Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Još stoji trošna napuštena stražarska kućica i upozorenje da je "zabranjen ulaz" i da "pas ujeda"
Bila je to godinama strogo čuvana državna tajna. Znalo se samo da se na planini Crni vrh nedaleko od Bora nešto veliko gradi, što se moglo i zaključiti po mnoštvu teških vozila natovarenih građevinskim materijalom, buldožerima, kranovima, armaturom… Ogromno gradilište obezbeđivali su u to vreme naoružani čuvari zaduženi da spreče prilaz i ulaz znatiželjnicima. Svi zaposleni, oko 800 radnika, bili su pojedinačno upozoreni da drže zatvorena usta i ne govore ni gde ni šta rade, što i danas čine mnogi kada na pitanje šta se to gradilo obično odgovaraju: „Ma radilo se…“
Nagađalo se da je reč o utvrđenjima, podzemnim tunelima, tajnim skloništima, lansirnim rampama i raketama dobijenim od Rusa. Nešto više od pet godina trajali su intenzivni graditeljski radovi sve do napada snaga NATO-a. Međutim, ponešto se i posle bombardovanja radilo da bi padom bivšeg režima gradilište na Crnom vrhu bilo potpuno zaustavljeno.
Velike i manje firme koje su učestvovale u gradnji pokupile su svoju mehanizaciju i sa Crnog vrha sve vratile u matična preduzeća. Ipak, još dugo posle toga pristup Crnom vrhu nije bio dozvoljen. Najzad je neko odlučio da se bez ikakvih dozvola i dopuštenja znatiželjnicima omogući ulazak u kompleks i razgledanje izgrađenih objekata tako da su sva nagađanja o velikoj tajni postala besmislena. Zanimljivo je da se malo ko uopšte interesovao i želeo da dođe i vidi o čemu je reč.
Ispred velike krivine nadomak Crnog vrha ne vidi se šta se radilo i gradilo na planini. Još stoji trošna napuštena stražarska kućica i upozorenje da je „zabranjen ulaz“ i da „pas ujeda“. Iza krivine mnoštvo izgrađenih nezavršenih građevina obraslih visoko naraslom travuljinom. Sve u zastrašujućoj tišini. Ptice i divlje životinje, kako kasnije rekoše ljudi iz Bora, davno su napustile Crni vrh. Razjurila ih je buka teških mašina i mehanizacije.
Izgradnju kompleksa na Crnom vrhu pratile su i prate mnoge nepoznanice. Ne zna se, na primer, čija je ideja bila da se na planini u bespuću gradi toliko ogromnih objekata. Niko nikada nije ni zvanično ni nezvanično bilo šta saopštio. Pričalo se da je Mirjana Marković insistirala da se na Crnom vrhu napravi svetski poslovni i turistički objekat koji bi zasenio svet. „To nije tačno“, tvrdi Branislav Rankić, predsednik SO Bor. „Opozicija je 2000. godine nazvala kompleks ‘Miloševićev zabranjeni grad’, mada on nije imao nikakve veze s tim. Ni on ni sin mu Marko.“
Otkako su 2000. godine do danas prekinuti svi radovi i objekti konzervirani, čini se da više niko nije imao interesa da nastavi bilo kakvu gradnju na Crnom vrhu. „Bilo je stranaca zainteresovanih za kupovinu nezavršenog hotela ‘Jelen’ na Crnom vrhu, ali oni su brzo odustajali suočeni s mnogim problemima. Pre svega zato što nije raščišćeno šta je čije. Suvlasnici nikako da se sastanu i dogovore“, objašnjava predsednik Rankić. „Vlada Srbije bi mogla, ukoliko uopšte želi, da reši problem svojine i pozove suvlasnike kako bi odlučili da li nastaviti gradnju ili prodati sve što je do sada sagrađeno, naravno s tim da novi vlasnik okonča sve radove i stavi izgrađene objekte u funkciju, što inače nikom ne pada na pamet. Međutim, vlada Srbije očigledno nema nikakav koncept“, kaže Rankić.
Sve u svemu, čini se da je kompleks na Crnom vrhu osuđen na propadanje. Dodatni problem je i to što su neki suvlasnici u fazi restrukturiranja. Očigledno je da više niko ne zna šta će biti sa kompleksom izgrađenih zdanja.
Na Crnom vrhu nijedan objekat nije do kraja završen, mada su svi pokriveni. Samo na četvrtom spratu najvećeg zdanja, hotela Jelen postoje dva luksuzno opremljena apartmana. Samo za pokazivanje povlašćenima. Apartmane su razgledali i sada već bivši ministar Dušan Mihajlović sa omanjom svitom visokih funkcionera. Mihajlović je, prema rečima jednog od vodiča, bio oduševljen, posebno telefonom pored same WC šolje. Zavese, prekrivači za krevete i tepisi u apartmanima bili su veoma skupoceni, a da se ne bi oštetili prilikom transporta u Beograd, na Crni vrh je bio pozvan stručnjak za vakuumiranje i pakovanje, ali je bio preskup, pa se od vakuumiranja odustalo.
Iako nijedna zgrada na Crnom vrhu nije završena, vidi se da je dosta urađeno: gotovo u svim objektima instalirano je parno grejanje (bez postavljenih košuljica), uvedena je centralna instalacija u svim zgradama, centralna ventilacija, voda je dovedena na kilometar i po do kompleksa, urađene su spoljne fasade… Inače, jedino je predsednička palata omalterisana.
Prema nezvaničnim podacima, bilo je zamišljeno da Crni vrh bude pupak Evrope, destinacija odakle bi mnoge velike strane kompanije upravljale svojim projektima širom okolnih i udaljenijih zemalja. Dolazili bi i odlazili avionima a na raspolaganju bi imali sve što im je potrebno. Uzgred, planina je često u neprozirnoj magli i snežne vejavice svake zime zatrpavaju puteve ogromnim smetovima.
Suvlasnici svega što je izgrađeno na Crnom vrhu su Naftna industrija Srbije, Elektroprivreda Srbije, Srbija šume, Energoprojekt, Rudarsko-topioničarski basen u Boru i, delimično, Skupština opštine Bor.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve