Svi u poslu otkad sebe, i od mali’ nogu, svako ima svoju rupu, i kopaju ugalj, ne kradu, i ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi
Posle Stepojevca, od Beograda, na Ibarskoj magistrali, putokaz pokazuje da su desno kopovi rudnika „Kolubara“. Put uglavnom ide pravo, s obe strane, i tamo dalje, ogromni bageri koji preko traka transportuju tzv. otkrivku, sloj zemlje koji treba da se otkloni da bi se došlo do uglja. Posle desetak kilometara Kalenić, nedaleko termoelektrana Kolubara B, koja je već dvadesetak godina u izgradnji. Uz put niz kuća, naselje Mlaka, pripada Keleniću, opština Ub, sa mahom romskim stanovništvom.
KO SA SVOJIMA: Pred kućom, na iskraju naselja, mlađi muškarac. Pitamo za temu, gde Romi kopaju ugalj. Neposredan, radoznao, samo pita, gde njega potrefismo, i predstavlja se, Slaviša, o to zna sve, doskora i sam kop’o ugalj, veliki pos’o, odust’o kad se zaposlio u Ubu, u gradskoj čistoći, sad u cisternu vozi vodu za nekoliko sela u ovom kraju. Seda u auto, ‘oće pokaže, težak je to pos’o, treba doći do uglja, kad se dođe, testerama se seče, vadi, tovari u traktore i gumarabe, i vozi. Pa prodaju, „tamić“ šest do sedam hiljada dinara, a u „tamić“ stanu dve, dve i po tone. Od toga svi žive, radi nekoliko kuća, pre svi radili. Jašta nego i’ je jurila milicija, oduzimala ugalj, sad i’ nešto ne diraju.
PROCES PROIZVODNJE: Silazak u rupu,…
Skrećemo sa asvalta na zemljani put, ogromna brda jalovine se primakla, Slaviša nastavlja, tu pre kopala mehanizacija, sad otišla deset kilometara dalje, oni nastavili da kopaju, kad imaju sreće mogu da iskopaju dva-tri „tamića“ na dan. Stadosmo, nema više puta, Slaviša objašnjava da tu planirana regionalna deponija za deset opština, stazicom, kroz šikaru, uputismo se nizbrdo. Dok silazimo nastavlja, bila i televizija da i’ slika, nije Pink, pristiže nas nekoliko Roma sa lopatama i ašovima, Slaviša odma’ stupa u konverzaciju, kaže da ovi veliki radnici jedu živu decu. Odgovaraju mu k’o svome, Da crkneš dabogda.
…isecanje uglja motornom testerom…
Silazimo do rupe u zemlji, dole se crni ugalj, pristigli uzimaju ašove, počinju da kopaju, pokazuju, da bi došli do uglja treba da kopaju nekoliko metara, da izvuku tu zemlju… Dalje, na iskraju brda jalovine, još nekoliko rupa, negde se došlo do uglja, negde tek počeli da kopaju zemlju. Vodič Slaviša, neposredan, ko sa svojima, i sagovornici mu uzvraćaju na isti način, J.. ti majku cigansku. Vodič na usluzi, trudi se da objasni postupak rada, skinu zemlju, onda seku, tovare i vuku, dvojica nezadovoljna što došla „televizija“, jedan će Slaviši, J…. te usta ciganska, ćuti…
…i utovar na „tamić“
Vraćamo se do prve rupe, oni što jedu živu decu kooperativniji, jedan će, dok pokazuje kol’ko treba da se kopa, muka živa, drugi, iz rupe, pita, koja je to „televizija“, govori dok kopa, to njegova dedovina, što ne bi kop’o, četvoro dece, mora se. Kako je bilo pre podne, saznajemo da se trenutno izvode samo pripremni radovi, ugalj se vadi kasnije, trebalo bi u drugom delu dana. Vraćamo se, Slaviša nastavlja, ima tu svega, bude da ko pre dođe počne da vadi ugalj, iako nije njegova rupa, pa bude svađe, tuče, u tu rabotu prednjače žene, kako samo te brane svoju rupu… I to nije sve, zna milicija da bane, oduzme ugalj, naplati kaznu, jer niko nema registrovan traktor, gumarabu.
DA IZAĐE NA NOVINE: Po podne opet po Slavišu, ne buni se, poštuje svaki pos’o. Nastavlja sa pričom, sa miliciju imali najviše problema, oteraju i’, oni se vrate kad odu, i sve tako, šta će ljudi kad moraju. A kako znaju gde da kopaju, znaju, tu „Kolubara“ kopala pa otišla, znaju da je tu ugalj, čim su rudari otišli, oni nastavili, nekad u rupi bude uglja za nekoliko „tamića“, nekad samo za jedan.
Siđemo opet do oni’ rupa, dvojica se bakću oko traktora, pitaju, jel’ opet televizija. Nemaju protiv, pitaju, eto, menjaju gumu, od jutros. Stadoše biju i udaraju nekim čekićima, nikako urade što naumili, skinu točak. Od Vasića su, tu, iz Mlake, otac i sin, treba tovare ugalj, traktor i’ jebava ceo dan. Stariji Vasić, dok bije po točak, odgovara na pitanje, otkad u poslu, otkad su izašli iz one stvari, od mali’ nogu, šta ima da se kaže, kopaju, kopaju, ne kradu, ne prose, ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi. Slaviša se nadovezuje, pošten svet, nisu ko oni Cigani što žive u kartoni kod Sajmišta, bio tamo, tamo mu svastika, pašenog mu rek’o da čeka stan, leži u kartoni i čeka stan, majku mu njegovu, a ovde ljudi zdravlje izgubiše u blato i prašinu. Nekako odvrnuše onaj veliki traktorski točak, treba krpe gumu, mlađi Vasić nas upoznaje da će sa ravnjačem, ovećim plehom, da izvlači zemlju, i da ga slikamo, da izađe na novine, da svi vide kako se muče.
Sunce uze ubrzano pada, sa te strane, onim vencem jalovine, stadoše da se primiču traktori sa prikolicama i gumarabama. Svako priđe svojoj rupi. U prvu rupu siđoše dvojica, površina ukazanog uglja bila je kompaktna, treći, sa beli šešir, neki svilen šal oko vrata, tetoviranim jelenom na levoj podlaktici, je sedeo iznad njih, na obodu rupe. Ovaj sa šeširom, sa cigaru i pivo, što je bio ponad rupe, uze reč, žalio se on, da i’ puste na miru da rade, dolazila i televizija, dovodio je onaj poslanik Glišić, što bio u radikali, da se to pusti, da vidi narod. A nije lako, treba skinuti pet metara zemlje, prvo ašovima, kad naiđu na šoder, onda tuku krampovima. I on je od Vasića, Vasići najviše rade, rade odavno, čet’ri-pet godina su u rupi, ugalj dobar, prva klasa. Jedan od onih što su bili u rupi stade motornom testerom da seče ugalj, na velike kocke, oblak prašine je izlazio o’zdo.
Čovek sa oboda rupe je nastavlj’o, seku testerom, cepaju, tovare, malo za prodaju, malo za nji’, ali branu, bio i na sudu, bio i taj direktor, pita njega sudija, što dira ljude. Im’o i advokata, advokat rek’o da od toga živu, nemaju zemlju, kopaju ugalj. Šta će, sto kuća u naselju, malo ko zaposlen, totalno nemaju, ima tri sina. Ovi u rupi, što seku testerom ugalj, nisu mu familija, rade za njega, šta za njega, rade za nj’, on je sa traktor. On je Vasić, Ljubomir, zovu ga Ljube, muzika ništa, ne bave se muzikom, muzika samo na televizor i kad su svadbe, jelena tetovir’o kad bio u armiju, u Prilep, inžinjerija, pravio mostove na Vardar, sve dao za državu, a oni ne daju da živi. Kad je kop otiš’o odavde, pit’o sudija, ima li kablova tamo, ima li bageri, kamioni, nema, i rek’o sudija da radi dalje, tak’a presuda. Dobio i troškove na sudu, nije ‘teo naplati, advokat mu bio Tadić, sa Uba, najbolji, on advokat i za Cane Subotić, on je glavni.
Išli su u Kopove, kod direktor, kod šef na portiri da i’ ne diraju, portiri i savladaju, izbore se sa nji’, ali oni zovu policiju, sa policiju nema zajebancija, kad policija ode, opet rade. A bilo da im uzmu ugalj, teraju na vagu, istovare tamo, preko noći drugi Cigani sve pokradu, i ‘de tu pravda, oni rade, drugi kradu. Zadnji meseci i’ ne diraju, digli ruke, valjda će ti izbori, žalio se on radikali, bio mu Vučić, nije u rupi, dole kod prodavnice, rek’o da će da vidi da i’ ne diraju. Šta ima tu, bageri su otišli, ovo zatrpano, nikakva krađa nije. On je Vasić, Ljube ga zovu, nema posla, od čega da žive, žive od taj ugalj, šta da rade, to im pos’o, pokazuje u rupu, vidite kako seku, cepaju, dižu buse.
Priđe jedan od druge rupe, da vidi šta se događa, traži cigaru, pita ima li ‘de posla, ima osam razreda, od Obrenovca, šta će, radi ovde da preživi, zaradi 500 dinara po prikolici. Ljube prezimena Vasić ustaje, prihvata se komada uglja, stavlja ih u prikolicu, da se vidi da i Ljube radi. Nastavlja sa računicu i drugi račun, skupo gorivo, lanac na testeru ima tri’es’ zuba, treba to naoštriti, pa pet kila benzina, ulje, gorivo u traktor, kad sabere, kad oduzme, ništa, za ‘leba i za cigare. Bolje ovo da rade nego razbijaju prodavnice, kradu kabal po kopovima. Vasići to ne rade, ne kradu, oni žive od svoj znoj, ubaci još jedan komad uglja u prikolicu i vrati se na položaj na obodu rupe. O’zgo, od horizonta, sa onih brda jalovina, silazilo je još nekoliko traktora sa prikolicama i vezanim gumarabama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!