Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Čitajući članak „O novcima i novinarima“, autora Lj. Smajlović, nameće se pitanje šta je želja autora. Tu postoji formalni povod – članak iz „Pečata“ od M. Zarkovića, o kome se mnogo govorilo prošle nedelje – ali očevidno i mnogo ambicioznija ideja da se arbitrira u medijskom prostoru jer to, valjda, dolikuje predsedniku UNS-a.
Članak počinje konstatacijom da Zarković „nije umeo da sroči kritiku programa RTV-a“, a taj talentovani TV kritičar, kako sam kaže, to nije ni hteo. Opisao je precizno poslovanje RTV-a, finansiranje, odnosno pljačku narodnog novca i koji je politički zadatak tamo zaposlenih „zaštićenih medveda“.
Ali sve u vezi s tim otišlo je u tandariju, nikoga se to ne tiče, jer Zarković u završnoj polurečenici ukazuje: „Teško je izbeći zaključak da iza tog zločina stoji razgoropađeni hrvatski lobi.“
Kuku i lele. Ode mast u propast. Pa zar u zemlji Srbiji koja je okupirana (meko) tako nešto sme da se izusti.
Lj. Smajlović kaže da se UNS (čitaj, ona) „lako odlučio da podrži kolege sa vojovođanske televizije“, a i „mirisalo je na etničku denuncijaciju“, zato što je Zarković predsednika Nezavisnog društva novinara Vojvodine nazvao pravim imenom Sabahudin, umesto skraćenim Dinko. Demonstrirajući poznavanje materije, gospođa Smajlović otkriva i svoje devojačko prezime Ugrica a pritom podmeće da se Sabahudinu tepa Dinko (jako vojvođanski) a u stvari u Bosni je za Sabahudina skraćeno Dino („Nismo se tako dogovorili, Dino!“; E. Kusturica, Sjećaš li se Doli Bel). Ali cilj opravdava sredstva.
Cilj je da se diskvalifikuju svi navodi članka, prema kome svojim parama plaćamo ruženje sopstvenog naroda, i da se težište prebaci na teren krvnih zrnaca, a pljačka i kulturni teror – ko te pita.
Naravno, za to je potrebno glas vapijućeg Zarkovića izjednačiti sa agresivnim antisrpstvom Gruhonjića. Za to se koristi poznati aparat iz ranijeg doba. Lako je videti da je Gruhonjićev pristup srpskom narodu praktično fašistički, a Smajlovićka obrće pa Gruhonjićevom „fašisti“ prema protivnicima, suprotstavlja Zarkovićevo „antisrbi“. Toliko je primera ovih dana izašlo o fašizmu i antisrpstvu Gruhonjića, a Zarkoviću se zamera kad na to ukaže. Toliko o ravnopravnosti.
Dalje autor širi polje arbitriranja pominjući crne liste, a belodano je da praktično u svim medijima postoji samo jedna crna lista, onih koji zastupaju interese Srba i Srbije.
Crne liste, (ne)sloboda štampe i (ne)sloboda izražavanja – to je naša okupaciona svakodnevica. O tome autor izbegava bilo šta konkretno da kaže, osim što umuje i, krijući se iza UNS-a i pritom dodeljujući priznanja Olji Bećković i sličnima, osuđuje Zarkovića. Sve to zavija u dubokoumnu priču, gde se nađe i pitanje finansiranja medija i registrovanja stranih agenata – lobista. Možda Srbiji treba to što ima Amerika, a možda i ne treba, kaže autor. Mislim da ne treba jer u Americi po zakonu to kontrolišu službe, a naše službe su pod kontrolom američkih. Ko ne veruje neka pita Mikija Rakića.
Osnovni problem sa razumevanjem članka gospođe Smajlović je pitanje zašto nas zavlači. Trebalo je jasno ukazati šta našu medijsku scenu suštinski čini tako jadnom i neslobodnom. Umesto toga, gospođa Smajlović sa stavom sveznajuće boginje sa Olimpa deli lekcije koje zaobilaze istinu a često je i zamagljuju.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve