Mini intervju – prof. Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Miris autoritarnosti na Zapadnom Balkanu 2

foto: tanjug / zoran žestić

Miris autoritarnosti na Zapadnom Balkanu

V.O

Sloboda je realistična mogućnost izbora između najmanje dvije opcije, tako da ako stalno radite na tome da razorite alternativu, da je kompromitujete i uništite, rezultat toga je nestabilno društvo i nereprezentativna vlast. Odgovornost za otklizavanje u jednopartijski sistem je na vlasti, a ne na opoziciji. Kad imate jednopartijski sistem, to više govori o karakteru vlasti nego o karakteru opozicije.

"VREME": Da li se i posle tri decenije nakon uvođenja višepartizma na Zapadnom Balkanu, države nastale od bivše SFRJ mogu svrstati u demokratska društva?

DEJAN JOVIĆ: Mislim da se odgovor donekle razlikuje od zemlje do zemlje, premda moj kolega Florijan Bieber u svojoj novoj knjizi o jačanju autoritarnosti na Zapadnom Balkanu uočava neke zajedničke trendove u svima, pa i u Hrvatskoj – koja i dalje donekle spada u Zapadni Balkan iako je zemlja članica Europske unije. U Sjevernoj Makedoniji, primjerice, pa i u Crnoj Gori – unatoč svim anomalijama i ograničenjima povezanim sa nacionalnim pitanjem i identitetskim različitostima – imamo i dalje politički pluralizam. Ali, u Crnoj Gori imamo dugu vladavinu jedne partije, koja nikad nije izgubila izbore, pa ne znamo je li ona spremna da mirno napusti vlast ili bi se tome odupirala – posebno zato što tvrdi da bez nje na vlasti Crna Gora neće opstati kao nezavisna zemlja. U Sjevernoj Makedoniji sad imamo donekle demokratsku situaciju, ali smo donedavno imali ozbiljne udare na demokraciju, kao što su na primjer prisluškivanja političkih protivnika, a prethodno haotičnu "lustraciju" koja je također bila usmjerena prema opoziciji. Na Kosovu isto imamo ograničeni pluralizam, jer ograničenja demokraciji postavljaju vanjski akteri, koji direktno interveniraju u političke procese. U Bosni i Hercegovini je Dejtonski sporazum postavio ograničenja demokraciji i usmjerio je politiku prema "etničkoj demokraciji" ili "etnodemokraciji". Pa ipak, unutar svake od triju nacija postoji određeni pluralizam: HDZ ima konkurenciju u Željku Komšiću, kao i SNSD u strankama koje postoje u Republici Srpskoj. Ali, taj je pluralizam ograničen na unutaretnički. U Hrvatskoj je politički pluralizam razvijen, iako se građani uglavnom odlučuju za dvije velike stranke: HDZ i SDP i tako godinama.

Kako ocenjujete situaciju u Srbiji?

U Srbiji, međutim, imamo praktički (tj. de facto) jednopartijski sistem, jer u parlamentu nema opozicije. Vlast odlučuje tko će biti opozicija. To je rizično stanje i za sam SNS jer je veoma teško izaći iz jednopartijskog sistema. O tome kako je došlo do reverzibilnih trendova u Srbiji u pogledu demokratizacije, pišu moje kolege Nebojša Vladisavljević u knjizi "Uspon i pad demokratije posle Petog oktobra" i Milan Podunavac, koji koristi čak i pojam "novi despotizam", koji je možda malo presnažan, ali ukazuje na ove trendove koji su već započeli poslednjih godina mandata Demokratske stranke, ali su se intenzivirali i razvili pod Srpskom naprednom strankom. Rekao bih stoga da je politička tranzicija – iz jednopartijskog u višepartijski sistem – samo djelomično uspjela. Donekle je slična situacija i u nekim zemljama koje su članice Europske unije, najviše u Mađarskoj pod Viktorom Orbanom, koji je primjer za tzv. "iliberalnu demokraciju" o čemu također ima već ozbiljne akademske literature. Ali, pitanje je i da li su građani te 1990. godine doista htjeli promijeniti sistem ili su prihvatili promjene samo zato što nije bilo druge opcije.

Šta su glavne prepreke razvoju demokratije u ovim državama?

Jedna od glavnih prepreka je u tome što Evropska unija i dalje oklijeva da primi te zemlje u svoje članstvo i time povećava osjećaj napuštenosti, poniženja i neizvjesnosti. To čini popularnima alternativne modele vladanja, na primjer, po uzoru na Putina, Erdogana ili kineske uzore. Ne treba zaboraviti ni da je u SAD došlo do narušavanja standarda liberalno-demokratskog poretka pod predsjednikom Trampom. U slučaju Srbije, poseban je problem nedovršenost države, pre svega u vezi sa pitanjem statusa Kosova i Metohije. Etnonacionalizam je i dalje jak, štoviše došlo je do njegove obnove pa se više pazi o jedinstvu nacije nego o konsolidiranju građanstva. Rekao bih da je jedan od faktora i u kontroli medija, u ideji da je pluralizam štetan za nacionalne interese i u autokratskom karakteru vladavine Aleksandra Vučića.

Kako gledate na ulogu lidera u demokratskim promenama? Jesu li oni uopšte na Balkanu faktori razvoja demokratije ili su prepreka?

Liderstvo nije samo po sebi problem, ali kad imamo populističke lidere, to postaje problem, jer oni smatraju da moraju mobilizirati što veći broj građana da bi pokazali da izražavaju volju svih. U demokratskom društvu nikad nije moguće da lider izražava volju svih, nego samo većine – pa je svaki pokušaj da se lider predstavi kao "jedini", kao onaj bez kojeg bi sve propalo, kao nezamjenjiv i kao uslov opstanka zemlje vrlo štetan. U populističkom poretku, lider ima za cilj uglavnom – ili čak i samo – da onemogući alternative, jer ih smatra neprijateljima naroda. Narod je, pritom, samo ono što podržava njega – sve ostalo su "odnarođene elite", "tajkuni", "fašisti", "kriminalci", "oni koji nisu nikad htjeli našu državu", "oni koji ne znaju kako ljudi žive", oni koji samo "troše budžet" i sl. Smisao takvih napada je da se onemogući alternativa i da se nikad ne konstituira opozicija.

Ima li bez alternative slobode?

Sloboda je realistična mogućnost izbora između najmanje dvije opcije, tako da ako stalno radite na tome da razorite alternativu, da je kompromitujete i uništite, rezultat toga je nestabilno društvo i nereprezentativna vlast. Odgovornost za otklizavanje u jednopartijski sistem jest na vlasti, a ne na opoziciji. Kad imate jednopartijski sistem, to više govori o karakteru vlasti nego o karakteru opozicije. U tome veliku ulogu imaju i mediji koji su pod kontrolom tog lidera, jer oni umjesto da omogućavaju slobodnu raspravu zapravo sprečavaju da svatko bez opravdanog straha od posljedica kaže što misli i osjeća. Odgovornost za te trendove nije samo na lideru, nego i na onima koji ga slede i koji pomažu da se umjesto pluralizma razvije monizam.

Ako biste uporedili situaciju u Srbiji i u Hrvatskoj, u čemu su sličnosti i razlike?

Razlike između Hrvatske i Srbije su sve veće. U Hrvatskoj se stvorila u najmanju ruku dualistička politička scena, sa HDZ om i SDP-om, koji ukupno dobivaju oko 60 do 70 posto glasova. Međutim, nijedna od te dvije velike stranke ne može više sama formirati vlast, pa mora ulaziti u koalicije, a time i pristajati na kompromise koji su dobri za demokratiju. Također, u Hrvatskoj postoji jedna vrsta "kohabitacije" između premijera i predsjednika Republike, a postoje i nezavisne institucije koje mogu spriječiti čak i odluke parlamenta – što je na primjer Ustavni sud više puta učinio. Postoji i nezavisna komisija za sprečavanje sukoba interesa, kao i mediji koji su dovoljno snažni da su, recimo, uspjeli srušiti vladu 2016. godine. Nove stranke koje su lijevo od SDP-a i desno od HDZ-a također imaju svoju šansu, kao što su pokazali izbori u ljeto ove godine – premda nisu dovoljno jake da ugroze uspostavljeni duopol. Na lokalnom nivou, u općinama i gradovima pobjeđuju razne političke partije, a često i nezavisne liste, odnosno kandidati koji su se samoorganizirali i ne pripadaju političkim partijama. Postoje, naravno, problemi povezani s korupcijom, nemogućnošću da se uništi klijentelizam i slično, ali u principu sistem jest demokratski i sasvim dobro funkcionira. Najveći izazov – ili problem – je kako da se Hrvatska odmakne od monističkog i mitskog narativa o devedesetim, ali koaliranje HDZ-a s nacionalnim manjinama, pa i srpskom, trebalo bi da olabavi taj narativ i da proširi polje slobode u interpretiranju nedavne prošlosti. Vlada je, kao što ste vidjeli, brzo formirana i već ozbiljno radi.

U Srbiji, međutim, imamo de facto jednostranački sistem, u kojem nijedna parlamentarna stranka ne želi biti opozicija vlasti, nego će postati opozicija samo ako je SNS ne želi u vlasti. Opozicija je izvanparlamentarna, tako da se događaju protesti, čega u Hrvatskoj za sad nema. Ako nema mogućnosti da u parlamentu iskažete ideje, identitete i interese neke grupe građana, prirodno je da će se oni htjeti izraziti negdje drugdje. Postoji snažna centralizacija odlučivanja od vrha do dna, ali ona nije pokazala ni brzinu ni efikasnost – na primjer, iako su izbori u Srbiji bili dva tjedna prije hrvatskih, još nije formirana vlada, nego se cijeli poredak drži u neizvjesnosti da bi se pokazalo da sve ovisi o volji jednog pojedinca. Srbija je, doduše, u mnogo kompliciranijoj međunarodnoj poziciji, i donekle ima problem nedovršenosti, jer postoji pitanje Kosova i Metohije, koje se koristi da bi se održavalo permanentno "izvanredno stanje". Ali, antagoniziranje političkih protivnika može biti veoma riskantna strategija, upravo zbog pitanja Kosova.

Iz istog broja

Varljivo leto 1990 – 17. avgust, 30 godina od barikada oko Knina

Kako su »mupovci« prešli Kravlju Dragu

Davor Lukač

Varljivo leto 1990

Poslednji jugoslovenski maestral

Ivan Ivanji

Varljivo leto 1990 – Beograd

Na čemu se završilo

Uroš Đurić

Varljivo leto 1990 – Zagreb

Godina koja se ne vraća

Teofil Pančić

Varljivo leto 1990 – Sarajevo

Jutra koja su odražavala iluziju

Miljenko Jergović

Kultura sećanja

Varljivo leto 1990.

Momir Turudić

Kada Vučić popušta

Kalkulacije političkog manipulanta

Nedim Sejdinović

Srbija, jednostranačka država

Udžbenički primer savršene demokratske erozije

Vukašin Obradović

Mini intervju – Predrag Vujović, nekadašnji direktor JAT-a

Naivno i pogrešno

r. marković

Novo posrtanje »nacionalnog avioprevoznika«

Iz duga u dug

Radmilo Marković

Politika i konfekcija

Tajna predsedničkog ormara

Jovana Gligorijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu