sretne s bilo kojim strancem? Jašu li ponovo Ilija Čvorović i brat mu Đuro? U isticanju sveznanja i svemoći CIA-e i drugih firmi američke obavještajne zajednice, nije im smetao njihov fijasko 11. septembara u Njujorku i Vašingtonu, nemogućnost da uhvate Osamu bin Ladena ili Radovana Karadžića i mnogo toga u istom pravcu. A kad je riječ o vojnim i državnim tajnama, njih će biti dok je i vojske i države. Na primjer – interna istraživanja o raspoloženju oficirskog kora, mjere i aktivnosti prema dijelovima nemirnog regiona itd…

MIDNIGHT CALLING: Kada se Koštunica konačno vratio iz anarhističke Katalonije "ovlašno" obaviješten o aferi, oglasio se i Vojni sud svojim saopćenjem: špijunaža, član 128, stav 1 i odavanje vojne tajne, član 224, KZ SR Jugoslavije; Perišić, Sekulić i Vlajković zadržani – Nejdžel pušten. Ubrzo je u avetinjski praznoj Palati federaciji započela prva sjednica najviših republičkih, saveznih i vojnih funkcionera. Prisutni: Koštunica, Đinđić, Pešić, Radojević, ministar vanjskih poslova Goran Svilanović, Čović, general Pavković, vojni tužilac Petković i ranije nedostupni šef vojne bezbijednosti general Tomić i još neki drugi. Sastanak je okončan – priča se da se odvijao u krajnje nervoznoj atmosferi – Koštuničinom ocjenom da je akcija Uprave bezbijednosti ipak bila u okviru domaćih zakona. Svilanović se još iste večeri i formalno izvinio Montgomeriju zbog privođenja i zadržavanja člana njegove ambasade.

Dan poslije, 16. mart, donio je slobodu Perišiću i ostalim uhapšenicima. Vojni istražni sudac je ocijenio da nema zakonskih razloga za određivanje pritvora. U izuzetno kratkim izjavama medijima Perišić je ponavljao da nije kriv, odzdravljao sa "srećno" i "prijatno". Rekao je i da mu nikakav papir nije dat pa ne zna da li je podignuta optužnica ili ne. Nuđenje opklada da će se sve završti poput slučaja Delimustafić, uveliko je započelo.

No, istog se dana oglasila Informativna služba Generalštaba VJ: potpukovnik Sekulović "neovlašteno je predavao dokumenta od značaja za odbranu zemlje Momčilu Perišiću" koji je "neka od njih dostavljao stranom državljaninu". Neki od tih dokaza, po odluci Vojnog suda, mogu biti stavljeni na uvid javnosti. Što sad? Da li je na pomolu novi film o generalu Špegelju, pardon Perišiću?

Savezni ministar Živković napustio je veoma gledanu kontakt emisiju na Studija B "Utisak nedelje" u 20.55 da bi stigao u Palatu federacije. Drugi sastanak u gotovo istom sastavu upravo je otpočinjao.

FILMSKO VEČE: Što se događalo u Palati federacije, informacije su oprečne. Prema jednoj vrsti neformalnih izvora, nakon dva sata vrijeđanja i svađanja, general Tomić je pustio "film". Prisutni su, navodno, imali što vidjeti: video i tonski bilo je zabilježeno kako Perišić predaje dokumente u kabinetu, u nekom iznajmljenom stanu, automobilu, ali i kako prima i broji novac. Koštuničina izjava na konferenciji za novinare da državne tajne nisu roba na tržištu lako bi mogla biti aluzija na ovo posljednje. U diskusiji koja se poslije razvila tvrdi se, tonovi su bili tiši i konstruktivniji, ali ne mnogo. Navodno je i Mihajlović promijenio stranu i podržao kolege iz Vojske.

Druga vrsta dobro obaviještenih govori da filmsko veče nije bilo nimalo spektakularno: general Perišić je snimljen kako predaje dokumente, ali je riječ o vojnom budžetu, spisku penzionisanih generala i sličnim koještarijama. Sve je okončano svađama i prozivanjem koga je narod izabrao, a ko je otuđeni centar moći.

Čitalac svakako lako može procijeniti orijentaciju oba izvora.

No, DSS više nije mogao izdržati. Potpredsjednik ove partije Dragan Maršićanin, sve pozivajući se na dokaze sa filmske večeri (otkud li on to zna?), zatražio je ostavku premijera Đinđića.

Opaska četvrta. Sumnjivo je kada stranka koja inzistira na zakonitosti zahtjeva ostavku predsjednika Vlade prije nego što se utvrdi istina na sudu: ne samo da Đinđić nije znao ni za kakve špijunske aktivnosti, nego bi njegova demisija prije suđenja značila i da je Perišiću unaprijed presuđeno. Tako je ispalo i da je cijela halabuka podignuta samo da bi se dobila prilika da se Vlada obori. No, isto tako pobijanja unaprijed da postoje bilo kakve tajne koje se mogu otkriti Amerikancima, okrivljivanje kabineta i savjetnika saveznog predsjednika za centar svih antireformskih zavjera samo daju za pravo svim onim koji tvrde da upravo radi toga niko sem Vojske i nije mogao biti obaviješten.

RAZMJENA: Popodne 19. marta jednu za drugom održali su konferencije za štampu Koštunica pa Đinđić. Prvi je rekao kako je prije nekoliko mjeseci obaviješten da otiču informacije iz Generalštaba – o Kosovu, Makedoniji, regionu, korupciji, organiziranom kriminalu itd. – i da je naredio istragu. Ništa konkretno nije znao. Koštunica je rekao i da je priroda djela takva da očekuje ostavku Perišića, a da cijelu aferu treba prepustiti pravosuđu, a ne Predsjedništvu DOS-a. Inače, on u potpunosti stoji iza svog kabineta i sve one koji ga kritikuju upućuje da kritike preusmjere na pravu adresu, to jest na njega lično.

Đinđić je pak javno zatražio Perišićevu ostavku, ali i od Koštunice smjenu generala Tomića. Najavio je da će istrajati po svaku cijenu u uspostavljanju civilne kontrole i nad Vojskom i nad njenom službom bezbijednosti.

Nakon izvjesnog prenemaganja Perišić je podnio ostavku – "Bolje ja nego Vlada" – a afera je u potpunosti zaplovila političkim vodama sudara DOS-a sa DSS-om i obrnuto. Prvi u prvi plan ističu "otimanje vojne bezbijednosti" svakoj kontroli, drugi narušavanje bezbijednosti države. Vrijeđanja i podmetanja ne manjka, a socijalisti i radikali seire.

Vrhovni vojni tužilac pukovnik Nikola Petković izjavio je da nije dovoljno Perišićevo odricanje imuniteta preko medija, već da to treba uraditi na sudu. Za svaki slučaj, zahtjev za njegovo oduzimanje poslat je mandatsko-imunitetskom odboru savezne skupštine. Postupak do lišavanja imuniteta miruje. O potpukovniku Sekuloviću i Vlajkoviću nitko ništa ne govori.

Opaska posljednja. Afera Perišić više je potresla Vladu Srbije od hapšenja Slobodana Miloševića. Premijer i njegovi ministri, mnogo će kilometara morati prijeći da građanstvo uvjere da su na pravom putu. Na drugoj pak strani, DSS je stekao biljeg nekog tko ne preza ni od čega ako od toga ima stranačke koristi. Ako hapšenje Perišića predstavlja vrhunac pregalaštva Uprave bezbijednosti VJ, istovremeno se pretvara i u njen labuđi pijev. Što god da ispadne sa Perišićem, teško da postoji način da opstane u sadašnjem obliku. Konačno, što da se laže – dok Đinđić kontrolira RDB MUP-a Srbije, Koštunica vojnu službu i shodno tome su i obaviješteni. Stvari tako stoje.

Deset godina jednog generala: sako mu je bio tesan

Kada je general Perišić prešao iz Vojske u politiku, mnogi promatrači su uočili da se u uniformi osjećao kudikamo komotnije nego u listerskom odijelunekako su mu falile trake s ordenjem i epolete

General-pukovnik Momčilo Perišić rođen je 22. maja 1944. u selu Koštunići pored Gornjeg Milanovca. Školovan je čovjek: srednja škola u Čačku, Vojna akademija kopnene vojske – rod artiljerija, Komandno-štabna akademija, Škola nacionalne obrane i Psihologija na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Kao oficir JNA mnogo se seljakao – službovao je čak u petnaest garnizona.

Javnost je o Perišiću, tada pukovniku, prvi put čula u jesen 1991. To je vrijeme kada su se garnizoni Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Hrvatskoj našli u blokadi Zbora narodne garde (ZNG) i hrvatske policije. Poslije borbi ili pregovora, hrvatskim jedinicama uglavnom je polazilo za rukom da zauzmu većinu manjih objekata, ali i kasarne poput onih u Bjelovaru i Varždinu – odsječene od ostatka JNA i svega sa po nekoliko stotina regruta. Artiljerijsko školski centar u Zadru, kome je Perišić bio komandant, također se našao u blokadi. U amaterskom video filmu snimljenom za vrijeme opsade u samom Centru, vide se pitomci na borbenim položajima, kuvar Babić kako u dvorištu priprema pasulj i sahrana jednog od četvorice poginulih mladića u rupi ispred zida zgrade iskopanoj bagerom. U toku borbi iz kasarne je otvarana artiljerijska paljba po Zadru. Perišić je kasnije govorio kako mu je žao svakog civila koji je stradao, ali da je na Centar pucano sa civilnih zgrada i da je na vatru odgovarano vatrom; u Hrvatskoj je u odsudnosti upravo i zbog navedenog osuđen na dvadeset godina zatvora.

Zadarski Artiljerijsko školski centar izvukao je sa cjelokupnim ljudstvom i tehnikom. Kninski korpus JNA naime, kome je komandovao tada general-major Ratko Mladić, nije bio daleko i pod artiljerijskom vatrom je držao cijelo to ratište. Perišić je potom rekao da je iz Zadra izišao na kraju kolone, u neoklopljenom vozilu, ali da je stalno imao avione u zraku radi eventualne podrške i Mladićevu artiljeriju spremnu da puca.

Nakon toga Artiljerijsko školski centar obreo se u Sarajevu. Perišić je na epoleti skinuo dvije zvjezdice i onoj preostaloj pridodao hrastovo lišće – postao je general. Režimski mediji nisu birali riječi pohvale za njegove komandantske sposobnosti. Sljedeće – 1992. godine – postao je komandant Bilećkog korpusa. Situacija koju je zatekao znatno se razlikovala od one u Zadru. Na terenu nisu samo regruti JNA već i nacionalno podijeljena policija još uvijek postojeće Bosne i Hercegovine, Hrvatske oružane snage (HOS), Hrvatsko vijeće obrane (HVO), Hrvatska vojska (HV), Krizni štabovi Srpske demokratske stranke (SDS), rezervisti iz Crne Gore, jezgra Vojske Republike Srpske (VRS), Zelene beretke i druge grupe muslimanskih jedinica iz kojih će nastati Armija BIH, sve moguće paravojske i Crvene beretke Resora državne bezbijednosti MUP-a Srbije. Uprkos činjenici da ni na koji način nije dovodio u pitanje to da ratuje isključivo za srpsku stranu, tko stvarno vodi glavnu riječ u ovom ratu, Perišić će saznati upravo od ovih posljednjih: kada ih je pitao tko ih je poslao u njegovu zonu odgovornosti, odgovoreno mu je da on to dobro zna i da im se skloni s očiju, što je, kako svjedoči jedan očevidac, i uradio. U Mostaru je Perišić stekao u tadašnjim režimskim medijima titulu "viteza". Zapamćeno je da se uključivao u program gradskog radija i zahtijevao od protivničke strane obustavu paljbe, povlačenje ili nešto treće; u suprotnom je prijetio da će narediti otvaranje artiljerijske vatre – obećanja je redovno ispunjavao. Kako se javljao obično oko ponoći, stekao je i nadimak – "midnight calling".

Poslije Mostara, povlačenja JNA iz Bosne i njenog preimenovanja u Vojsku Jugoslavije, Perišić je postao načelnik štaba Treće armije u Nišu, a od aprila 1993. i njen komandant. Slovio je kao izuzetno perspektivan kadar u valovima čistki i afera u Vojsci koje si smijenjivale jedna drugu – potpuno je bio na liniji tadašnje vlasti. Kada je ova prala ruke i tražila žrtvenog jarca za slom JNA u Soveniji i Hrvatskoj, a jedan od njih je bio i general Vladimir Trifunović koji je samoinicijativnim pregovorima uspio da izvuče vojnike i starješine iz opkoljene kasarne i komande Varaždinskog korpusa, Perišić je na sastanku vojnih sudaca i tužilaca, na prozivanja suca Đorđa Domazeta što odbija da vještači, navodno, odgovorio: "Kako sam mogao da budem veštak kada sam mesec dana u tašni nosio bombu da je bacim na tog izdajnika ako ga sretnem."

U augustu 1993, general-potpukovnik Momčilo Perišić imenovan je za načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. Zatekao je financijski slom i kaos. Veze sa prekodrinskim srpskim vojskama, međutim, nisu bile narušene. Perišić će reći kako je, u stvari, bilo riječ o jedinstvenoj vojsci koja je logistički bila potpuno upućena na SR Jugoslaviju. Čak i kada je Beograd prekinuo službene veze s Palama 1. augusta 1884, Perišić je ostao dosljedan: "Kada su Republici Srpskoj zavedene sankcije, svi su promenili orijentaciju, čak je doveden u pitanje moj opstanak na dužnosti jer nisam prekinuo vezu s Vojskom Republike Srpske i srpskim narodom." Već je bio general-pukovnik.

A onda je došao Dejton i krajem 1996 – savezni i lokalni izbori. Poraz na ovim posljednjim tadašnji režim nije priznao – građani su masovnim mitinzima i šetnjama tri mjeseca protestirali. Špekuliralo se i da li će tadašnja vlast, kao i prilikom demonstracija od 9. marta 1991, ponovno izvesti vojsku na ulice. Iznenada, Perišić se kao načelnik Generalštaba sastao s predstavnicima Studentskog protesta koje je tada predvodio sadašnji šef poslaničkog kluba DOS-a u Skupštini Srbije Čedomir Jovanović: javno je obećano da će tenkovi ostati u kasarnama.

U to vrijeme uveliko su se pronosili glasovi da je Perišić postao disident unutar režima. On sam je kasnije objašnjavao kako su on i tadašnji načelnik RDB-a Jovica Stanišić zajednički spriječavali policiju da ne posegne za još većom brutalnošću. Distanca između vojnog i vrha režima uočavala se svakim danom…

Kao sljedeća kriza pojavilo se Kosovo. Kako su eskalirali sukobi između policije i ilegalne UČK, tako je režim sve više pritiskao Generalštab da angažira Vojsku. Perišić je oklijevao. Točnije – poučen iskustvom proteklih ratova tražio je zavođenje vojne uprave u Pokrajini. To je, naravno, izostalo.

Nije, međutim, izostala tijesna veza između policije i Vojske: tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević ostvario ju je preko tadašnjeg komandanta Prištinskog korpusa generala Nebojše Pavkovića. Perišić je bio premošten, a sjeme sukoba s aktualnim načelnikom Generalštaba posijano je.

Kriza je u oktobru 1998. dosegla vrhunac. NATO je prijetio bombardiranjem. Poslije dogovora Miloševića sa specijalnim izaslanikom predsjednika SAD Ričardom Holbrukom, na Kosovo je stigla Verfikaciona misija OEBS-a. U vojnom dijelu pregovora učestvovao je i Perišić. Potom je održao govor u Gornjem Milanovcu. Upozorio je na opasnost konfrontacije sa NATO-om i ekspresno bio smijenjen. Imenovanje na dužnost savjetnika za bezbijednost saveznog premijera je odbio – u saopćenju je napisao da se stavlja na dispoziciju vojsci, narodu i državi. Inače, u isto vrijeme su potekli dvorski tračevi da je sa Stanišićem, koji je također bio smijenjen, pripremao državni udar.

Perišića potom nema u javnosti. Oglasiće se tek poslije NATO intervencije 1999. kada je rekao da je za vrijeme bombardiranja tugovao zajedno sa svojim narodom. Ubrzo će formirati i političku partiju kojoj je stao na čelo – Pokret za demokratsku Srbiju (PDS). Žestoko je krtikovao tadašnju vlast i još uvijek aktualni vojni vrh. Kao dio DOS-a, PDS je poslije Petog oktobra došao na vlast, a sam Perišić je postao potpredsjednik Vlade Srbije zadužen za bezbijednost.

Po prelasku iz Vojske u politiku mnogi promatrači su uočili da se general Perišić u uniformi osjećao kudikamo komotnije nego sada u listerskom odijelu – obično sivi sako, bez trake za ordenje i epoleta, nekako mu je bio uzak. Ponašanje mu je ostalo vojničko, bolje rečeno – generalsko. Hoće se reći da se prema partijskim drugovima odnosio pokroviteljski, držeći ih na distanci kao potčinjene. Kada mu je Slobodan Vuksanović pokušao osporiti liderstvo i preuzeti partiju, reagirao je munjevito i isključio Vuksanovića i njegove pristalice iz stranke. Do tada je gledao da održi ekvidistancu između srpskog premijera Zorana Đinđića i saveznog predsjednika Vojislava Koštunice. Poslije Vuksanovićevog ataka te dileme više nije imao.

Po puštanju iz pritvora Perišić je u jednoj izjavi izrazio uvjerenje da bi mogao postati zaštitni znak Vlade Srbije. Zahtjevom za ostavku Đinđić se odrekao te maskote.


Perišić vs. Pavković i obrnuto

Bivši i aktuelni načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije – generali pukovnici Momčilo Perišić i Nebojša Pavković – kad je u pitanju lični animozitet, lako bi mogli da uđu u kakav deseterački ciklus samo da se pjesnik nađe.

Započelo je, za javnost, kada se Perišić 1999. politički aktivirao. Jedino što je za Pavkovića mogo da izjavi jeste da predstavlja člana Miloševićeve kamarile, da ne razumije svjetska kretanja, da je bolesni karijerista, da je glavni razlog njegove odanosti Dvoru materijalne prirode…

Uzvraćanje je bilo žestoko. Informativna služba VJ-a je pod Pavkovićevom paskom sipala saopćenja u kojim je Perišić opisivan kao posilni komandanta NATO-a generala Veslija Klarka, nazivan je slabunjavim, zaplašenim, hendikepiranim "srpskim Pinočeom", da je bio jedini penzionirani general koji se nije prijavio u ratnu jedinicu i stavio na raspolaganje Vojsci…

Ništa se nije promjenilo ni kada je Perišić došao na vlast, a Pavković ostao na čelu Generalštaba. Najilustrativniji primjer se zbio poslije sastanka Vrhovnog saveta odbrane 26. decembra 2001. na kome se očekivala smjena čelnog čovjeka Vojske, a do koje nije došlo. U razmjeni teške vatre Perišić je Pavkovića uz Koštunicu oglasio za hendikepiranu ličnost, odnosno, Pavković je tvrdio da je Perišić 1997. planirao državni udar i likvidaciju svih tadašnjih lidera opozicije i Slobodana Miloševića pride. Svjedok mu je bio potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik Nove demokratije Velimir Velja Ilić.

Na dan Perišićevog hapšenja, Pavković ga je u "Nacionalu" optužio za financijske malverzacije tvrdeći kako ima dokaze – crno na bijelo. Za isti list, poslije puštanja iz pritvora, Perišić je rekao kako ne vjeruje da Pavković nije znao za njegovao praćenje, a da je, ako ipak nije znao, to posebna katastrofa.

Iz istog broja

Feljton

O teroru i genima (2)

Peter Sloterdajk

Borba protiv narkomanije

Hajde da piškimo

Zoran Majdin

Čišćenje Dunava

Evropska krnjotina

Dimitrije Boarov

Afera "Dijamant"

Privatna privatizacija

Tamara Skrozza

Lik i delo

Marija Rašeta-Vukosavljević

Dragoslav Grujić

Suđenje Slobodanu Miloševiću

Ko je taj Englez?

N. Lj. Stefanović

Povlen - ministarska kućica na vrh brda

Kafa bez ministra

Dragan Todorović

Kraj koalicije

KOS i DOS

Milan Milošević

Službe i zakon

Carstvo tajnih pravilnika

Jovan Dulović

Crnogorski ugao

Saldo i računice

Vera Didanović

Samit u Barseloni

Diktat demokratije

Vladimir Stanković

Krađe u preduzećima

Za flašu vinjaka

Slobodan Georgijev

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu