Pravosuđe

Ni po azbuci, niti po abecedi 2

BEZ NASLEDNIKA: Vladimir Vukčević

foto: aleksandar anđić

Ni po azbuci, niti po abecedi

Novi tužilac za ratne zločine Srbije nije izabran. Još jednom je presudila "politička volja", koja zbog svojih biografija drži u zatočeništvu suočavanje sa prošlošću i krivičnu odgovornost

Ministar pravde Nikola Selaković je čovjek od riječi: dogodilo se i događa i dalje upravo ono što je u parlamentu u decembru prošle godine izjavio: "Nisam politički mazohista da biram one koji potpuno ne odgovaraju politički Vladi. Ali, pre svega, kriterijum je stručnost za obavljanje tužilačkog posla." Rezultat je da je jedan dio tužilaca izabran, da je 30 tužilaštava dobilo vršioce funkcije (po nejasnim kriterijima) i da je Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ), eto, i do kraja januara u posve nejasnom statusu: dosadašnji tužilac Vladimir Vukčević još nema "čitabu" da je u penziji, a rješenje o imenovanju jednog od pet kandidata – zamjenice Snežane Stanojković – nije ni postojalo, s obzirom na demanti Republičkog javnog tužilaštva, ili je postojalo, pa u posljednjem trenutku ipak nije potpisano, s obzirom na priče koje kolaju po pravosudnim krugovima.

POLITIČKA VOLJA: O političkim uglovima izbora tužilaca bilo je riječi u javnosti, o svemu se prilično puta oglasilo Udruženje tužilaca Srbije, stoji tu kano klisurine i ocjena Evropske komisije o napretku Srbije kad je riječ o ratnim zločinima i postupanju Tužilaštva. Ocjena je nedvosmislena: razlog za zabrinutost predstavlja politički pritisak na rad TRZ-a, a tu treba dodati i ocjenu – kad je o nezavisnosti i nepristranosti riječ – da "predstavnici vlade i dalje javno komentarišu aktuelna suđenja i istrage, čime se podriva nezavisnost pravosuđa".

Na stranu sada izbor specijalnog tužioca za borbu protiv organiziranog kriminala – nije tajna niti je to bila za bivših vlasti – da je za taj segment nužna tzv. politička volja i da nijedna vlast tu političku volju nije imala za "svoje", već za progon "njihovih" prestupnika, tajkuna ili koga god. U duboko korumpiranoj zemlji nema tog Eliota Nesa koji će ići protiv struje aktualnoj vlasti, pa tako ne čudi niti – po mnogima sporni – proces otklanjanja Miljka Radisavljevića i postavljanja Mladena Nenadića, zamešateljstvo s ocjenama, bodovima, testovima… Neće Nenadiću biti ništa bolje no što je Radisavljeviću bilo, da se razumijemo, jer ta borba protiv korupcije zavisi od ničega više, no od spomenute političke volje, koje ima samo prema tzv. neprijateljima i oponentima režima.

Sa ratnim zločinima je nešto drugačije: ako bismo u evropsku porodicu, morali bismo kao društvo imati jasan i bar u toj političkoj volji relativno unison stav da se odgovorni za zločine moraju procesuirati i kazniti po zakonu. No, od samog osnivanja i Tužilaštva i posebnog, tzv. Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu sve je "škripalo". Sjetit ćemo se ministara koji su to osporavali, visoko rangiranih policajaca koji su pričali o "staklenim nogama" tog suda, pljuvanja viđenih radikala koji su prije napredne faze i Skupštinu Srbije nazivali sigurnom kućom za haške optuženike; sjetit ćemo se i nedavnog dočeka u Nišu Vladimira Lazarevića, osuđenog za ratne zločina u Hagu u državnoj režiji i uz najodgovornije ministre…

KARIJERE: Očito je u tom fijasku oko TRZ-a presudila politička volja koje – nema. Podsjetimo se: pet kandidata je bilo u konkurenciji. Od njih, dvojica koji već jesu u Tužilaštvu, Miomir Vitorović i Milan Petrović, jedan koji je u Republičkom javnom tužilaštvu Đorđe Ostojić, jedan izvan tužilaštva, Dejan Terzić iz Apelacionog suda u Novom Sadu, te već spomenuta Snežana Stanojković, koja je uspjela ono što nitko od ostalih kandidata nije, a to je da se od zamjenice osnovnog (tada općinskog) tužioca, vine do zamjenice u ratnim zločinima. Mora se reći – inače, dostupno je sve u dokumentima Skupštine, kao i na sajtu TRZ-a – da je njena biografija jedina koja ne zna za uobičajeni red u napredovanju, koje kreće od najnižeg do najvišeg nivoa, da je jedina koja nije radila one teže krivične predmete prije no što je 2010. godine premještena – ravno u Ustaničku ulicu.

Sad se valja, prije no što se pozabavimo planovima rada koje su svi kandidati, svih petoro, morali predati prije (ne)izbora, vratiti na ministra pravde. Prema onome u što je uvid imao BIRN, na jednoj novembarskoj sjednici Državnog vijeća tužilaca, na kojoj su utvrđene konačne liste kandidata za tužioce, ministar Selaković predložio je da Vladi ipak ne budu upućeni svi kandidati sa rang-liste. Usprkos tome što je među tim kandidatima bilo veoma mnogo onih sa maksimalnih 70 bodova, Selaković je, piše BIRN, prema zapisniku rekao: "Postoji značajan broj javnih tužilaštava gde nismo zadovoljni kandidatima koji su konkurisali za izbor javnih tužilaca, tako da, danas, ne bi bilo dobro i ozbiljno da utvrdimo listu kandidata i za ta javna tužilaštva. Veće može dodatno obaviti razgovor sa kandidatima za javna tužilaštva za koja, danas, nećemo utvrditi listu kandidata."

U međuvremenu, od tog trenutka do trenutka glasanja u Skupštini Srbije, sa rang-listom i bodovima kandidata se događa svašta, pa se tako jednom kandidatu za tužioca za ratne zločine telefonskim pozivom spušta broj bodova, a jednom kandidatu se manji broj bodova povećava na maksimalni. Tako se, na kraju, dolazi do konačne liste od pet kandidata za tužioca za ratne zločine, usprkos – sad se opet pozivamo na BIRN i njihov uvid u zapisnik sa sjednice – tome što Nikola Selaković "smatra da Vladi Republike Srbije treba podneti listu kandidata za izbor javnih tužilaca, bez navođenja broja bodova. U slučaju da kandidati imaju isti broj bodova, treba ih razvrstati po azbučnom redu. U obrazloženju je potrebno navesti ime i prezime kandidata, sa biografijom, bez navođenja broja bodova i podzakonskih akata. Takođe, u obrazloženju treba da se navede da su svi kandidati ispunjavali zakonom propisane uslove, u pogledu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor javnih tužilaca za javna tužilaštva za koja su konkurisali…".

E sad, netko tu ne zna azbuku, je l’ ministar, je l’ Skupština Srbije, jer redom idu kandidati: tužiteljka Stanojković, pa Terzić, pa Ostojić, pa Petrović, pa Vitorović. A trebalo bi, ako znamo azbuku: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić.

PROGRAMI: Mimo azbuke, tu su i već spomenuti programi: svi kandidati su ih napisali, ali je do javnosti to došlo tek nakon što ih je Fond za humanitarno pravo zatražio, po osnovu dostupnosti informacija od značaja za javnost. Svi se, osim Stanojkovićeve, bave onime što je zaista funkcija Tužilaštva: privesti krivce pravdi, zaštititi svjedoke i žrtve, surađivati s ostalima u regiji itd.

Jedino S. Stanojković ima dodatke: ona bi procesuirala sve zločine koji su se – dakako, nad Srbima – dogodili u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ona bi tu napravila i konkretne tužilačke timove i njima nadređene, pa tako (među ostalim), spominjući političke utjecaje na procese u kojima su Srbi u Hrvatskoj žrtve, kaže da će se "upravo zalagati da se odmah procesuiraju sva krivična dela ratnih zločina iz ‘Bljeska’ i ‘Oluje’", te navodi da se prema trenutnim saznanjima Tužilaštva na teritoriju Hrvatske nalazi masovna grobnica sa 280 posmrtnih ostataka srpskih civila.

I najvažnije, da ako hrvatska strana neće suditi po "brojnim zahtjevima" iz Beograda, ona će "inicirati suđenje u odsustvu, s obzirom na to da su im osumnjičeni nedostupni i da su u takvim predmetima oštećeni civili srpske nacionalnosti", te će joj u tom smislu – mišljenja je ona – biti neophodna pomoć republičkog javnog tužioca i same države.

Upravo tu i jest najveći problem: evropske institucije su pohvalile dosadašnju praksu Srbije da se, za razliku od kolega iz regije (drastične hrvatske prakse, na primjer), dosad uzdržavalo od suđenja u odsustvu protiv okrivljenih nesrpske nacionalnosti, te da ne bi trebale uspostaviti takvu praksu samo zbog etničkog balansa kojega zagovaraju neki srpski političari.

Taj se program uklapa u ono što smo čuli u parlamentu, od radikalnog naprednjaka Aleksandra Martinovića onih dana, da tužilac za ratne zločine Srbije mora da vodi računa o srpskim žrtvama u regiji, pogotovo u "Oluji" i "Bljesku". Tako je (još nesuđena, bar do danas) kandidatkinja i odredila svoj program, ma koliko ju u realnosti demantirao i doprinos Fonda za humanitarno pravo Akcionom planu za poglavlje o pravosuđu, kojega je nazvala "samo jednim radnim papirom", čiji je sadržaj "inače takav da predstavlja primer građenja kule u oblacima, bez uvažavanja realnosti prilika u regionu, od materijalnih do političkih".

Sandra Orlović, direktorka FHP-a, za "Vreme" kaže: "Tužiteljka Stanojković svoju viziju rada TRZ-a temelji na ideološkoj argumentaciji, bliskoj sadašnjoj vlasti. Zbog toga ne čudi takav komentar prema dokumentu Fonda. Program je pisan u skladu sa kvazipatriotskim razumevanjem uloge TRZ-a, u kojem se zaštita nacionalnih interesa tumači kao vrhunski princip rada TRZ-a, a na štetu žrtava iz svih etničkih zajednica."

Na kraju, što zaključiti: da nadležni azbuku nisu savladali (tu ni abeceda ne pomaže), da prave radne biografije nisu na cijeni (bitnije su one temeljene na desetak godina studiranja i mizernom prosjeku, ako se u vrtić, osnovnu ili srednju išlo s nekim od gospodara), da nama – u stvari – suočavanje s prošlošću nije ni bitno.

Zato što oni koji bi se suočiti trebali to ne žele, držeći nas ostale kao zatočenike svojih biografija, zbog kojih i biraju nove biografije koje će njihove prikriti.

Iz istog broja

Zakon o oglašavanju

Još jedna propuštena prilika

Radmilo Marković

San o brzom razvoju

Najavljeni tigar, ispaljena raketa

Dimitrije Boarov

Izbori 2016 – Gibanja na opoziciji

U kolonu po jedan

Jovana Gligorijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu