Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju "koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina"
Zbornik/Përmbledhje/Collection, koji je nedavno objavila Koalicija za REKOM je zbirka tekstova o tranzicionoj pravdi i o pomirenju. Njegova posebna dragocenost je 16 priča ljudi koji su u ratovima devedesetih iskusili najveće životne gubitke jer su ti ljudi smogli snage da ih ispričaju, a pre svega zato što su ispričane bez optužbe i bez mržnje. To je uglavnom nemoguće. Izdvajamo ih od ostalih, ništa manje važnih i opštepotrebnih tekstova objavljenih u ovom Zborniku.
Autori Zbornikovih tekstova su učesnici Devetog i Desetog foruma za tranzionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama. Organizator ovih foruma, kao i svih prethodnih, jeste Koalicija za REKOM, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Trojezičnost naslova ove publikacije nagoveštava da je njen sadržaj namenjen svima koji govore srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorski jezik, albanski, engleski jezik – dakle, svima na svetu. Urednice Zbornika su Svetlana Slapšak i Nataša Kandić.
Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju „koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina“ – kako je cilj pomirenja definisala Nataša Kandić.
Amiru Kulagiću iz Srebrenice, BiH, ubijen je otac Safet vatrenim oružjem u leđa, 8. maja 1992. godine. Bio je sto odsto invalid „tako da nije predstavljao nikakvu prijetnju nikome. Nije želio napustiti Srebrenicu, zato što je smatrao, kao i većina drugih običnih prosječnih ljudi, da nije ikome ništa kriv. U to vrijeme, u Srebrenici, kada je on ubijen, ubijeno je za nekoliko dana više od 30 starih i bolesnih ljudi, ali na različite načine. Neki su živi spaljeni, neki su otrovani bojnim otrovima, a neki su zaklani.“ Amir Kulagić zatim priča kako je izgubio očuha, daidžu, daidžinog šesnaestogodišnjeg sina, tetka i njegovog sina, zeta. „Kad je u pitanju moja supruga, ona je u momentu kad je padala Srebrenica bila u sedmom mjesecu trudnoće. Ja sam bio u šumi. Mi se nismo vidjeli. Ona je došla u Potočare sa ocem, djedom i majkom i sestrama i … Zašto nju spominjem? Njoj su iz ruku otjeli oca i djeda, ona se gurala. Nije ih htjela pustiti. Međutim, nju su htjeli da udare puškom u stomak da ubiju tu bebu u stomaku, i onda je moj punac rekao: Nemojte, molim vas, pustite je, evo mi idemo, nemojte nju dirati. Ono što je meni teško bilo, jer sam prošao kroz tu šumu od Srebrenice do Tuzle, sedam dana i osam noći, ta slika kako su rasporili moju suprugu, izvadili dijete, nabili na nož, to je u stvari, mene… i sad mi često bude problem… Vidim kako je žrtvama teško izaći i govoriti o vlastitom iskustvu. Međutim, sve one koji imaju hrabrosti da na ovakvim skupovima pričaju o vlastitom iskustvu smatram herojima, a ne žrtvama. Gdje sam ja danas? Ono s čim mi danas živimo, ja i moja porodica, jeste da supruga ima svoje traume, a ja imam svoje. Kad dođe vrijeme aprila, maja, kad dođe behar, proljeće, ja i moja supruga imamo dosta problema, ne međusobno, imamo psihičkih problema zato što nas taj miris, umjesto da nas raduje, podsjeća na smrt i na one kojih više nema.“
Bivši zatvorenik logora Stajićevo u Srbiji, Mirko Kovačić iz Vukovara, bio je zarobljen sa sinom Darkom. Tamošnji komandant Miroslav Živanović spasao je pet-šest zarobljenih bolesnika. „Znate šta, gospodine Kovačiću, ja nisam išao u Akademiju da učim i da budem komandant logora, ja sam vojnik“, rekao mu je. A noću, „pripadnici raznih partija ondašnjih tamo, pravili su nered, mučili ljude, tukli i tako dalje.“ Na zahtev delegacije Međunarodnog Crvenog krsta napravljena je lista zarobljenika koje je zbog godina i bolesti trebalo osloboditi na kojoj je bilo i Mirkovo ime. U delegaciji je bila i izvesna gospođa Meri. „Toga dana moj sin je imao rođendan. On zna engleski. I gospođa Meri s njim razgovara. Dođe kod mene gospodin Živanović, pukovnik, gospodin: Šta radi Darko? Ja kažem: Pukovniče, on ima danas rođendan. On je uzeo memorandum Međunarodnog križa gde su bila otkucana imena oslobođenih zatvorenika, i dopiše olovkom Darko Kovačić. I tako sam ja izašao sa sinom van. I da završim – šta je dijalog? I sada sam već treći put pozivan na Županijski sud u Osijeku. Neko je od rukovodilaca logoraša optužio Živanovića kao glavnog mučitelja, kao glavnog ne znam ovo i ono. Ja sam uporno ponovio ovo što sam vama rekao, i stojim iza Živanovića kao jednoga korektnoga, istinskoga, pravoga vojnika, a nikakvog mučitelja. Evo, to se postiže dijalogom.“
Zoran Kosić iz Kikinde, predstavnik Udruženja boraca ratova devedesetih, dodao je povodom priče Mirka Kovačića: „Mi, veterani ovde, koji se okupljamo iz svih krajeva, već naveliko razgovaramo da napravimo jedan gest koji će se zvati – Mi se pomirili, a vi?“
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve